Urednica Programskog odjela Religija HTV Antonija Hrvatin Roth, 21. prosinca 2019. u božićnoj emisiji HTV Zajedno u duhu razgovarala je o ekumenizmu s požeškim biskupom Antunom Škvorčevićem, predsjednikom Vijeća HBK za ekumenizam i dijalog. Donosimo razgovor u široj verziji.
- ANTONIJA HRVATIN: Kad govorimo o ekumenizmu i dijalogu, možemo reći da je ova godina bila dosta uspješna te da su se napravili veliki koraci u zbližavanju i boljem razumijevanju kršćana. Izdvojit ću neke od njih: Zajednička komemoracija u povodu Jom Hašoa u Jasenovcu, molitva kršćana i Židova na Kaptolu, zajednički susreti s episkopima u Požegi i još mnogo toga. Je li to znak da se mijenja svijest o ekumenizmu i međureligijskom dijalogu u našem društvu?
BISKUP ŠKVORČEVIĆ: Može li se to nazvati promjenom svijesti, nisam siguran, ali usuđujem se reći da napreduje i raste svijest o važnosti međuljudskih odnosa općenito u svijetu pa tako i u Hrvatskoj, napose među-religijskih. Naime, mir je takvo dobro od općeg značenja za sudbinu čovječanstva, da mu religije sa svojim izvanrednim duhovnim potencijalom mogu umnogome pridonijeti. Kao dionici globalnih svjetskih složenih zbivanja i svjedoci ugroze mira, a s iskustvom nedavnoga rata u Hrvatskoj imamo sasvim posebnu zadaću u našoj domovini i susjednim zemljama, te u cijelom svijetu. Zato rado sudjelujem u nastojanjima koja pridonose rastu razumijevanja među kršćanima, u odnosu prema religijskim pripadnicima u Hrvatskoj – muslimanima i Židovima, kao i prema drugim svjetonazorskim pojedincima i skupinama. Pored toga postoje i zahtjevi kršćanske, židovske i islamske vjere za međusobnim poštivanjem, prihvaćanjem i dijeljenjem duhovnog bogatstva koje one nose. To napose u novije vrijeme naglašava papa Franjo, koji je u veljači ove godine u Abu Dhabiju zajedno s velikim imamom Al-Azhara Ahmadom Al-Tayyibom potpisao Deklaraciju o ljudskom bratstvu za mir u svijetu i zajednički suživot. Na toj razini, kako kod nas tako u svijetu, valja uložiti još puno truda, radi dobra samih vjernika i vjerskih zajednica.
Spomenuli ste Jasenovac! Puno je još pitanja koja treba razjasniti, zbog ideološkog naslijeđa koje je bilo označeno nespremnošću tražiti istinu o njemu. Ali smatram da kršćani i pripadnici drugih religija, polazeći od vlastitog vrijednosnog sustava, i u takvom stanju mogu prednjačiti u odnosu prema Jasenovcu te ponajprije molitvom svjedočiti nastojanje oko praštanja i pomirenja, kao najvažnijem pristupu za liječenje povijesnih trauma. Obično se i na Jasenovac zna primjenjivati Isusovu riječ Istina će vas osloboditi. Ali koja istina? Zacijelo ne faktografska, kad se doznaju sve pojedinosti o događajima i ljudima, nego ona na koju je sv. Pavao poticao Efežane: Istinujte u ljubavi! Oslobađa i pomiruje istina povezana s ljubavlju, koja uzdiže u dostojanstvu žrtvu, njezina počinitelja i one koji ih se spominju. Želja nam je da se dođe do povijesne istine. Ali sigurno je da sama povijesna faktografija nema snage iz koje se može roditi pomirenje, nego samo ljudi moćni duhom koji ga promiču. Stoga se osobito u Jasenovcu treba usuditi biti vjernik i djelovati snagom duha.
- ANTONIJA HRVATIN: Iako su se održali susreti s predstavnicima episkopa SPC-a kod Vas u Požegi, ipak odnos na relaciji SPC–a i Katoličke Crkve nije baš idiličan. Čini se da postoji nezadovoljstvo s obje strane. Kakav je danas odnos dviju Crkava?
