Dvadeset i prva nedjelja kroz godinu (25.08.2019.)

85

LECTIO

Prvo čitanje: Knjiga proroka Izaije, 66, 18-21

Ovo govori Gospodin: ¹⁸ »Ja dobro poznajem njihova djela i namjere njihove. Dolazim da saberem sve puke i jezike, i oni će doći i vidjeti moju Slavu! ¹⁹ Postavit ću im znak i poslat ću preživjele od njih k narodima u Taršiš, Put, Lud, Mošek, Roš, Tubal i Javan – k dalekim otocima koji nisu čuli glasa o meni ni vidjeli moje Slave – i oni će naviještati Slavu moju narodima. ²⁰ I dovest će svu vašu braću između svih naroda kao prinos Gospodinu – na konjima, na bojnim kolima, nosilima, na mazgama i jednogrbim devama – na Svetu goru svoju u Jeruzalemu- govori Gospodin – kao što sinovi Izraelovi prinose prinos u čistim posudama u Domu Gospodnjem. ²¹ I uzet ću sebi između njih svećenike, levite.«

Riječ Gospodnja.

Posljednje poglavlje knjige proroka Izaije pripada literarnoj cjelini koja ima vlastita obilježja. Jedno od njih je veliko univerzalističko otvaranje koje posjeduje Božji naum u odnosu na čovječanstvo. Doista, ovdje je riječ o naumu i to potvrđuju svi glagoli u ovom proročkom ulomku koji su u futuru: »sabrat ću…postavit ću znak…poslat ću…«.
Pisac ovog dijela proročke knjige stavlja se, dakle, u službu ne samo povijesti spasenja koja pripada prošlosti već, upravo polazeći od nje, on svoj pogled utemeljuje u budućnosti koja pripada samo Bogu a koja ipak već prodire u sadašnjost. To je stav pravih vjernika koji smo pozvani usvojiti kad čitamo i razmišljamo o starozavjetnim proročanstvima.
Jezikom našeg vremena reklo bi se da Gospodin ovim proročanstvom želi otvoriti naš um za dimenzije međuetničkog, međukulturalnog i međureligijskog suživota koji danas stoji kao istinski izazov pred svima nama. No ono što svakako treba naglasiti, kad se taj problem promatra očima vjere, jest da takvo stanje nije nešto potpuno novo i ne treba ga smatrati nečim neviđenim u povijesti čovječanstva. Naprotiv, ono točno odgovara Božjem stvoriteljskom i spasiteljskom naumu, koji želi od svih naroda učiniti jedan narod, od svih ljudi jednu obitelj, od svih skupina jednu zajednicu.
To će biti moguće samo ako svi budu priznali da je Gospodin jedini Bog, da od njega potječe svaka inicijativa spasenja, da jedino on može uspješno ostvariti ljudske projekte tako da ih sve usmjeri prema jednom jedinom cilju.

Drugo čitanje: Poslanica Hebrejima 12, 5-7.11-13

Braćo!
⁵ Zar ste zaboravili opomenu koja vam je kao sinovima upravljena: »Sine moj, ne omalovažavaj stege Gospodnje i ne kloni kad te on ukori. ⁶ Jer koga Gospodin ljubi, onoga i stegom odgaja, šiba sina koga voli«. ⁷ Poradi vašega odgajanja trpite. Bog s vama postupa kao sa sinovima: a ima li koji sin kojega otac stegom ne odgaja? ¹¹ Isprva se čini da nijedno odgajanje nije radost, nego žalost, ali onima koji su njime uvježbani poslije donosi mironosni plod pravednosti. ¹² Zato uspravite ruke klonule i koljena klecava, ¹³ poravnite staze za noge svoje da se hromo ne iščaši, nego, štoviše, da ozdravi.

Riječ Gospodnja.

