NEDJELJA BOŽJE RIJEČI
LECTIO
Prvo čitanje: Knjiga Proroka Izaije 8, 23b – 9, 3
24 U prvo vrijeme Gospodin obescijeni zemlju Zebulunovu i zemlju Naftalijevu, al’ u vrijeme posljednje on će proslaviti Put uz more, s one strane Jordana – Galileju pogansku. ⁹ 1 Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku; onima što mrkli kraj smrti obitavahu svjetlost jarka osvanu. 2 Ti si radost umnožio, uvećao veselje, i oni se pred tobom raduju kao što se žetvi raduju žeteoci, kao što kliču koji dijeli plijen. 3 Jer teški jaram njegov, batinu plećâ njegovih, šibu njegova goniča slomio si k’o u dan midjanski.
Riječ Gospodnja.
Povijesni kontekst ovog navještaja oslobođenja je pobjednički pohod asirskog kralja Tiglat Pilesera III. (745.-727. pr. Kr.). Ulomak je sav prožet nadom. Otvara se snažnim kontrastom između prošloga poniženja i buduće slave. »Zebulun« i »Naftali« (8, 23) su dva plemena na Sjeveru koja razgraničuje gora Tabor. Njihovo je područje Tiglat Pileser osvojio 732. g. pr. Kr., a najbolje stanovništvo iz njega odveo u ropstvo, i tako ga »ponizio« (usp. Ps 136, 23, gdje ‘poniženje’ upućuje na ‘progonstvo’), a to se poniženje sada ispravlja navještajem pobjede. Slava je konkretno prikazana dvjema slikama: svjetlošću koje obasjava narod na putu povratka, i radošću koja se doživljava u vrijeme žetve i kad se dijeli plijen (9, 2).
Na kraju se daje pravi razlog buduće slave, a to je iskustvo oslobođenja. Tu se krije pravi razlog radosti. Riječ je o oslobođenju od teškoga asirskog jarma, koji je dodatno otežan tlačenjem (»šiba goniča«: 9, 3). Pobjeda je izravno pripisana Bogu (»slomio si«), koji je i u ovom slučaju neočekivano i snažno zahvatio, kao i u prethodnim slučajevima. Ovdje se spominje slučaj Gideona koji je s Božjom pomoću pobijedio Midjance (usp. Suci 7, 15-25). Bio je to događaj koji je ostao zapamćen u povijesti (usp. Ps 83, 10; Iz 10, 26) i simbolizira čudesne Božje zahvate u korist svoga naroda. Božja slava se objavljuje tako što postaje slava za njegov narod. Radosni prorok naviješta proljeće života koji potječe od Boga. Tekst pripravlja na razumijevanje evanđelja, gdje sâm Isus naviješta provalu gospodstva Božjeg (njegovo kraljevstvo) u ljudsku povijest.
Drugo čitanje: Početak Prve poslanice Korinćanima 1, 10-13.17
1⁰ Zaklinjem vas, braćo, imenom Gospodina našega Isusa Krista: svi budite iste misli; neka ne bude među vama razdora, nego budite savršeno istog osjećanja i istog mišljenja. 11 Jer Klojini mi, braćo moja, o vama rekoše da među vama ima svađa. 12 Mislim to što svaki od vas govori: »Ja sam Pavlov«, »A ja Apolonov«, »A ja Kefin«, »A ja Kristov«. 13 Zar je Krist razdijeljen? Zar je Pavao raspet za vas? Ili ste u Pavlovo ime kršteni?
17 Jer ne posla me Krist krstiti, nego navješćivati evanđelje, i to ne mudrošću besjede, da se ne obeskrijepi križ Kristov.
Riječ Gospodnja.