BISKUP ŠKVORČEVIĆ: Ovisi s kojeg gledišta polazite! Onaj tko je maksimalist reći će da ti odnosi nisu dobri. No, ima li stanja koja su u među ljudskim a tako i u među kršćanskim odnosima takva da se može reći kako je dosegnut najviši stupanj i da nema dalje? Ja sam realist te nastojim u našim konkretnim okolnostima, opterećenima prošlošću, činiti ono što je moguće upravo s polazišta vjere, a ne nekih drugih interesa. Nadahnuće mi je II. vatikanski sabor koji je u mnogim svojim dokumentima a napose u Dekretu o ekumenizmu pod naslovom „Unitatis redintegratio“ poslagao određene razine u nastojanju oko jedinstva kršćana, i naznačio korake koje valja slijediti. Ne može se odjedanput sve, kako bi to neki htjeli. I ovdje treba poštivati zakonitost postupnosti. Sabor se zauzima najprije za duhovni ekumenizam koji se sastoji od molitve za jedinstvo, što može svaki vjernik, na svakom mjestu, u svakoj župi činiti te na taj način biti sudionik ekumenskog pokreta. Sastavni dio duhovnog ekumenizma je i nastojanje da o drugima mislimo i govorimo pozitivno, u odnosima prema drugim kršćanima ne polaziti od onoga što nas razdvaja, od nesporazuma i sukoba iz prošlosti, nego od onoga što nas najdublje povezuje i što nam je zajedničko, a to je Sveto pismo, vjera u jednoga Boga u trojstvu osoba, u Isusa Krista Boga i čovjeka, spasitelja ljudi. S obzirom na Crkvu, II. vatikanski sabor ne zastupa povratak onih koji su od nje otpali, kako se u prošlosti govorilo, nego tumači da postoji jedna Crkva koju je Isus Krist želio i osnovao, a ona se nalazi u Katoličkoj Crkvi, dok druge Crkve i crkvene zajednice pripadaju tom istom zajedništvu jedne Isusove Crkve onoliko koliko imaju elemenata crkvenosti. S obzirom na pravoslavne Crkve, II. vatikanski sabor je svečano proglasio da one jesu Crkve, i da iz te svijesti vjere trebamo s njima izgrađivati sestrinske odnose. Navedeno polazište vjere za mene je temelj s kojeg trebamo pristupati i Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi te njezinu poglavaru patrijarhu, i onda kad mi se ne sviđaju određeni njegovi istupi i tvrdnje, koje možda nisu u skladu s istinom i pravdom.
- ANTONIJA HRVATIN: Je li patrijarh Irinej odgovorio na Pismo hrvatskih biskupa?
BISKUP ŠKVORČEVIĆ: Navedeno Pismo patrijarhu Irineju nije imalo prvotni cilj da Hrvatska biskupska konferencija dobije na njega odgovor, nego da s njime bratski podijelimo zabrinutost zbog onoga što je on u nekim prigodama izjavljivao i predložimo susret i razgovor u kojem bismo mogli jedni drugima izložiti svoja stajališta na temelju činjenica i tako promaknuti razumijevanje. Neodmjerene i neutemeljene tvrdnje jednih o drugima ne pridonose dobru, te ih treba izbjegavati, polazeći od evanđeoskih načela i bratskog poštovanja, služeći međusobnom pomirenju u Isusu Kristu kao najvećem Božjem dobru. Na susretu predstavnika Hrvatske biskupske konferencije s episkopima u Hrvatskoj u siječnju ove godine moglo se čuti da je sam taj susret bio njihov pravi odgovor na Pismo. I patrijarh Irinej nedavno je nakon posvete crkve u Kućancima izjavio kako razgovor i susreti nemaju alternative.
- ANTONIJA HRVATIN: Odnosi s Rimokatoličkom Crkvom i s Crkvama Reformacije u Srbiji, kao i s Islamskom zajednicom Srbije, tradicionalno su dobri, što se, nažalost, ne može reći za odnose s određenim krugovima Rimokatoličke Crkve u Hrvatskoj, poručili su članovi Arhijerejskog sabora SPC-a u službenom priopćenju u svibnju ove godine. Komentar!
