U nedjelju, 10. studenog požeški biskup Antun Škvorčević prevodio je u župnoj crkvi Duha Svetoga u Đulovcu središnje župno euharistijsko slavlje tijekom kojeg je krstio Gabrijela, peto dijete Marjana i Kate Jozić te Franju, peto dijete Kriste i Olge Nikolić. Na početku misnog slavlja župnik Josip Marić zaželio je biskupu Antunu dobrodošlicu, a djeca su mu uručila cvijeće. Zahvalivši na izraženim dobrim željama, biskup je u pozdravu posvjedočio okupljenim vjernicima radost što je njihova župa zajednica života, jer su joj obitelji opredijeljene za brojno potomstvo. Kazao je da je došao u Đulovac s posebnim poštovanjem izraziti svoju zahvalnost i čestitati roditeljima Kristi i Olgi Nikolić te Marijanu i Kati Jozić za njihovo peto dijete. Ustvrdio je da nema većeg događaja nego kad se u Hrvatskoj rodi novi čovjek, jer se s njime rodila naša hrvatska budućnost i ujedno započela Božja vječnost. Poručio je roditeljima da budu ponosni što su se opredjeljenjem za život svrstali na Božju stranu.
Biskup je u homiliji ustvrdio kako se Isus u današnjem evanđelju susreo s nedobronamjernim ljudima, pripadnicima jedne židovske političke skupine po imenu saduceji, koji su mu postavili zamku: Ako ima uskrsnuća, kome će pripasti žena koja je za života imala sedmoricu muževa a koji su jedan za drugim umirali. Naglasio je kako su 
saduceji na taj način željeli Isusu dati do znanja da je govor o uskrsnuću smiješan i ujedno se narugati njemu i svima koji u njega vjeruju. Napomenuo je kako je Isus iskoristio prigodu da ih podsjeti kako se Bog njihovih otaca objavio Mojsiju u gorućem grmu kao Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev, kao Bog živih a ne mrtvih, premda su oni već odavna bili umrli. Tko vjeruje u Boga živih, taj vjeruje i u pobjedu života nad smrću, ustvrdio je biskup, protumačivši kako roditelji koji prihvaćaju brojnu djecu na svoj način svjedoče vjeru u uskrsnuće.
Naglasio je da je u takvog Boga živih vjerovala i hrabra majka Makabejka i njezinih sedam sinova, o kojima smo čuli u današnjem prvom čitanju, a koji su svoju vjeru u uskrsnuće posvjedočili mučeničkom smrću u vrijeme progona u 2. stoljeću prije Krista od strane tuđinskog poganskog kralja. On je od Židova pod prijetnjom smrti zahtijevao da se odreknu Boga i vjere svojih otaca i načina njihova života. Majka hrabri svoje sinove da se ni pred 
najvećim mukama ne odreknu te vjere i ne prezru propise Mojsijeva zakona koje su obdržavali. Biskup je naglasio kako su sva sedmorica sinova poslušali majčine riječi i nisu se opredijelili za poganski način života, koji se predstavljao lakšim i lagodnijim, nego su ostali čvrsto opredijeljeni za baštinu vjere koju su po odgoju njihove majke primili od predaka. Napomenuo je kako su osobito snažne riječi kojima su sinovi posvjedočili da će radije umrijeti nego se odreći baštinjenog vrijednosnog sustava, jer su bili uvjereni da će im Bog, Kralj svega svijeta u uskrsnuću od mrtvih vratiti udove tijela kojih su u mučenjima bili lišeni, i podariti vječni život, koji im nijedan zemaljski kralj više nikada neće moći oduzeti.
Biskup je kazao kako je primjer majke Makabejke i njezinih vjernih sinova poučan i za vjernike u Đulovcu. Većina od vas došla je s Kosova, uz neke doseljene iz Bosne ili iz Srijema, gdje su vaši očevi i majke stoljećima bili vjerni Božjem zakonu, što su osobito svjedočili u bračnoj i obiteljskoj vjernosti, te u opredjeljenju za brojnu djecu i njihov odgoj. I ondje su preživjeli zahvaljujući tom opredjeljenju. Da su se vaši očevi i majke, djedovi i bake odlučili imati jedno ili nijedno dijete, odavno bi vas nestalo i ne biste odande došli na ove prostore. K tome, oni su znali da – žrtvujući se za brojnu djecu – opredjeljuju se za Boga koji voli život, ustvrdio je biskup. Naglasio je da ga raduje i ohrabruje svaki njegov dolazak u Đulovac i u Voćin, gdje doseljenici s Kosova i u novim okolnostima nastavljaju svjedočiti svoje opredjeljenje za život, unatoč tome što ih možda neki ljudi ili prevladavajući mentalitet uvjeravaju da je bolje ne imati djecu, ili ako ih se već odluče imati, da ih imaju što manje, jer će im život 
tada biti lagodniji i ugodniji. Izrazio je radost što poput vjernih Makabejaca ni oni nisu podlegli napasti da se odreknu vjere svojih otaca, te ih je pohvalio što žrtvom svoje ljubavi u braku i obitelji te u kršćanskom odgoju djece služe Božjem naumu o čovjeku i tim putem ostvaruju smisao svoga života.