Nadovezujući se na nagovor iz Knjige mudrih izreka (3, 11s.), Pisac poslanice Hebrejima izriče neke misli koje otkrivaju očiti pedagoški cilj. Nije teško dokučiti onu božansku pedagogiju koja izvire iz cijele Biblije, a osobito iz mudrosnih knjiga. To je veoma važni ključ za čitanje; njime možemo razumjeti da Sveto Pismo ne sadrži samo spomen povijesti spasenja, nego i kodeks ponašanja koji iz te povijesti potječe i koji joj daje ispunjenje.
Apostolski nagovor se razvija u dva smjera: kao prvo, on govori o smislu ljudskog trpljenja, u svim njegovim oblicima. Za onoga koji vjeruje, ništa se u životu ne događa slučajno ili nužno, već po providnosti koja je, premda je pokatkad teško prepoznatljiva, ipak uvijek prisutna i djelatna u povijesti ljudi. Ovdje ‘ smisao’ znači i značenje i usmjerenje. Svaki čovjek treba razumjeti da bi znao kamo ići; usmjerenje njegova života ne može ne ovisiti o uvjerenjima do kojih dolazi. Bog u potpunosti poštuje taj naš zahtjev te, i uz pomoć Biblije, izlazi u susret našoj potrebi za svjetlom i jasnoćom.
Kao drugo, apostolski nagovor nastoji osnažiti i ohrabriti one koji se usred bezgranične bitke protiv sila zla. Mi, naime, ne idemo samo u susret trenucima slabosti i malaksanja, već smo također izloženi opasnostima da pođemo drugim putovima, koji su pogrešni i krivi. Opomena, tada, ima visoko terapeutski cilj, kao i svaka očinska opomena; naime, po prirodnom zakonu, svaki sin je na neki način primoran ići istim putem, s istim nakanama i iz istih razloga koji su nadahnjivali život Oca.
Ova poslanica uči da Gospodin svakoga od nas opominje opomenom koja je u stanju u nama izazvati žaljenje i bol, ali još više ona može izazvati snažne i ohrabrujuće reakcije, darivati radost i uroditi plodom mira i pravednosti. To znači reći da Božje opominjanje, kad ga prihvaća iskreno i poučljivo sinovsko srce, otvara obzor budućim razdobljima u povijesti svakog čovjeka, s obzirom na sve više željâ koje bivaju ispunjene.

Evanđelje: Luka 13, 22-30

U ono vrijeme:
²² Isus je prolazio je i naučavao gradovima i selima. ²³ Reče mu tada netko: »Gospodine, je li malo onih koji se spasavaju?« A on im reče: ²⁴ »Borite se da uđete na uska vrata jer mnogi će, velim vam, tražiti da uđu, ali neće moći.« ²⁵ Kada gospodar kuće ustane i zaključa vrata, a vi stojeći vani počnete kucati na vrata: ‘Gospodine, otvori nam!’, on će vam odgovoriti: ‘Ne znam vas odakle ste!’ ²⁶ Tada ćete početi govoriti: ‘Pa mi smo s tobom jeli i pili, po našim si trgovima naučavao!’ ²⁷ A on će vam reći: ‘Kažem vam: ne znam odakle ste. Odstupite od mene, svi zlotvori!’ ²⁸ Ondje će biti plač i škrgut zubi kad ugledate Abrahama i Izaka i Jakova i sve proroke u kraljevstvu Božjem, a sebe vani, izbačene. ²⁹ I doći će s istoka i zapada, sa sjevera i juga i sjesti za stol u kraljevstvu Božjemu. ³⁰ Evo, ima posljednjih koji će biti prvi, ima i prvih koji će biti posljednji.«

Riječ Gospodnja.

