Na 22. obljetnicu uspostave Požeške biskupije te ređenja njezina prvog biskupa Antuna Škvorčevića, 27. rujna, kada se slavi i svetkovina posvete požeške Katedrale, zahvalno euharistijsko slavlje predvodio je u Katedrali biskup Antun u zajedništvu s kanonicima požeškoga Stolnog kaptola Sv. Petra, svećenicima djelatnima u središnjim biskupijskim ustanovama te u župama grada Požege. Uvodeći u sveto slavlje, biskup je podsjetio sudionike da je na današnji dan prije 22 godine Požeška biskupija počela svoj povijesni hod pod geslom «Krist danas i uvijeke!», kojemu smo prigodom spomena 20. obljetnice njezina osnutka pridodali riječi «naša nada«,
i koje je u tako proširenom obliku otpjevano kao ulazna pjesma za ovo slavlje. Rekao je da želi zajedno s njima zahvaliti Bogu za dar Biskupije, kao i za sve ono što nam je tijekom minule dvadeset i dvije godine udijelio po njezinu služenju, osobito po vjernosti i požrtvovnosti svećenika i drugih vjernika koji su surađivali s biskupom na ostvarivanju Božjeg djela spasenja u Isusu Kristu. Pozvao ih je na molitvu da Bog snagom Duha Svetoga pomogne kako bi naš daljnji biskupijski hod bio u skladu s njegovim naumom, i da tako vjerno ostvarujemo svoje poslanje.U homiliji biskup je podsjetio sudionike slavlja da je na današnji dan 2007. godine ova crkva, koja je po odluci pape 
Ivana Pavla II. postala Katedralom, obnovljena i bila blagoslovljena a novi oltar posvećen, te da od tada taj dan slavimo kao svetkovinu Obljetnice njezine posvete. Rekao je kako nam misna čitanja ove svetkovine svojim govorom o gradnjama poručuju da crkva građevina naznačuje ono što mi jesmo kao živa Crkva u Isusu Kristu. Ustvrdio je kako u suvremenom hrvatskom društvu postoji želja i nastojanje da Hrvatska bude gospodarski izgrađena zemlja, te smo u određenoj mjeri nezadovoljni što se stvari na tom području ne odvijaju onako kako bismo željeli, osobito stoga što nema dovoljno inozemnih investitora koji bi ulagali u naše gospodarstvo. Spomenuo je kako nam Riječ Božja u ulomku prvog čitanja iz Prve knjige o kraljevima stavlja pred oči jednog
graditelja, mudrog kralja Salomona, koji je smatrao da je među tolikim građevinama koje je podigao, bilo potrebno sagraditi hram u kojem će ljudi Bogu iskazivati slavu i čast a sebe izgrađivati po odnosu koji njeguju prema njemu. U prvoj molitvi koju je izrekao u novoizgrađenom hramu kralj Salomon hvali i slavi Božju veličinu, uvjeren da se ona ne može svesti na hramski prostor i sapeti u njegove zidine. Ovaj mudri kralj bio je svjestan da više nego Bogu, hram treba čovjeku kao mjesto u kojem će pred Bogom moći prepoznati veličinu svoga postojanja, i biti ispunjen 
iskustvom onostranosti kojoj po Božjem naumu pripada. Na Salomonovo pitanje »Zar će Bog doista boraviti s ljudima na zemlji?« Bog je dao odgovor utjelovljenjem svoga Sina Isusa Krista, po kojem on ne samo da prebiva među nama, nego u nama, kako tvrdi sv. Ivan Evanđelist u prologu svoga Evanđelja, investira u nas svoju milost po kojoj postajemo dionici njegova božanskog života. Stoga nas apostol Pavao u ulomku drugog čitanja iz Prve poslanice Korinćanima s pravom naziva hramom Duha Svetoga, ustvrdio je biskup. U našim crkvama građevinama Isus Krist je prisutan onom svojom ljubavlju na križu koja je pobijedila smrt, te se u središtu naše Katedrale, kao i svake druge crkve nalazi oltar, žrtvenik, na kojem Isus u slavlju svete mise obnavlja svoju ljubav za nas, a mi se po svetoj pričesti izgrađujemo u njegov živi hram.Biskup se potom osvrnuo na evanđeoski ulomak u kojem sv. Luka pripovijeda kako se Isus na putu u Jeruzalem, prolazeći kroz beznačajni grad Jerihon, susreo s bogatim čovjekom niska rasta koji se zvao Zakej, i koji se kao nadcarinik po ondašnjem židovskom poimanju bavio 