BISKUP ŠKVORČEVIĆ: Redovito se suzdržavam komentirati u javnosti nečije izjave, jer bi ih trebalo dobro razumjeti u kontekstu u kojem su izrečene i izbjegavati da nekim tvrdnjama dadnemo opće značenje koje one nemaju te na njima gradimo odnose jedni prema drugima. Navedena izjava u Priopćenju sročena je u maniri određenih političkih i medijskih modela kojima se nastupa u javnosti za neke trenutačne potrebe. Uvijek se u takvim prigodama prisjetim Isusove riječi kako sinovi ovoga svijeta djeluju na sebi svojstven način i na njegov poticaj: A među vama neka ne bude tako! Naime, kad se radi o kršćanima i Crkvama polazište bi im uvijek trebalo biti evanđelje, te u skladu s njime oslobađati određena stanja, ili kako obično kažemo – evangelizirati ih, a ne služiti nekim drugim ciljevima. Kod nas u među-nacionalnim odnosima postoje povijesne opterećenosti političke i druge naravi, u kojima su izravno ili neizravno bili upleteni i crkveni ljudi. Valjalo bi prihvatiti poučak kako Crkve najbolje služe društvu kad u njega unose evanđeoski kvasac i ne poistovjećuju se s određenom politikom ili nacionalnim programom koji pripadaju odgovornosti drugih društvenih čimbenika. Tražiti kod biskupa ili drugih crkvenih službenika ustašoidnost ili četništvo i svesti odnose na tu razinu, ne obazirući se na dug koji imamo prema evanđelju i u tom smislu promicati međusobni pristup, znači očitovati da nam ipak evanđelje nije prvo i najvažnije, a to u ime bilo kojeg interesa ne bismo smjeli dopustiti. Stoga je na mjestu izraziti žaljenje kad se nešto događa suprotno tome i stvara u javnosti dojam da se crkveni ljudi u svom razmišljanju i djelovanju ipak svrstavaju na razinu pristupa koji nisu evanđeoski i ne služe čovjeku i narodu upravo tim putem. I o tom pitanju potrebni su nam međusobni razgovori, koje valja promicati.
- ANTONIJA HRVATIN: Vi ste jedini od hrvatskih biskupa javno osudili napade na pripadnike srpske nacionalnosti. S jedne ste strane bili zbog toga hvaljeni, a s druge kritizirani. Kako na to danas gledate?
BISKUP ŠKVORČEVIĆ: Nisam uvjeren da je biskupima prva zadaća osuđivati neke negativne društvene pojave, kako to nerijetko od njih očekuju ili im dodjeljuju određeni politički i medijski krugovi. Valja nam trajno imati na umu Isusovu riječ: Sin čovječji nije došao osuditi svijet, nego da se svijet spasi po njemu! Poklopilo se da sam se prošlog ljeta u vrijeme nasilja počinjenog nad Srbima u blizini Knina našao u Daruvaru, višenacionalnom gradu, a evanđelje mi je zadalo temu, te sam reagirao s dvostrukim ciljem: Da istaknem kako je među različitima nužno graditi odnose poštovanja i međusobnog prihvaćanja te da se zauzmem za hrvatstvo kao sustav vrijednosti a ne ideološko sredstvo za opravdavanje onoga što nije u skladu s evanđeoskom kulturom kojom je prožeto hrvatsko biće tijekom njegova trinaeststoljetnog povijesnog hoda. Zauzimam se i za to da se predznak „katoličko“ ne zloupotrebljava kao ideološka, nego kao vrijednosna oznaka, koja nije isključiva nego uključiva. To osobito naglašavam s obzirom na katoličke škole. Čuvam se javnih nastupa koji pridonose produbljenju podjela u našem društvu, ali sam svjestan da nedobronamjerni sudionici javnih rasprava mogu svaku javnu riječ zloupotrijebiti za svoje vlastite svrhe, i da se to ne može izbjeći. Sama činjenica da me je netko hvalio a drugi kudio za izjavu koju spominjete, svjedoči među ostalim kako se u našem društvu moramo još zauzetije truditi oko onoga što je opće civilizacijsko dobro i svima prihvatljivo.
- ANTONIJA HRVATIN: Osjeća li se zamor u nastojanjima da se provede i živi ekumenizam u Katoličkoj Crkvi, kako je nedavno prilikom zasjedanja Sabora HBK rekao zadarski nadbiskup Puljić?