Današnji evanđeoski ulomak nam donosi dvije velike slike koje samo čekaju da budu protumačene u svjetlu konteksta u kojem se nalaze. S jedne strane slika uskih vrata kroz koja je potrebno potruditi se ući; s druge, slika velikog mnoštva koje sa svih strana svijeta kreće prema onom blagoslovljenom gradu u kojemu se odvija gozba kraljevstva Božjega.
Prvom slikom Isus ne kani dati izravni odgovor onima koji su pitali »je li malo onih koji se spašavaju«, već samo poziva na borbu, zalaganje, odupiranje. Veoma je znakovito da ovdje Luka »uska vrata« ne suprotstavlja kao Matej »širokim vratima«, već »uska vrata« suprotstavlja »zatvorenim vratima«, i na taj način naglašava dramatičnost ishoda koji bi se mogao očitovati potpuno negativnim. Još jedanput Isus jasno pokazuje da je slijediti njega na putu evanđelja veoma ozbiljna stvar, koja zahtijeva temeljno opredjeljenje i iznad svega trajno nastojanje. Grčki glagol [agonízesthe] preveden ‘borite se’, osobito u imperativnom obliku, izriče ideju borbe i agresivnosti, spremnosti i hitnosti. Ne samo da treba sabrati sve moguće sile, nego se ne smije gubiti ni časka.
Druga slika služi evanđelistu da razvije drugu misao, onu koja suprotstavlja zahtjeve nekolicine iznenađenju mnogih. Također i i ovdje ističemo polemički ton u Isusovim riječima: u nekoliko drugih slučajeva morao je reagirati na oholost Židova koji su se pravili važni zbog svojih predaja i koji su se osobito hvalili svojom nacionalnom pripadnošću. Za Isusa, međutim, ne postoji neka životna situacija koja bi mogla nekoga postaviti iznad nekoga drugog. Ni Bog sâm nije pristran (usp. Dj 10, 34; vidi također Lk 20, 21). Pa ni osobno poznanstvo sa zemaljskim Isusom nije od nikakve važnosti, već ono što vrijedi jest slijediti ga svom snagom, u punoj slobodi i potpunoj raspoloživosti. Završni prizor, tako dobro prikazan u ovom evanđeoskom ulomku, stavlja nam pred oči veliko hodočašće u kojem mogu sudjelovati svi oni koji s Abrahamom nemaju zajedničku krv, ali su od Abrahama baštinili dar vjere.

MEDITACIJA

Današnja služba Riječi stavlja pred nas dvije velike istine, obje o Bogu i o njegovu naumu spasenja. Stavlja pred nas zadaću da na njih usredotočimo našu pozornost sa ciljem da u nama poraste svijest o velikom daru i velikom zalaganju koji su pridodani našoj vjeri.
Božja ljubav je zahtjevna ljubav: to je ljubav po Božju! No, očito je da se takva zahtjevnost može tražiti jedino iz ljubavi. Ne može biti znak despotske volje a još manje pokazatelj vlasti koja ne ostavlja prostora slobodi drugoga. Mi također poznajemo zahtjeve ljubavi koji nisu manje snažni od zahtjevâ vlasti. Stoga nam ne bi trebalo biti teško shvatiti Božje zahtjeve kao znak koji očituje njegovu apsolutnu i bezuvjetnu ljubav, ljubav koja sprječava i koja oprašta.
Božja ljubav je sveopća ljubav: ne može biti skučena u ljudske kategorije i granice, već se želi izlijevati svagda i svagdje da obuhvati čitavo čovječanstvo. Za razliku od naše, Božja se ljubav ne umanjuje kad se dijeli, štoviše dajući se drugima ona se ostvaruje u potpunosti.
Za vjernika Bog stoji na vrhuncu svake pozornosti i svakog nauma. Sve ono što tvori mrežu i isprepletenost naših odnosa dobiva značenje i vrijednost samo ako, na neki način, potječe iz našeg odnosa s Bogom i ako vodi k Bogu. Ta istina postaje poput životne sile koja je u stanju preporoditi i pokrenuti svaki naš izbor. Za vjernika Bog stoji u središtu svake njegove misli i svakoga njegova nauma; u suprotnom, ne bi se više moglo govoriti o vjeri. Konkretno držati Boga u središtu vlastitog života znači nikada ga ne zaboraviti, a osobito nikad ga ne zamijeniti sa svakovrsnim idolima.

MOLITVA

Snažna je tvoja ljubav prema nama, Gospodine!
Daj nam, Gospodine, osjetiti snagu tvoje ljubavi, koja je u stanju ne samo premještati brda, nego i omekšati naša srca.
Daj nam, Gospodine, razumjeti veličinu tvoje ljubavi, koja je u stanju obuhvatiti ne samo tvoje vjernike, nego i sve stanovnike zemlje.
Daj nam, Gospodine, proniknuti u dubinu tvoje ljubavi, koja skriva nespoznatljiva otajstva a ipak nam otkriva utješne istine.
Daj nam, Gospodine, vidjeti znakove tvoje ljubavi, kojima želiš rasvijetliti naše pameti, osnažiti našu volju i usmjeriti naše korake.
Daj nam, Gospodine, osjetiti slatkoću tvoje ljubavi, koja je u stanju raspršiti premnoge gorčine našeg života i dati nam okusiti onu radost koja nekad neće uminuti.

