Kako se odnositi prema pozivu koji osjećamo u sebi?
Svaki čovjek u sebi nosi klicu poziva. Preko poziva mi se ostvarujemo. Zato Bog zove svaku osobu da odgovori na ono poslanje što je za nju najbolje, tj. da odgovori tamo gdje će osjećati mir i blagoslov za svoj život. Tako nalazimo većinu ljudi koja se posvećuje obiteljskom životu, ima i osoba koje se ne žene niti idu u redovnički život, nego se posvećuju služenjem među ljudima živeći u beženstvu. Ali ima i onih koji osjećaju da su pozvani živjeti kao redovnici i redovnice ili kao svećenici.
Kada se govori o pozivu kako pristupamo tome, što osjećamo?
1) Koji su tzv. prvi znakovi?
Postoje mnogi načini za otkriti da li nas Bog zove. Najčešći znakovi mogu biti:
- želimo ostvariti nešto važno u svome životu za sebe i za druge;
- primjećujemo u svojoj nutrini da Bog od nas traži nešto više;
- osjećamo veliku suosjećajnost kada oko sebe vidimo ljude koji pate i traže pomoć;
- tzv. obični, normalni život koji sada živimo, možda nam se sviđa, no ipak u dubini sebe osjećamo da nešto nedostaje.
2) Treba se biti iskren prema samome sebi i prema Bogu; Zbog čega?
- zato što samo ja, mi trebam(o) odgovoriti Bogu
- treba se biti iskren zato što su mnoge mlade osobe koje se boje duhovnoga zvanja, i radije se skrivaju preko tisuću razloga da se ne odazovu;
- šteta je misliti ili promatrati poziv od Boga kao nešto što ne čini sretnim.
3) Trebamo imati neke kvalitete:
Ako nas dobri Bog zove, darovat će nam sasvim sigurno i sve ono potrebno za postati posvećena osoba. Tu je uvijek važno duhovno vodstvo preko kojega se može pomoći, no s druge strane treba znati da se kvalitete razvijaju s vremenom kako se dublje živi poslanje. Smisao duhovnoga vodstva je pomoći osobi da otkrije što zapravo Bog želi od nje, a ne da se npr. uvjerava osoba da ima zvanje.
4) Sve ovo rečeno vodi do zaključka da je poziv PROCES:
Poziv je dakle proces kao i sve drugo. Kao kada je mladić zaljubljen u neku djevojku, on i djevojka rastu u ljubavi međusobnim upoznavanjem, odricanjem, razumijevanjem itd.
U pozivu je uvijek bitno sjetiti se da se Bog skriva kada zove, jer u nama ostavlja mjesta za slobodan izbor (jer inače to ne bi bio odgovor iz ljubavi). Zato je bitno biti odlučan i s vjerom tražiti Boga kroz molitvu, sakramente, duhovne obnove i duhovno vodstvo.
Strahovi koji nas prate kad želimo odgovoriti pozivu
Općenito možemo naići na šest strahova koji se javljaju u traženju poziva za posvećeni život.
1) Prvi strah je: Nisam slobodan – Već imam svoj životni program, plan, već sam sredio svoj život ili ga već sređujem i tko će sada mijenjati taj životni ritam.
I Abraham je sigurno tako razmišljao kada ga je Bog pozvao da napusti svoju zemlju, da mu se odazove i da krene u nepoznato, na daleki put. Oko sebe je okupljao mnogo ljudi koji su radili za njega, osiguravao je za njihove obitelji plaću. A sada bi se trebao uputiti na daleki put dovodeći u pitanje ne samo svoju fizičku i materijalnu sigurnost, nego i svih njegovih radnika. No ipak, unatoč zabrinutosti, on vjeruje i odaziva se i kreće na daleki put.
2) Drugi strah je: Nisam sposoban – Netko to može uistinu reći iz poniznosti da nije sposoban, ali također može tako reći da bi izbjegao odaziv jer ga je strah ili nema snage učiniti onaj konačni odgovor.
Tipičan primjer je Mojsije koji razgovara s Bogom pred gorućim grmom. Bog mu govori da ide pred faraona u Egipat i da traži od njega da dopusti Izraelcima da napuste Egipat. No Mojsije iznosi pred Boga sve moguće argumente da ne ide u Egipat. Na kraju kada je sve iscrpio reći će: Tko sam ja da idem pred faraona?(Iz 3,11).
3) Treći strah glasio bi: Nisam dostojan – netko može reći da njegov život nije bio takav da bi se sada mogao dostojno odazvati redovničkom pozivu, da nije uvijek bio potpuno moralan na svim područjima života. Svatko od nas nosi svoje slabosti, pogreške no i svatko od nas nosi u sebi i iskustva Božje ljubavi i blizine koja se je za nas brinula i usmjeravala nas na ispravni put. Isus, kao da nam govori istim riječima kao svetom Pavlu: Dosta ti je moja milost(2Kor 12, 9). Zbog toga, vidjevši Božju blizinu u svojemu životu, Pavao govori: Hvalit ću se svojim slabostima jer kada sam slab onda sam jak!
4) Četvrti strah: Ne znam gdje će me odgovor na poziv odnijeti, što će sve biti od toga – No to je potpuno krivo pitanje, jer npr. muž i žena kada ulaze u brak, ne znaju kako će se razvijati njihov zajednički obiteljski život. Ili npr. niti Blažena Djevica Marija nije pitala anđela da joj dadne plan što učiniti u slučaju bijega u Egipat. To se je jednostavno iznenada dogodilo, otišla je u nepoznato s Isusom i Josipom.