Pavao započinje poticanjem na jedinstvo jer vidi da je ono ugroženo (10. r.). Opisuje, dakle, stanje s kojim su ga upoznali glasnici iz Klojine obitelji: u zajednici su se pojavile razne vjerske stranke koje ugrožavaju zajedništvo (rr. 11s.). Slijedi glavna teološka misao koja prikazuje Krista kao jedino središte sviju, jer je jedino On dao život za ljude (13. r.). Govor se potom nastavlja u 17. retku, gdje Pavao podsjeća da je njegovo prvotno poslanje služba riječi, s jednostavnim no bitnim naviještajem Krista raspetoga.
Pavlov ton je žaloban (»zaklinjem vas«: 10. r.) jer se čini da je zajedništvo ozbiljno narušeno u zajednici koja je rastrgana u četiri skupine: Pavlovu, Apolonovu, Petrovu i Kristovu (12. r.). Dakako nisu te osobe one koje stvaraju podjele, već korištenje njihovih imena od strane nekih kršćana u Korintu. Apostolova intervencija je ozbiljna i iznimno oštra. On se obraća »braći«, i njegova je pobudnica učinjena »u ime Gospodina našega Isusa Krista« (10. r.). Pavao brani svoje poslanje apostola evanđelja. Čini to snažno, pozivajući se na samog Krista: »Ne posla me Krist krstiti, nego navješćivati evanđelje [=evangelizirati]«. Pavao cilja izravno na Krista, od kojega dolazi sva nova stvarnost. U njemu je stjecište svih ljudi, jer je svojom smrću sabrao u jedno one koje bijahu raspršeni. Pseudoteološke rasprave i svrstavanja koja razdiru jedinstvo, prije nego na slogu zajednice, napad su na Krista
Evanđelje: Mt 4, 12-25
U ono vrijeme: 12 Kad je Isus čuo da je Ivan predan, povuče se u Galileju. 13 Ostavi Nazaret te ode i nastani se u Kafarnaumu, uz more, na području Zebulunovu i Naftalijevu 14 da se ispuni što je rečeno po proroku Izaiji: 15 Zemlja Zebulunova i zemlja Naftalijeva, Put uz more, s one strane Jordana, Galileja poganska – 1⁶ narod što je sjedio u tmini svjetlost vidje veliku; onima što mrkli kraj smrti obitavahu svjetlost jarka osvanu. 17 Otada je Isus počeo propovijedati: »Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko! «
18 Prolazeći uz Galilejsko more, ugleda dva brata, Šimuna zvanog Petar i brata mu Andriju, gdje bacaju mrežu u more; bijahu ribari. 1⁹ I kaže im: »Hajdete za mnom, učinit ću vas ribarima ljudi!« 20 Oni brzo ostave mreže i pođu za njim. 21 Pošavši odande, ugleda druga dva brata, Jakova Zebedejeva i brata mu Ivana: u lađi su sa Zebedejem, ocem svojim, krpali mreže. Pozva i njih. 22 Oni brzo ostave lađu i oca te pođu za njim.
23 I obilazio je Isus svom Galilejom naučavajući po njihovim sinagogama, propovijedajući Evanđelje o Kraljevstvu i liječeći svaku bolest i svaku nemoć u narodu. 24 I glas se o njemu pronese svom Sirijom. I donosili su mu sve koji bolovahu od najrazličitijih bolesti i patnja – opsjednute, mjesečare, uzete – i on ih ozdravljaše. 25 Za njim je pohrlio silan svijet iz Galileje, Dekapola, Jeruzalema, Judeje i Transjordanije.
Riječ Gospodnja.
Evanđeoski ulomak se sastoji od četiri manje cjeline: teološko značenje Isusova povratka u Galileju (rr. 12-16); početak i bitni sadržaj njegova propovijedanja ( 17. r.); poziv prva četiri učenika (rr. 18-22); konačno, bilješka da je propovijedanje popraćeno čudesnim znakovima (23. r.).
