LECTIO
1. čitanje: Knjiga proroka Izaije 52, 7-10
7 Kako su ljupke po gorama noge glasonoše radosti koji oglašava mir, nosi sreću, i spasenje naviješta govoreći Sionu: »Bog tvoj kraljuje!« 8 Čuj, stražari ti glas podižu, zajedno svi kliču od radosti, jer na svoje oči vide gdje se na Sion vraća Gospodin. 9 Radujte se, kličite, razvaline jeruzalemske, jer je Gospodin utješio narod svoj i otkupio Jeruzalem. 10 Ogolio je Gospodin svetu svoju mišicu pred očima svih naroda, da svi krajevi zemaljski vide spasenje Boga našega.
Riječ Gospodnja.
Čitanja božićne danje mise ostavljaju po strani propovijedanje o božićnom događaju koji naviješta da je Isus svjetlost, spasenje i radost i prikazuju nam najdublji smisao svetkovine prebogatom meditacijom o samom događaju.
Prorok Izaija izlaže spasonosni sadržaj poruke započinjući prikazivanjem gradskih stražara, koji vide Boga koji se vraća u Jeruzalem da ga spasi. Oni naviještaju narodu »radosne vijesti« o miru i spasenju, govoreći da se je Gospodin vratio i ponovno zauzeo svoje mjesto na brdu Sionu, odredivši ondje u njihovoj sredini svoje konačno boravište (rr. 7-8; usp. Rim 10, 15; Ez 43, 1.5). No, Gospodin ne samo da živi sa svojim narodom; on također, kao brižni i nježni zaručnik aktivno se zalaže za svoju zaručnicu. Doista, Izaija izlaže Božje spasonosno djelovanje koristeći tri znakovita glagola: »Utješio je, otkupio je, ogolio je« (rr. 9-10). Oni iznose na vidjelo čin ljubavi, providnosti i budnosti u obranu naroda, osobito protiv neprijatelja koja ga opsjedaju.
Proročki navještaj se zaključuje tvrdnjom da su svi narodi zemlje mogli vidjeti kako Gospodin ne napušta svoj narod, već je uvijek spreman da ga spasi (r. 10; Mt 28, 28). Crkva, koristeći ovaj tekst, klikće od radosti jer vidi daj e Bog ispunio očekivanje Mesijinog rođenja, koje je naviješteno u prethodnim stoljećima.
2. čitanje: Poslanica Hebrejima 1, 1-6
1 Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima; 2 konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu. Njega postavi baštinikom svega; Njega po kome sazda svjetove. 3 On, koji je odsjaj Slave i otisak Bića njegova te sve nosi snagom riječi svoje, pošto očisti grijehe, sjede zdesna Veličanstvu u visinama; 4 postade toliko moćniji od anđela koliko je uzvišenije nego oni baštinio ime. 5 Ta kome od anđela ikad reče: Ti si sin moj, danas te rodih; ili pak: Ja ću njemu biti otac, a on će meni biti sin. 6 A opet, kad uvodi Prvorođenca u svijet, govori: Nek pred njim nice padnu svi anđeli Božji.
Riječ Gospodnja.
Prolog poslanice Hebrejima, koji sadrži sve teme o kojima pisac kani pisati da osnaži vjeru kršćanâ koji dolaze iz židovstva, je poziv kršćanskoj zajednici da usmjeri pogled na Kristovo otajstvo od samoga njegova rođenja, koje je vrhunac Božje objave (usp. Iv 1, 18; Gal 4, 4).
Sin Isus, doista, je potpuna i dovršena objava Očeva (2. r.). On je, kao i Otac, Bog i stvoritelj, on je »odsjaj Slave i otisak Bića njegova« (3. r.) i zbog toga je iznad svih drevnih vjerskih ustanova, proroka i anđelâ (rr. 4-13; usp. Fil 2,9) i baštinik svega (usp. Rim 8,17; Mt 21,38). Poslanjem koje je primio od Oca i dovršio među ljudima navješćivanjem Riječi istine (usp. Iv 14,6), on je oduzeo grijeh svijeta, ponovno je uspostavio zajedništvo između Boga i čovječanstva, a svojom smrću i uskrsnućem je bio uzdignut iznad svega, »sjede zdesna Veličanstvu u visinama« (r. 3: usp. Rim 3,24-25; Kol 1,13-14; Fil 2,9-11) i od Oca priznat kao jedinorođeni Sin. To je otajstvo Isusovo koje je bilo objavljeno, koje je prisutno i živo u Crkvi i koje svaki vjernik mora nasljedovati da bude očitovanje Božje među ljudima i da ima udjela u bliskosti s Bogom.