5) Peti strah: Nemam dovoljne ljudske garancije – U bilo kojem pozivu, ili poslovima nikada nećemo imati do kraja ljudske garancije, bitna je naša slobodna odluka.
U traženju poziva veliku pomoć može imati duhovnik ili neka druga osoba, oni mogu usmjeravati, mogu u osobi prepoznati klicu poziva, no onaj konačni odgovor i hrabrost reći DA ovisi o samoj osobi koju Bog zove. Mi se moramo slobodno odlučiti, bez ikakvih ljudskih garancija koje često mogu stvarati samo teret u duši.
6) Šesto: Strah me da ne doživim neuspjeh – Ako se iskreno odazovemo nećemo doživjeti neuspjeh. Vjerujemo u Božju pomoć i njegovu milost. Kada osoba u svojoj slobodi potpuno predaje svoj život, tada unatoč svih raznih kušnji ide naprijed. Sve dok si iskreno znamo postavljati pitanje: Bože što želiš da učinim?, ne može se pogriješiti. No bitno je da odgovorimo na ono što nosimo u sebi. Ima jedan dokumentarac o slavnome umjetniku Michelangelu u kojem je jako dobro prikazana njegova bojazan da li će uspjeti ocrtati strop Sikstinske kapele u Vatikanu. No odvažio se i napravio je jedno od najvećih remek djela povijesti umjetnosti, stvaranje Adama. A da je podlijegao strahovima ništa od toga ne bi bilo. Tako je i za nas isto: strahovi mogu postojati, no ako se ne odvažimo nećemo postići naše potpuno ostvarenje.
Odgovor osobama koje razmišljaju o redovničkom pozivu, no već su u zrelim godinama
Nikada nije kasno, nikada nismo prestari za odgovoriti na Božji poziv. Bog zove kada i gdje želi, kao što to već možemo pronaći na mnogim mjestima u Svetome pismu (Abraham, Samuel, Jeremija, Petar, Pavao…).
Važno je imati pouzdanje i znati da Gospodin želi da budemo sretni. Postoje mnogi pozivi koji se ostvaruju u kasnijim godinama, no posjeduju svoj izvor već u našim najmlađim godinama. Bog sije u naš život znakove zvanja za koje nam je od velike pomoći duhovno vodstvo, sakramentalni život, osobna molitva i čitanje Svetoga pisma.
Neke poteškoće i sumnje u vezi zvanja koje se mogu imati:
1) Je li moguće da me Bog zove u tako kasnim godinama moga života?
Naravno, jer Bog nas najbolje poznaje i zna kada je sazrio milosni trenutak da mu se odazovemo.
2) Hoću li moći potpuno odgovoriti na poziv?
Ako je poziv autentičan, onda nam neće nedostajati milosti da ga ostvarimo.
3) Da li me životna iskustva koja sam imao i moj oblikovani karakter i temperament mogu ograničiti da raspoznam i odgovorim na svoj poziv?
Ne! Nikako! Važno je biti slobodan u sebi i otvoren prema pozivu i da tako ljubimo sve više.
4) Kako mogu u sebi sačuvati mir jer ostavljam svu svoju materijalnu i afektivnu sigurnost koju sam zadobio ovih godina?
Kada Krist poziva da budemo njegovi učenici, kao u slučaju onog bogatog mladića (Lk 18,18-27), od nas traži da ostavimo svoje materijalne sigurnosti iza sebe, ali kroz ljubav prema Bogu i prema pozivu oslobađa nas od bilo kakve navezanosti. No ostavlja nas da slobodno izaberemo, zato i govori onome mladiću: Ako želiš.
Susret s Marijom u traženju poziva
Čitajući Bibliju nailazimo na mnoge likove, no nijedan od njih ne odiše tolikom jednostavnošću kao što je to u Evanđeljima slučaj s Blaženom Djevicom Marijom. Iako u njima ne nalazimo njezin detaljan opis, ipak Marija ispunja svakog čovjeka koji iskreno pristupa čitanju Svetoga Pisma.
Bog je izabrao Mariju da bude majka njegovome Sinu. Ona u svojoj slobodi izriče svoj DA. Od toga trenutka njezina povijest postaje i naša povijest.
Marija nas uči da se ne bojimo odvažiti na poziv koji se osjeća u srcu. Problem današnjega vremena je što se previše gleda na vlastito JA, moje JA u kojemu će meni biti dobro, ne vodeći računa da je čovjek stvoren da bi taj svoj JA ostvario darujući svoj život za nekoga drugoga (bilo u obitelji ili kao posvećena osoba).
Marija je pokazala sa svojim otvorenim srcem prema Bogu da kada ne razumijemo mnoge stvari i događaje, onaj temelj koji nas vodi kroz život jest upravo ljubav, ispunjen dubokom vjerom i povjerenjem. Kada se tako živi i slijedi unutarnji govor osoba osjeća mir. Mnogi danas traže sigurnost za svoje životne odabire, no Marija nas uči da je najvažnije da budemo ljudi vjere i ljubavi, jer to je onaj temelj za napraviti onaj odlučni korak prema pozivu kojega se osjeća.
Danas se mnogo govori da ima sve manje i manje duhovnih poziva. Kada se gleda brojčano, to je istina. No kada bi se moglo pogledati u ljudska srca otkrili bi veliki broj ljudi koji su pozvani na duhovni poziv, no blokiraju ih strahovi i nesigurnost vjere.
Marija nam je primjer jake vjere i odlučnosti da znademo slušati Božji glas. Neka Marijin DA postane i naš DA.
Preuzeto s karmel.hr