KONTEMPLACIJA

Djelotvorna ljubav, koja od Boga silazi, preobražava se u ljubav koja uzlazi k Bogu, i koja se nastoji od čovjeka vratiti k Bogu. Taj tijek djelotvorne ljubavi bi trebao obilježavati zaključak naše ekumenske sinode. Trebali bismo više nego ikad biti u stanju da ga ostvarimo u nama samima, da ovom trenutku životne punine Crkve dademo najuzvišenije značenje i najdjelotvorniju vrijednost. Iz djelotvorne ljubavi moramo crpiti poticaj i vodstvo prema istini, koju ovdje želimo iznijeti na vidjelo, i prema namjerama koje ovdje želimo utvrditi; istina i namjere, koje naviješta ovaj sabor, i sâm sredstvo najviše i najbrižljivije pastoralne vlasti, neće moći a da ne budu izrazi djelotvorne ljubavi.
Prema tom našem traganju za istinom – bilo doktrinarnom bilo normativnom – neka dakle ljubav usmjeri nas, koji pamtimo oštroumnu izreku sv. Augustina: »Nijedna dobra stvar, koja se savršeno ne ljubi, savršeno se ne poznaje«. Niti se čini teško dati našem ekumenskom saboru značajku čina ljubavi; velikog i trostrukog čina ljubavi: prema Bogu, prema Crkvi, prema čovječanstvu (PAVAO VI, Govor na otvaranju četvrtog zasjedanja Sabora, 14. rujna 1965).

AKCIJA

Često ponavljaj i živi danas Riječ:
»Borite se da uđete na uska vrata« (Lk 13, 24).

ZA DUHOVNO ČITANJE

Ako želim pokušati izreći tko je taj ‘ti’ koje me traži, koji me zove – kako se očituje u savjesti onoga koji vjeruje – mogu mu naznačiti neka obilježja, koje su također pokušaj da se opiše iskustvo vjere ali ga ne iscrpljuju i nisu drugo doli napor da se kaže nešto onkraj naših riječi.
‘Ti’ koje vjernik traži, prije svega se prikazuje kao nedohvatno otajstvo, na koje se ne mogu staviti ruke, koje je uvijek iznad onoga što se misli da se o njemu razumjelo ili dokučilo. Prikazuje se također i sa značajkom dara, to jest nečega što na što se ne može polagati pravo već što biva darovano, i čija nas darovanost iznenađuje, jer uvijek ima svojstvo darovanosti, nečega što se nije moralo.
K tome, prikazuje se kao onaj koji govori, koji izgovara riječi utjehe, ohrabrenja, pa i osuđivanja, no koje uvijek iznova podižu i daju ići dalje. Tko vjeruje, kad razmišlja o svojoj vjeri, osjeća da su istinite riječi psalma: »Kao što košuta žudi za izvor vodom, tako duša moja čezne, Bože, za tobom« (Ps 42), ili: »O, Bože, ti si Bog moj: gorljivo tebe tražim« (Ps 63).
A to se otajstveno ‘ti’, koje se daje tražiti, koje trajno i neodoljivo privlači, prikazuje također i kao saveznik, koji je na mojoj strani, koji mi u svakoj prigodi dopušta reći: »Ljubljen sam od Boga i ne bojim se nikakvog zla«. Predstavlja se kao onaj koji otvara uvijek nove perspektive, nove obzore djelovanja, koji dakle trajno razmrsuje čvorove života, pronalazi nove izlaze, nove mogućnosti početka. Konačno, prikazuje se kao onaj koji se daruje, koji se priopćava, očituje, nudi iskustvo.
Tko ponešto poznaje Bibliju opaža da na svakoj stranici titra ta prisutnost jednog ‘ti’ koje nas trajno iznenađuje, pokreće, potiče svakodnevno življenje i otvara ga za novost. A onaj koji vjeruje, kad čita biblijske riječi, na učinkovit način osjeća njihovu istinitost za njegovo življenje: on ih, da tako kažemo, osjeća svojim životom. (C. M. Martini, Le ragioni del mio credere /Razlozi mog vjerovanja/, in Cattedra dei non credenti /Katedra nevjernika/, Milano, 1992).