Evanđelje: Ivan 1, 1-18
1 U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog. 2 Ona bijaše u početku u Boga. 3 Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa. Svemu što postade 4 u njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo; 5 i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze. 6 Bi čovjek poslan od Boga, ime mu Ivan. 7 On dođe kao svjedok da posvjedoči za Svjetlo da svi vjeruju po njemu. 8 Ne bijaše on Svjetlo, nego – da posvjedoči za Svjetlo. 9 Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet; 10 bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna. 11 K svojima dođe i njegovi ga ne primiše. 12 A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime, 13 koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od Boga. 14 I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine. 15 Ivan svjedoči za njega. Viče: “To je onaj o kojem rekoh: koji za mnom dolazi, preda mnom je jer bijaše prije mene!” 16 Doista, od punine njegove svi mi primismo, i to milost na milost. 17 Uistinu, Zakon bijaše dan po Mojsiju, a milost i istina nasta po Isusu Kristu. 18 Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac – Bog – koji je u krilu Očevu, on ga obznani.
Riječ Gospodnja.
Ivanov proslov je meditativni sažetak čitavoga otajstva rođenja, jer je betlehemsko dijete objava Božja, istina Boga i čovjeka, i razmišljajući o tom događaju mi smo u stanju razumjeti tko je onaj koji je rođen i tko smo mi.
Središte proslova je u 14. retku: »I Riječ je tijelom postala«, koji sadrži događaj utjelovljenja, odnosno Božića: Sin Božji je postao čovjekom u njegovoj krhkosti i nemoći poput svakog stvorenja. Da bi to razumio Ivan se uspinje do trojstvenog otajstva i potom se opet spušta do čovjeka. Doista, početak je tvrdnja koja nas stavlja izvan vremena u otajstvo Boga: »U početku bijaše Riječ« (1a r.) i govori nam o postojanju bez početka i postajanja. U rečenici pak: »Riječ bijaše kod Boga« (1b r.), evanđelist na pravo mjesto smješta Lógos (=Riječ), koja postoji oduvijek, u odnosu na Boga: Riječ, u svom najdubljem postojanju, je u stavu slušanja i poslušnosti, sva usmjerena na Oca. Isus, utjelovljena Riječ, čini Boga, kojemu je odsjaj, vidljivim i bliskim čovjeku. Doista, cijela povijest i ljudska stvarnost imaju život od Riječi: »u njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo« (4. r.), jer u Isusu sve nalazi smisao, značenje, svrhu i osobito spasenje svakog čovjeka. Sve su te Ivanove tvrdnje važne da se shvati uloga Isusa, kao Božjega objavitelja i istinskog svjedoka. Zbog toga »od punine njegove svi mi primismo, i to milost na milost« (16. r.), to jest svi možemo izobilno zagrabiti iz izvora njegovoga sinovskog života.
MEDITACIJA
Čitanje riječi Božje u poklonstvenom otajstvu rođenja sažimlje se u spomen dolaska k nama Sina Božjega, Boga s nama i za nas. Transcendentni i nevidljivi Bog napustio je svoju udaljenost i nevidljivost i na sebe uzeo ljudsko obličje učinivši se vidljivim, stvarnim i dostupnim: »Postao je ono što mi jesmo, da nas učini dionicima onoga što on jest« (ĆIRIL ALEKSANDRIJSKI). Ta se naša vjera temelji na tumačenju što ga Ivan nalazi smještajući korijen Isusova postojanja u krilo Očevo (Iv 1, 1-3). Međutim, biblijsko razmišljanje, ide dalje od toga i potiče nas da razmatramo tko je Isus za nas: on je Bog za svakog čovjeka i za njegovo spasenje.
No rođenje je također spomen povijesnih načina na koje je on dovršio utjelovljenje. Izabrao je život siromaha i gubitnika, da bismo mi mogli prepoznati Božju moć u njegovu odabiru siromaštva i lišenosti božanstva (kenoze). Tu on želi da ga tražimo, prepoznamo i prihvatimo: kao siromaha i patnika, jer on nije samo postao čovjekom, već je i ostao među ljudima. Osim toga, svojim nam je rođenjem darovao da budemo djeca: »onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja « (Iv 1, 12). Isusovo rođenje je također i naše rođenje, ono našeg rađanja na novi život. U njemu smo i mi bili »predodređeni da postanemo posinjena djeca« nebeskog Oca (Ef 1, 5; usp. 1 Iv 3, 1). Ako nas sâm Bog naziva: »Ti si sin moj!«, nama ne prestaje drugo nego mu zahvaliti i radovati se radi našega sudjelovanja u božanskom životu.
MOLITVA
Oče naš, ovih smo dana slušali tolike riječi o Božiću da smo ih siti, no u stvari nismo do kraja shvatili smisao onih pravih (riječi). Ivan Pavao II je ovako razmišljao: »Dijete plače. Tko čuje Djetetov plač? Međutim, po njemu plače nebo i nebo je koje objavljuje pouku ovog rođenja. Nebo je tumači ovim riječima: ‘Slava Bogu na visini, a na zemlji mir ljudima miljenicima njegovim’. Potrebno je da mi, dirnuti činjenicom Isusova rođenja, čujemo taj povik neba«. Kako prihvatiti i čuti plač ovog Djeteta? To je pitanje koje ti, Gospodine, pobuđuješ u našim srcima? Naš odgovor želi biti spreman i velikodušan, štoviše, slušanjem tvoje Riječi koja se predstavlja odgojiteljicom kršćanske osjetljivosti za doživljavanje da si ti »Emanuel«.
