LECTIO
Prvo čitanje: Knjiga Ponovljenog zakona, 30, 10-14
Mojsije je govorio narodu: ¹⁰ »Poslušaj glas Gospodina, Boga svojega! Čuvaj zapovijedi njegove i njegove naredbe zapisane u knjizi ovoga Zakona! Obrati se Gospodinu, Bogu svome, svim srcem svojim i svom dušom svojom! ¹¹ Ova zapovijed što ti je danas dajem nije za te preteška niti je od tebe predaleko. ¹² Nije na nebesima da bi rekao: ‘Tko će se za nas popeti na nebesa, skinuti nam je te nam je objaviti da je vršimo!’ ¹³ Nije ni preko mora da bi mogao reći: ‘Tko će preko mora za nas poći, donijeti nam je i objaviti da je vršimo!’ ¹⁴ Jer blizu ti je Riječ, u tvojim ustima i u tvome srcu da je vršiš.«
Riječ Gospodnja.
Tekst donosi Mojsijevu zapovijed: »Poslušaj…obrati se« (10. r.). Na prvi pogled čini se da je to neopravdani zahtjev podložnosti. Ali ako ulomak stavimo u njegov kontekst, vidimo da je poslušnost smještena u okvir saveza. Na početku je Božje djelo: »Vidjeli ste na rođene oči sve što je Gospodin učinio« (Pnz 29, 1).Narod je pozvan odgovoriti na Božju inicijativu, ući u njegov savez prihvativši njegove uvjete: »Držite i vršite riječi ovog Saveza« (Pnz 29, 8). Ako ih narod, nakon što ih primi, ne bude vršio, bit će kažnjen progonstvom. No, odatle će biti moguć povratak zahvaljujući novom Božjem zahvaćanju: »Gospodin, Bog tvoj, vratit će tvoje izgnanike; smilovat će se tebi« (30, 3), on sâm će te navesti na obraćenje, »obrezat će tvoje srce« (30, 6). Po tom božanskom djelovanju svatko će se na koncu moći obratiti i poslušati, kako Mojsije traži, i tako si priskrbiti onu sreću koju mu sâm Bog želi podariti: »Gospodin će se opet radovati nad tvojim dobrom« (30, 9).
Poslušati je, osim toga, moguće ne samo po nutarnjem poticaju što dolazi od Boga, nego i zato jer nam je ono što on zapovijeda nadohvat ruke: nije »od tebe predaleko«, već ti je, naprotiv, »blizu« (rr. 11.14). Gospodinov zakon je dostupan. Poslušati ga je put ‘ života’: »Ako poslušaš zapovijedi Gospodina, Boga svoga, koje ti danas dajem – ako ih poslušaš ljubeći Gospodina, Boga svoga, hodeći njegovim putevima…živjet ćeš« (Pnz 30, 16). A na drugom mjestu: »Zato držite moje zakone i moje naredbe; tko ih vrši, u njima će naći život«.
Drugo čitanje: Poslanica Kološanima 1,15-20
¹⁵ Krist Isus Slika je Boga nevidljivoga, Prvorođenac svakog stvorenja. ¹⁶ Tȁ u njemu je sve stvoreno na nebesima i na zemlji, vidljivo i nevidljivo, bilo Prijestolja, bilo Gospodstva, bilo Vrhovništva, bilo Vlasti – sve je po njemu i za njega stvoreno: ¹⁷ on je prije svega i sve stoji u njemu. ¹⁸ On je Glava Tijela, Crkve; on je Početak, Prvorođenac od mrtvih, da u svemu bude Prvak. ¹⁹ Jer svidjelo se Bogu u njemu nastaniti svu Puninu ²⁰ i po njemu – uspostavivši mir krvlju križa njegova – izmiriti sa sobom sve, bilo na zemlji, bilo na nebesima.
Riječ Gospodnja.