Zemljopisna bilješka – u Galileji smo (12. r.) – koju nalazimo i kod Marka i Luke, kod Mateja je još naglašenija jer je popraćena točnim navodom koji događaj usmjeruje u sasvim posebnom pravcu (rr. 15s). Prilagodivši malo Izaijin tekst kojeg navodi (usp. prvo čitanje), evanđelist bilježi da se Isus trajno smjestio u Kafarnaumu. Svjetlost sjaji u »poganskoj Galileji« (15. r.), što znači među poganima, prevladavši sitničavi nacionalizam koji je bio prijetnja da se dobročinstva Božja zatvore u uske granice Izraela.
Prvi Isusov navještaj je kratak ali bitan: »Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko!« (17. r.). Obraćenje, shvaćeno kao trajno prilagođavanje vlastite volje onoj Božjoj, je uvjet i pretpostavka da se iskusi »kraljevstvo nebesko«. Prije nego izloži detaljni program propovijedanja (usp. 5, 1ss), Isus odabire osobe za svoju pratnju. Takva odluka je razumljiva: potrebna je nazočnost svjedokâ koji će zabilježiti što je Isus rekao i učinio, da ga jednog dana mognu navijestiti drugima, kako bi i oni mogli ući u zajedništvo s Isusom. Poganska Galileja je plodno tlo za zvanja.
Redak 23. zaključuje današnji evanđeoski ulomak i na sažeti način prikazuje Isusovo djelovanje, u riječima i čudesima. Riječ i čudo, uistinu su građa evanđelja. Propovijedanje se odvija u sinagogama; dakle, upućeno je Židovima, kojima treba pomoći da shvate doba apsolutne novosti u kojem upravo žive: Isus predstavlja samoga sebe ne samo kao poslanika Božjeg kojega su proroci navijestili, nego, mnogo više od toga, kao Boga samoga. Cijelo će evanđelje nastojati osvijetliti taj identitet.
MEDITACIJA
Današnja čitanja pružaju prigodu za dublje razmišljanje o Crkvi, jer govore o tome kako je utemeljena, te da je jedna, sveta, katolička i apostolska.
Jedna. Crkva je jedna jer dolazi od Krista koji joj je glava. Različite kršćanske zajednice sve se prepoznaju kao dio jedne jedine Crkve koju je Krist utemeljio. Postoji jedno krštenje, jedna vjera koja povezuje sve koji vjeruju u Krista. Zbog toga se Pavao snažno bori protiv svakog sektaškog duha i svakog pokušaja spletkarenja od strane neke skupine. To je napast koja se uvijek iznova pojavljuje; napast, naime, da se neka skupina smatra isključivim ili povlaštenim kanalom spasenja. Skupine su sredstva i takvima trebaju ostati, opirući se prikrivenoj napasti monopolizacije.
Sveta. Crkva je sveta jer je ‘krštena’ u Kristu. Svetost je prije svega dragocjeni dar, potpuno besplatan. Potom, ona je velikodušni odgovor koji se naziva obraćenje, to jest trajno prilagođavanja volji Očevoj, kako nam ju je Krist objavio i kako nam je Duh trajno predlaže.
Katolička. Govor o sjevernim plemenima, Zebulun i Naftali, trajno spominjanje Galileje, područja koje su pogani često nastavali ili preko kojega su prelazili, podsjeća Crkvu na poziv da bude otvorena svijetu. Isus je odabrao živjeti svoj skroviti život i započeti svoje javno djelovanje u Galileji da pokaže zemljopisnu blizinu s posljednjima i isključenima, kao uvod u moralnu bliskost, kad svi moraju prepoznati da su braća. »U Crkvi nijedan čovjek nije stranac«, podsjetio je Ivan Pavao II na dan selilaca 5. rujna 1995. godine.
Apostolska. Jedini temelj, Krist, povijesnu konkretnost dobiva u apostolima i njihovim nasljednicima (biskupima) u zajedništvu s rimskim biskupom, papom. Izričiti poziv apostolâ (prve četvorice u današnjem evanđelju) pokazuje Isusovu jasnu volju da Crkvu organizira na takav način. Netko je bio pozvan poći za njim da bude svjedokom Učiteljevih riječi i čudesa. Apostolstvo Crkve je u uskoj vezi s njezinim katolicitetom: među prvim zadaćama apostolâ i njihovih nasljednika je svima naviještati Krista.