Osim toga, želimo i mi s poštovanjem primati darove, poput onoga, najvećega, što si nam ga darovao rodivši se među nama. Naš dar je sitnica u odnosu na tvoj, no prosljeđuje ovo darivanje po solidarnosti i potpunom proživljavanju ljudskog života. Tvoje nam rođenje također daruje svijest posinstva Božjega koja je nedjeljiva od svijesti sveopćeg bratstva. Svaka naša božićna gesta ne želi biti samo privatna ili obiteljska, nego i otvorena solidarnosti i dobroti, osobito onih kojima je najpotrebnije, kao što su siromasi, useljenici, iskorištavani, oni koji žive u samoći i koji su zaboravljeni, jer socijalna pravednost i solidarnost uvijek idu zajedno.
KONTEMPLACIJA
Nek’ se obraduje zaručnica koju Bog ljubi. Evo, sâm zaručnik dolazi k nama. Nama koji vjerujemo zaručnik se uvijek pojavljuje lijep. Lijep je Bog, Riječ kod Boga; lijep u utrobi Djevice, gdje je na se uzeo čovještvo a nije izgubio božanstvo; lijepa je Riječ rođena kao dječačić, jer dok bijaše dječačić, dok je sisao mlijeko, dok bijaše nošen u naručju nebesa su govorila, anđeli su pjevali hvale, zvijezda je vodila put mudracima, njemu se klanjalo u jaslama, hrani za krotke.
Lijep je dakle na nebu, lijep na zemlji; lijep u utrobi, lijep u naručju roditelja; lijep u čudesima, lijep u molbama; lijep u pozivanju u život, lijep u nezabrinutosti pred smrću; lijep u napuštanju života i lijep u njegovu ponovnom uzimanju; lijep na križu, lijep u grobu, lijep na nebu. Slušajte, dakle, pohvalnu pjesmu i nemojte nikad odvratiti svoje oči od sjaja njegove ljepote (AUGUSTIN, Tumačenje Psalma 45, 3).
AKCIJA
Često ponavljaj i danas živi Riječ: »I Riječ tijelom postade i nastani se među nama« (Iv, 1, 14).
ZA DUHOVNO ČITANJE
Smisao božićne svetkovine je Riječ, o kojoj Ivanov himan (usp. Iv 1) kaže da u početku svega bijaše kod Boga. Štoviše, o toj je Riječi rečeno da je postala tijelom i nastanila se među nama. To je događaj što ga slavimo svake godine na Božić: Bog je došao k nama. On nam oduzima prazninu smisla i jednolična ponavljanja našega svagdanjeg života. On sâm je smisao koji daje sadržaj našem životu.
Naviknuti smo ovako prevesti prvu rečenicu Ivanova evanđelja: »U početku bijaše Riječ«. No, grčki izraz Lógos ima mnogo šire značenja. On ne označava toliko samu riječ već radije smisao koji po riječi biva izražen. U tom izrazu, smisao i riječ su usko sjedinjeni; doista, smisao što ga spoznajemo u bilo kojem događaju, uvijek nadilazi pojedinu zgodu zbog čega se može izreći jedino riječima. Ako netko kaže: »Želim ti puno sreće«, ili »Sretan Božić«, on se nekom drugom srdačno ne obraća samo u tom trenutku, već se tim riječima izriče nešto što nadilazi sadašnji trenutak. Na taj način svaki smisao nadilazi trenutak i pojedini događaj u kojem nam dolazi ususret. Kad o Božiću čujemo da se kaže: »Djetešce nam se rodilo«, mislimo na dijete u jaslama zajedno sa svom drugom djecom, ali ga također razlikujemo od sve druge djece, jer on nije rođen samo svojim roditeljima, već i svima nama. Tako i smisao događaja uvijek nadilazi pojedinu zgodu, po kojoj je ušao u naš život. Tko vidi samo ono što mu je sada pred očima ne dokučuje smisao, ni smisao Božića niti smisao života općenito. Smisao – to je dubina stvarnosti koja tvori njegov sadržaj. A budući da smisao svakog događaja nadilazi ono što nam stoji pred očima, da bismo ga htjeli, potrebna nam je riječ.
Ako sada kažemo: »U početku bijaše Smisao«, kanimo reći da je u početku bilo ono što daje sadržaj i značenje svakom životu. To je dubina stvarnosti o kojoj se govori kad se upotrebljava riječ Božja. Taj posljednji smisao, koji daje sadržaj i značenje svakom drugom događaju, podaren je svijetu u događaju Božića (W. PANNENBERG, Presenza di Dio /Božja nazočnost/, Brescia, 1974, str. 119-120).