Himan veliča Kristovu veličinu na temelju tri referencijalne točke. U odnosu prema Ocu, Isus je ikona, vidljiva slika nevidljivog Boga (usp. 15. r.). Zbog toga veli: »Tko vidi mene, vidi onoga koji me posla« (Iv 12, 45; 14, 9). Posrednik je djela otkupljenja: »po njemu«, njegovom krvlju prolivenom na križu, Otac nebeski je sa sobom pomirio svijet (20. r.).
U filozofskom kontekstu u kojem se mislilo da su nebo i zemlja naseljeni tajanstvenim silama, tvrdi se da Krist ima apsolutno prvenstvo nad svima njima, da je svemir pod njegovom vlašću, da je on početak i svršetak svega: sve je stvoreno »po njemu i za njega«, on je »prije svega« i sve stvoreno opstoji »u njemu« (rr. 15b-17). Krist svoje gospodstvo vrši i nad Crkvom, svojim »tijelom«, kojemu je on »glava« (18. r.).
Evanđelje: Luka 10, 25-37
²⁵ U ono vrijeme: Neki zakonoznanac usta i, da Isusa iskuša, upita: »Učitelju, što mi je činiti da život vječni baštinim?« ²⁶ A on mu reče: »U Zakonu što piše? Kako čitaš?« ²⁷ Odgovori mu onaj: »Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim; i svoga bližnjega kao sebe samoga!« ²⁸ Reče mu na to Isus: »Pravo si odgovorio. To čini i živjet ćeš.«
²⁹ Ali hoteći se opravdati, reče on Isusu: »A tko je moj bližnji?« ³⁰ Isus prihvati i reče: »Čovjek neki silazio iz Jeruzalema u Jerihon. Upao među razbojnike koji ga svukoše i izraniše pa odoše ostavivši ga polumrtva. ³¹ Slučajno je onim putem silazio neki svećenik, vidje ga i zaobiđe. ³² A tako i levit: prolazeći onuda, vidje ga i zaobiđe. ³³ Neki Samarijanac putujući dođe do njega, vidje ga, sažali se ³⁴ pa mu pristupi i povije rane zalivši ih uljem i vinom. Zatim ga posadi na svoje živinče, odvede ga u gostinjac i pobrinu se za nj. ³⁵ Sutradan izvadi dva denara, dade ih gostioničaru i reče: ‘Pobrini se za njega. Ako što više potrošiš, isplatit ću ti kad se budem vraćao.’« ³⁶ »Što ti se čini, koji je od ove trojice bio bližnji onomu koji je upao među razbojnike?« ³⁷ On odgovori: »Onaj koji mu iskaza milosrđe.« Nato mu reče Isus: »Idi pa i ti čini tako!«
Riječ Gospodnja.
Zakonoznanac postavlja pitanje od najveće važnosti, ono o vječnom životu i kako ga postići, premda mu nakana nije baš iskrena (»da ga iskuša«: 25. r.). Isus odgovara drugim pitanjem, koje didaktički uključuje sugovornika, kao da mu kaže: »Ti si zakonoznanac, sigurno znadeš odgovor na svoje pitanje«. Iznenađen protunapadom, zakonoznanac mora ući u igru. Zapravo je izvrsno odgovorio, spajajući zajedno dvije zapovijedi ljubavi prema Bogu i bližnjemu (Pnz 6, 5: Lev 19, 18), zavrijedivši Isusovu pohvalu: »Pravo si odgovorio. To čini i živjet ćeš« (28. r.).