nečasnim poslom ubiranja poreza rimskom caru, i u nastojanju da se što više obogati varao druge ljude. Biskup je ustvrdio kako je Zakej model svih onih koji si materijalnim putem nastoje priskrbiti što viši životni standard, među koje na neki način možemo ubrojiti i one ljude koji napuštaju Hrvatsku i odlaze živjeti i raditi u inozemstvo. Zakejev primjer potvrđuje da nas ne može usrećiti nikakvo posjedovanje materijalnih dobara, nego jedino Bog za čijom prisutnošću čeznemo u dubini svog srca. Biskup je naglasio kako je tu istinu osobito potrebno svjedočiti mladima, jer budućnost našega naroda i Crkve ne ovisi o tome koliko će oni biti bogati, nego kakvi će ljudi postati. 
Pozvao ih je da im svetkovina posvete Katedrale, koja ljepotom svoje arhitekture prednjači u Hrvatskoj, bude poticaj da se još više otvore božanskom graditelju Isusu Kristu, kako bi ih On snagom svoga Duha izgradio u istinski sretne i blagoslovljene ljude. Pripomenuvši da je sv. Ivan Pavao II. utemeljio Požešku biskupiju kako bi se po njezinu djelovanju „preslavno djelo evangelizacije“ što snažnije ostvarivalo među nama, biskup je pojasnio da je evangelizacija navještaj Isusa Krista u njegovoj punini, snazi i veličini kojom je pobijedio smrt, i neprestano omogućavanje Isusu Kristu da On u našim životima ostvaruje svoje djelo. Naglasio je kao je to razlog što je Požeška biskupija tijekom minulih godina u različitim svojim projektima nastojala pristupiti mladim ljudima, napose kroz katoličke škole, te je zahvalio ravnateljima i učiteljima požeških katoličkih škola za njihova nastojanja u pomaganju mladim ljudima da s Isusom Kristom izrastu u
zrele i odgovorne osobe koje će jednoga dana u javnom životu Hrvatske živjeti i zastupati evanđeoske vrijednosti i na taj način pridonositi da nam domovina bude humanija. Također je zahvalio svima onima koji svojim redovitim okupljanjima na misna i druga slavlja u Katedrali daju svoj doprinose da ona ne bude mrtvi spomenik, nego živi hram Božje prisutnosti i istinski dom molitve. Nakon popričesne molitve sudionici slavlja otpjevali su himan «Tebe Boga hvalimo», a biskup je izmolio molitvu za Požešku biskupiju, koja je zaključena pjevanjem biskupijskog gesla »Krist danas i uvijeke, naša nada, aleluja!«. Zatim je biskup Antun zaslužnim vjernicima Požeške biskupije uručio biskupijske medalje s Poveljom zahvalnosti: Kati Anđelki Hećimović iz Župe sv. Luke 
Evanđelista u Novskoj, Vinku Šperanci iz Župe sv. Marije Magdalene u Donjoj Obriježi, i Mariu Ragužu, profesoru tjelesne i zdravstvene kulture u Katoličkoj gimnaziji u Požegi. Svim sudionicima misnog slavlja poželio je da u svom vjerničkom srcu nose prave osjećaje i želje za dobro Požeške biskupije, da mole za nju, za njezina biskupa i svećenike, te je na sve njih zazvao Božji blagoslov. Slavlje je pjevanjem uzveličao Katedralni zbor pod ravnanjem Maria Večerića.