BISKUP ŠKVORČEVIĆ: Predsjednik HBK izrekao je to u određenom kontekstu, citirajući neke prosudbe koje se nisu odnosile na cjelovitost ekumenskih nastojanja kod nas, te smatram da se njima ne treba baviti. No, podsjetio bih kako je ekumenizam pitanje vjere s obzirom na Isusovu želju da svi njegovi učenici budu jedno, kako je to On izrazio u svojoj veliko svećeničkoj molitvi Da svi budu jedno, kao i vjere u to da Crkva već jest jedno, o čemu je – kako sam već spomenuo – II. vatikanski sabor očitovao jasan teološki stav. Pored toga, vidljivo jedinstvo Isusove Crkve zacijelo neće biti djelo i domet naših ljudskih nastojanja, nego ostvarenje u snazi Duha Svetoga kada on to bude htio i na način kako će on to omogućiti. To nas trajno potiče da u ekumenskim nastojanjima osluškujemo Duha Svetoga, budemo mu poslušni i trudimo se biti mu što vjerniji u našim zajednicama. Jedinstvo kršćana već se ostvaruje po vjernosti onih koji vjeruju u Isusa Krista, djeluju u svjetlu i snazi njegova Duha te žive otvorenost i dobrohotnu bratsku povezanost sa svima onima koji ga u bilo kojoj kršćanskoj denominaciji prihvaćaju kao svoj smisao i sudbinu. Onaj tko tako vjernički pristupa ekumenizmu ne može se nikada umoriti, nego samo onaj koji je jedinstvo kršćana poistovjetio s uspjehom neke svoje ljudske strategije. Valja spomenuti da tom cilju smjeraju i teološki susreti među različitim kršćanskim Crkvama i zajednicama, kroz koje se želi prvenstveno utvrditi koliko smo već jedno u vjeri, te raspraviti jesu li razlike u pojedinim teološkim pristupima uzrokovane našim podjelama dugovanima nerijetko ljudskim grijesima pa nas ne razdvaja vjera, nego povijesne uvjetovanosti, koje trebamo nastojati nadići. Na tom tragu postoje razmišljanja o mogućem jedinstvu kršćana u pomirenoj različitosti koja je izraz bogatstva iste cjelovite vjere Crkve. No, u određenim teološkim pitanjima još uvijek se s nekim kršćanskim zajednicama razlikujemo te je potrebno smireno, objektivno i višeslojno o njima raspravljati, razmotriti ih s različitih polazišta, ostajući uvijek vjerni Pismu i Tradiciji, nastojeći se uzajamno dobro razumjeti i eventualno doći do konsenzusa a da ne izdamo cjelovitost objavljene istine u Isusu Kristu.
- ANTONIJA HRVATIN: U tom smislu priprema se i dokument o ekumenizmu HBK. Što bi on trebao sadržavati?
BISKUP ŠKVORČEVIĆ: Podsjetio bih kako je Jugoslavenska biskupska konferencija objelodanila svoj dokument o ekumenizmu 1974. godine i da se nakon toga više nije na taj način oglasila niti Hrvatska biskupska konferencija, te bi se nekome moglo učiniti da joj nije stalo do zauzetog djelovanja na tom važnom području. Treba istaknuti da su pojedini hrvatski biskupi, a i cijela HBK u različitim prigodama pisanim i govornim putem te konkretnim djelima u odnosu prema drugoj kršćanskoj braći očitovali svoje stavove u duhu II. Vatikanskog sabora, pa i najtežim trenutcima Domovinskog rata. Spomenuo bih u tom pogledu napose Pismo Hrvatske biskupske konferencije o pedesetoj obljetnici završetka drugoga svjetskog rata, upućeno vjernicima i široj javnosti 1995. godine, gdje su osobito jasno posvjedočeni evanđeoski stavovi hrvatskih biskupa u njihovu odnosu prvenstveno prema Srpskoj pravoslavnoj Crkvi. Međutim, i u općoj Katoličkoj Crkvi dogodili su se određeni pomaci na području ekumenizma, objavljeni dokumenti, a jednako tako i kod nas, napose s demokratskim promjenama stvorene su nove okolnosti u kojima se traži određena jasnoća naših biskupa u njihovu djelovanju s obzirom na druge kršćanske zajednice u Hrvatskoj. Dokument HBK o ekumenizmu koji je u pripremi bit će s jedne strane biskupsko svjedočanstvo o njihovoj neupitnoj ekumenskoj opredijeljenosti u duhu II. vatikanskog sabora i novijih crkvenih dokumenata, a s druge strane iznošenje ekumenskih načela i poticaj katoličkim vjernicima da u skladu s njima na svim razinama nastoje živjeti otvorenost prema drugim kršćanima i dobrohotno djelovati u prilog njihova jedinstva.