Zakonoznanac, »hoteći se opravdati « (29. r.), to jest želeći izbjeći lošu sliku o sebi da se pojavio bez ikakvog razloga, jer se pokazalo da je već znao odgovor na svoje pitanje, osjetio se primoranim Isusu postaviti drugo pitanje: Kako da odredim tko je »moj bližnji«?. Čini se da se misli na pitanje da li se kao ‘bližnji’ smatraju samo »sinovi svog naroda«, kako se čita u gore navedenom tekstu (Lev 19, 18), ili se pojam proširuje i na strance koji borave u Izraelu: »Stranac koji s vama boravi neka vam bude kao sunarodnjak; ljubi ga kao sebe samoga« (Lev 19, 34; usp. Pnz 10, 19), k tome, treba li među tim strancima ljubiti samo prozelite, to jest one koji su prihvatili u potpunosti živjeti kao Hebreji.
Isus odgovara prispodobom o milosrdnom Samarijancu, u kojoj poučava tri stvari: da je bližnji svaki član čovječanstva, »čovjek« kao takav (30. r.); da to shvaća jedan Samarijanac, mnogo nestručniji od zakonoznanca, svećenika ili levite: jednog ‘izopćenika’, kojega ti Židovi ne smatraju niti bližnjim, a Isus ga stavlja za uzor kako drugome postati bližnji; a iznad svega pokazuje da se pitanje treba postaviti u suprotnom pravcu, ne prema sebi, već prema drugome: ne tko je moj bližnji, nego kako biti bližnji. Ljubav ovdje znači ‘imati milosrđa’ za onoga koji trpi, s tim u svezi nešto poduzeti i drugome učiniti ono što bi želio da se u potrebi učini tebi. Isusov odgovor na početno pitanje u bîti glasi: »Ima život vječni tko god se brine za život bilo kojeg čovjeka u potrebi«. Paradoksalno, da bi se imao život, mora ga se dati.
MEDITACIJA
Prvo čitanje je usklađeno s evanđeljem: tu možemo naći dvije poruke koje valja produbiti i podanašnjiti. Prva je ona o onome što je bližnje. Tekst Ponovljenog zakona tvrdi da se je riječ Božja učinila »blizom«, postala je dostupna i provodiva u životu. Zapovijed ljubiti bližnjega je blizu ljudskom srcu; doista, čak je razumije i u djelo provodi jedan samarijanac, premda priznaje samo jedan dio Pisma (Petoknjižje) i premda ga Židovi smatraju polupoganinom, dok zakonoznanac, što je neobično, o vršenju te zapovijedi pokazuje određenu nesigurnost, a potpuno nepoznavanje svećenik i levit, kojima je važnija obredna čistoća (usp. Lev 22, 4-7) od pomaganje nekoj osobi. S druge pak strane, prispodoba o milosrdnom Samarijancu izokreće pojam bližnjega: ne netko tko se približava tebi, već ti koji se približavaš čovjeku u potrebi. Trenutak kad valja početi djelovati ne određuje nečija osobna iskaznica, već tvoja sposobnost ‘smilovanja’. Načelo kojim se određuje ono što je bližnje nije izvan nas, već u nama. Uvijek je prigoda da ga primijenimo.
Druga poruka dvaju čitanja nalazi se u povezanosti između vršenja zapovijedi, osobito one ljubavi, i života. U ulomku Ponovljenog zakona riječ je o životu ovog svijeta, kojeg održava obilje materijalnih dobara, u kojima se konkretno prepoznaje Božji blagoslov. U evanđelju, naprotiv, postavlja se pitanje vječnog života, života kojeg obilježava zajedništvo s Bogom, prije nego stalno trajanje. U oba slučaja život se odvija po vršenju dvostruke zapovijedi ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Ako se drugdje veli da se život rađa iz ljubavi koju primamo, ovdje se tvrdi da se život razvija u snazi ljubavi koju znamo darivati. Tko želi puninu života sada znade kako je postići i može se preispitati na svom putu: je li slijedio korake dobrog Samarijanca ili one svećenika i levite.