Biskup je spomenuo kako se proljetos na slavlju svete potvrde u St. Gallenu u Švicarskoj 
obradovao susretu sa skupinom Đulovčana, koji su došli u posjet svojoj rodbini čija su se djeca krizmala. Kazao je kako je postao ponešto tužan kad su mu naši vjernici i svećenici koji ondje djeluju, kao i u nekim drugim mjestima u Njemačkoj i Austriji, nabrajali probleme s kojima se susreću naši iseljenici, iseljeni posljednjih godina iz Hrvatske s cijelim obiteljima u potrazi za boljim životom. Za razliku od prije nekoliko desetljeća, kad su na rad u inozemstvo odlazili uglavnom očevi, a majke i djeca ostajali u domovini, odgajali se i školovali u poznatom okruženju, sada se djeca suočavaju s poteškoćama i traumama u stranim zemljama čiji jezik, kulturu i običaje dobro ne poznaju, i gdje se osjećaju strancima, što će zacijelo imati negativne posljedice za njihov budući život i sposobnost integracije u društvo u kojem žive. Biskup je pozvao sudionike slavlja neka se zapitaju je li takvim obiteljima život postao uistinu bolji, jesu li postigle ono što su željele. Pripomenuo je kako im je u materijalnom smislu možda postalo lakše, ali uzevši u obzir cjelokupnu situaciju, veoma je upitno da je to onaj bolji život za kakvim težimo. Pozvao je nazočne vjernike da vjerni vrijednosnom sustavu svojih otaca provjere nije li bolje ostati u domovini, u njoj se žrtvovati i stvarati uvjete za bolji život, nego olako odlaziti u inozemstvu, imajući pred očima samo materijalni boljitak, a previđajući navedene probleme i negativne posljedice za budućnost djece i 
obitelji. Istaknuo je kako čovjek nije pozvan služiti radu, kući i standardu, nego da kuća i rad služe njemu, da ne žrtvuje sebe za ono što je tek sredstvo na putu do smisla, pripomenuvši da su djeca posebno vrijedna njihove žrtve. Ona su najveći Božji dar i naše najveće blago. Borimo se i brinimo da nam kuće budu što bolje uređene, ali nemojmo dopustiti da nam nastrada naša mladost zbog navodno boljeg života negdje drugdje, zaključio je biskup. Zamolio je Boga da sudionicima slavlja prosvijetli um i srce i donose odluke koje će biti za njih najbolje, te da uvijek ostanu vjerne Bogu života.
Završavajući misno slavlje biskup je roditeljima Jozić i Nikolić čestitao krsno preporođenje 
njihove djece, te ih je podsjetio da s ovog slavlja svojim kućama nose najveći Božji dar – ljudski život preporođen u krštenju. Zaželio im je obilje Božjeg blagoslova u odgoju njihove djece. Pozvao je sudionike slavlja neka mole za mlade obitelji da vjeruju životu; za djecu da ne odlutaju s puta naših otaca, da podupiru obitelji s brojnom djecom, te da budu molitelji za duhovna zvanja. Zahvalio je župniku Josipu Mariću za sve ono što zajedno s njima nastoji ostvarivati, služeći njihovim dušama. Zahvalio je pjevačima što su svojim pjevanjem doprinijeli ljepoti misnog slavlja, te je na obitelji Jozić i Nikolić s njihovom novokrštenom djecom, na sve druge obitelji s brojnom djecom i na sve sudionike slavlja zazvao Božji blagoslov. Nakon svete mise biskup Antun se zadržao u razgovoru s članovima obitelji Jozić i Nikolić, upoznao se s njihovim obiteljskim prilikama, uručio djeci darove a roditeljima novčani prilog.