- ANTONIJA HRVATIN: Kad govorimo o suživotu i suradnji, opće je poznato da odlično surađujete s predstavnicima drugih vjerskih zajednica i religija na području Vaše biskupije. Zašto je to još uvijek iznimka u Hrvatskoj?
BISKUP ŠKVORČEVIĆ: Ne bih rekao da je to iznimka, jer i drugi biskupi u okolnostima svojih biskupija nastoje djelovati u spomenutom smjeru. Istaknuo bih da smo s naslova vjere i pripadnosti Katoličkoj Crkvi dužni njegovati ponajprije opću građansku pristojnost i poštovanje u odnosu prema vodstvu i članovima drugih vjerskih zajednica. Racionalno je zbog našeg ljudskog dostojanstva ne baviti se zlima koje smo jedni drugima nanijeli, nego truditi se oko dobra koje nas povezuje. Uvijek se pitam: Zašto bih trebao svojim postupcima prema drugima umnažati neprijatelje. Bolje je nastojati druge učiniti svojim prijateljima. S naslova vjere dužni smo u drugome promatrati samoga Isusa Krista, jer on se na neki način poistovjetio sa svakim čovjekom. No, s onima koji su kršteni veže nas otajstveno zajedništvo utemeljeno na Isusovoj muci, smrti i uskrsnuću te krsna ugrađenost u njegov živi organizam, koji je Crkva, mistično tijelo Kristovo. Kršćani i kad su podijeljeni ne pripadaju različitim organizacijama oko kojih su se dogovorili ljudi za neke svoje svrhe, nego živom organizmu u kojem djeluje Isus Krist snagom svoga Duha i ostvaruje naše jedinstvo, koje nije potpuno zbog naših podjela. U međusobnim odnosima valja nam polaziti od zajedništva koje u nama ostvaruje Isus Krist, razlikujući ga od brojčanog jedinstva, prema čijem ostvarenju trebamo težiti. On nas je pomirio svojom prolivenom krvlju na križu, te je u njemu naša snaga kojom smo pozvani djelovati za pomirenje među onima koji su bili pogođeni zlom uzajamno nanesenom. Zbog nezasluženog pomirenja u Isusu Kristu dužni smo kao vjernici promicati ga međusobno i unatoč svemu živjeti kao braća, što je više od građanskog suživota i međusobnog podnošenja ili prihvaćanja. Uvjeren sam da kršćani, ukoliko uistinu vjeruju u Isusa Krista i njegovu ljubav koja je na križu pobijedila smrt, mogu takvo svjedočanstvo snažnije davati i u Hrvatskoj.
- ANTONIJA HRVATIN: No, niste uspješni samo na području ekumenizma, nego i drugih aktivnosti u biskupiji. Imate organizirano katoličko školstvo već niz godina. Imate li poteškoća s financiranjem, kadrovima i drugim resursima?