MOLITVA
Osvjetljavajući naše živote svjetlom ovih poruka, možemo vidjeti njihova pozitivna ostvarenja, prigode u kojima smo postali bližnjima, i one druge u kojima je možda prevladala zatvorenost, diskriminacija, strah da će nas uznemiriti onaj koji u raznim nevoljama očekuje našu pomoć. Zahvalimo Gospodinu za učinjeno dobro i zatražimo oproštenje za propuste. Zazovimo Duha Svetoga, koji je »životvorac« i izvor ljubavi, da otvori naša srca kako bismo opazili ljude u potrebi, da nas nadahne na prikladne pothvate i da snagu ljubavi našem srcu da ih ostvari. Iznad svega pak uzdignimo molitvu hvale Gospodinu, koji nam je objavio put života i koji je u povijesti Crkve podigao vojsku svetaca i svetica, koji su slijedili primjer milosrdnog Samarijanca.
KONTEMPLACIJA
Nakon što smo razmišljali o zapovijedima te potom molili, zaustavimo pogled na Bogu, koji se objavljuje po svojoj Riječi. U dvostrukoj zapovijedi ljubavi Bog nam ne zapovijeda nešto drugo od onoga što on sâm jest. Otac nas želi prirodne, da budemo sinovi sposobni ljubiti po njegovu primjeru. U glavnoj zapovijedi se odražava Božje lice. Morali bismo zastati i ovako razmišljati: »Bog je ljubav«; strah od susreta s njime na koncu života iščezava u mjeri u kojoj smo odsad »i mi kakav je on« (1 Iv 4, 16.17).
U prispodobi o milosrdnom Samarijancu Isus zapravo govori o samome sebi: on je onaj koji u nazaretskoj sinagogi proglašava »godinu milosti«, vrijeme oslobođenja siromaha, zatvorenika, onih koji su pogođeni raznim bolestima (Lk 4, 18s.). Evanđelje pripovijeda o djelima koja Isus, »slika« Očeva (Kol 1, 15), čini »jer se sažalio« (Lk 7, 13; 10, 33; 15, 20).
AKCIJA
Često ponavljaj i živi danas Riječ:
»To čini i živjet ćeš« – »Idi pa i ti čini tako!« (Lk 10, 28.37)
ZA DUHOVNO ČITANJE
Tijekom povijesti, svaki puta kad su muškarci i žene znali odgovoriti na svjetske događaje kao na prigode za dozrijevanje vlastitog srca, otvorio se neiscrpni izvor velikodušnosti i novog života, donoseći nadu koja je nadilazila svako ljudsko očekivanje. Kad pomislimo na osobe koje su nam ulile nadu, duhovno nas ojačavši, često otkrijemo da oni zapravo nisu bili stručnjaci za davanje savjeta, opominjanje i moral, već samo pojedinci sposobni izraziti, riječima i djelima, ljudsko stanje u kojem su se nalazili, i koji su potaknuli da se suočimo sa stvarnostima života.
Propovjednici koji ono što je neobjašnjivo svode na problem, nudeći rješenja na način hitne pomoći, duhovno nas obeshrabruju jer nas lišavaju pobožne solidarnosti iz koje proizlazi ozdravljenje. Ni Kierkegaard, ni Sartre, ni Camus a niti Solženjicin nisu ponudili rješenja. Pa ipak mnogi od onih koji ih čitaju pronalaze snagu da nastave traganje. Tko ne bježi od naših patnji, već ih pobožno dodiruje, ozdravlja nas i jača.
Uistinu, paradoks se nalazi u činjenici da početak ozdravljenja počiva u solidarnosti u toj patnji. U našem društvu koje je usmjereno na rješenja, sve više je potrebno postati svjesni da je željeti ublažiti bol bez toga da je podijelimo kao da želimo spasiti dijete iz vatrom zahvaćene kuće a da se ne izložimo opasnosti da izgorimo. (H. J. NOUWEN, Viaggio spirituale per l’uomo contemporaneo /Duhovno putovanje suvremenog čovjeka), Brescia, 1999⁸, str. 54.).