BISKUP ŠKVORČEVIĆ: Najprije bih Vam spomenuo što me motivira u odgojno-obrazovnom djelovanju. Svi smo u Hrvatskoj željni promjena na bolje. One se ne mogu dogoditi drugim putem, nego po ljudima, te smatram da je potrebno ujediniti snage koje imamo i u demokratskim uvjetima nastojati na različite načine ići k jednom cilju: Pomoći mladom čovjeku da usvoji potrebna znanja a još više vrijednosti koje će mu omogućiti izgradnju cjelovite osobe, da bi nakon određenog broja godina preuzimajući odgovornosti na znanstvenom, kulturnom, gospodarskom, političkom i drugim područjima života, unosio u njih vrijednosti koje je usvojio. Uvjeren sam da se naše društvo ne može promijeniti time što ćemo jedni druge optuživati, ili ocrnjivati, omalovažavati ili etiketirati. Tako se samo ukapamo u nemoć. Upravo na tom obzoru vidim veliko značenje katoličkih škola, koje nisu nikakva alternativa drugim školama, nego pridonose poželjnoj komplementarnosti. Zasada ih imamo pet u Požeškoj biskupiji. Unatoč tome što u odgojno-obrazovnim sustavima demokratskih – napose zapadnih – zemalja katoličke škole imaju svoje važno mjesto, kod nas u Hrvatskoj, najvjerojatnije zbog stvorena mentaliteta u prethodnom sustavu, one se i s najviših društvenih razina nerijetko smatraju nečim što je ponešto sumnjivo i što ne treba podupirati. Ugovori između Svete Stolice i Republike Hrvatske postavili su načela po kojima su one sastavni dio našeg jedinstvenog odgojno-obrazovnog sustava i imaju pravo javnosti. No, u praksi pokatkad nije jednostavno u potpunosti to ostvariti. S jedne strane provedbeni ugovor o katoličkim školama predviđa da će mjerodavno ministarstvo financirati sve djelatnike katoličkih škola, jer su roditelji onih učenika koji ih pohađaju porezni obveznici i pridonose proračunu iz kojeg se i one financiraju. S druge strane, kad primjerice treba otvoriti radno mjesto u katoličkim školama, susrećemo se sa zakonom koji zabranjuju otvarati nova radna mjesta, te nerijetko katoličke škole imaju problema, napose s nenastavnim djelatnicima. Osnivač katoličkih škola treba pokrivati sve materijalne troškove. Postoji mogućnost njihova sufinanciranja putem lokalnih uprava koje ih prepoznaju društveno korisnima, kako to predviđa Zakon o osnovnim i srednjim školama. Neke lokalne samouprave u tom pomažu, napose Grad Zagreb, druge pokazuju mali ili nikakav interes, te se ponašaju prema glasinama onih koji smatraju da Crkvi ne treba davati nikakvu financijsku potporu jer ionako previše dobiva. Takvi stavovi previđaju da ta sredstva ne treba Crkva, nego oni roditelji čija djeca pohađaju katoličke škole i za čije dobro se ona zauzima. Pored toga, Ustav Republike Hrvatske jamči svima besplatno ono školstvo koje je obvezno. To su zasada kod nas osnovne škole. Nadamo se da će se u dogovoru s Vladom pronaći mogućnost da to ustavno pravo ostvare roditelji čija djeca pohađaju katoličke škole. Želio bih samo još spomenuti kako je za katoličke škole najvažnije pitanje djelatnika, napose učitelja i profesora, o kojima uvelike ovisi njihov identitet. Sustavom trajne formacije i duhovne izgradnje, kao i provođenjem dodatka kurikula katoličkih škola od ove školske godine nastojimo im u tom pogledu pomoći.
- ANTONIJA HRVATIN: Predbožićno je vrijeme, i nalazimo se pred židovskim blagdanom Hanuke. Za kraj ovog razgovora, uputite poruku našim gledateljima i ohrabrite ih svojom porukom.
BISKUP ŠKVORČEVIĆ: Želio bih uputiti svoju čestitku židovskoj zajednici u Hrvatskoj prigodom Hanuke, blagdana svjetla. Upravo nas otajstvo svjetla povezuje ovih dana i potiče da budemo njegovi suradnici u Hrvatskoj. Božić je pak svjedočanstvo kako je Bog posvema stao na našu ljudsku stranu, te je otada još ljepše biti čovjek, jer su u Isusu Kristu ostvarene naše najdublje čežnje za pobjedom života nad smrću, čovjeka u punini za koju osjeća da je stvoren. Stoga Božić budi optimizam s pokrićem i potiče na hrabru zauzetost za čovjeka na svim razinama: Osobnim, obiteljskim i društvenim. Pred tim izazovom postavlja se jedno od najvažnijih pitanja: Kako unijeti božićni optimizam kao duhovnu snagu u sve naše zarobljenosti zlom i negativnošću, da ne trošimo energije i vrijeme za ono što je bezvrijedno, nego ulažemo svoju ljubav u ono što zauvijek ostaje. To je moguće uz Božju pomoć, za koju valja moliti i u skladu s njome djelovati. Želim svima blagoslovljen takav Božić!