MOLITVA
O Gospodine i Bože naš, učini da nad nama zablista tvoje lice, da možemo uživati tvoja dobra u miru, da budemo zaštićeni tvojom moćnom rukom, oslobođeni svakog grijeha snagom tvoje uzvišene mišice, i spašeni od onih koji nas nepravedno mrze.
Daruj slogu i mir nama i svim žiteljima zemlje, kako si ih dao ocima našim, kad su te zazivali u potpunoj vjeri i istini. Ti nam jedini, o Gospodine, možeš podariti ta dobročinstva i još veće darove od tih.
Mi te hvalimo i blagoslivljamo po Isusu Kristu, vrhovnom svećeniku i zagovorniku naših duša. Neka se po njemu k tebi uzdigne čast i slava sada, za sve naraštaje i u sve vjekove. Amen (KLEMENT RIMSKI, Poslanica Korinćanima, 60).
KONTEMPLACIJA
«Crkva, raspršena po cijelom svijetu, sve do njegovih krajnjih granica, primila je od apostolâ i njihovih učenika vjeru u jedinoga Boga, Oca svemogućega, koji stvori nebo i zemlju, more i sve što je u njima (usp. Dj 4, 24). Crkva je prihvatila vjeru u jedinoga Isusa Krista, Sina Božjega, utjelovljena radi našega spasenja. Povjerovala je u Duha Svetoga koji je po prorocima objavio božanski naum spasenja: a to je dolazak Krista, našeg Gospodina […]. Primivši takvu poruku i takvu vjeru, Crkva ih čuva s krajnjom brižljivošću, čvrsto sjedinjena kao da boravi u jednoj jedinoj kući, premda je rasprostranjena posvuda. Uz njih prianja jednodušno kao da ima samo jednu dušu i jedno srce. Njih proglašava, njih naučava i jednodušno prenosi, kao da posjeduje jedna jedina usta […].
Premda, naime, na svijetu ima različitih jezika, snaga predaje je jedna te ista. Zbog toga Crkve utemeljene u Njemačkoj ne vjeruju ili prenose drugačiji nauk od onoga koji se nalazi u Španjolskoj, ili keltskim zemljama, ili na Istoku, ili u Egiptu, ili u Libiji, ili u središtu svijeta. Kao što je sunce, stvorenje Božje, jedno te isto u cijelom svemiru, tako propovijedanje istine posvuda blista i obasjava ljude koji žele doći do spoznanja istine. Tako među onima koji predsjedaju Crkvama nitko ne naviješta drugačiji nauk od ovoga, jer nitko nije iznad svog učitelja […]. Bilo da je riječ o velikom propovjedniku ili slabom govorniku, svi oni naučavaju jednaku istinu. Nitko ne smanjuje sadržaj predaje. Vjera je jedna te ista. Stoga ni onaj koji je rječit ne može je obogatiti, niti je onaj koji se teže izražava može osiromašiti.» (IRENEJ LIONSKI, Protiv krivovjerjâ, I, 10, 1-3, u : PG 7, 550-554).
AKCIJA
Često ponavljaj i živi danas Riječ: »Gospodin je štit života moga, pred kime da strepim« (Ps 27, 1b).
ZA DUHOVNO ČITANJE
Treba uspjeti razoružati se. Ja sam stvorio ovaj rat. Godinama i godinama. Bio je strašan. No, sada, sam razoružan. Više se ničega ne bojim, jer »ljubav izgoni strah«. Razoružan sam voljom da je prevladam, da se opravdam na štetu drugih. Više nisam pod uzbunom, ljubomorno prilijepljen uz svoje bogatstvo. Primam i dijelim. Ne držim se previše svojih ideja, svojih projekata. Ako mi drugi predlože bolje, rado ih prihvaćam. Ili radije, ne bolje, nego dobre projekte. To znadete, odrekao sam se komparativa. Ono što je dobro, istinito, stvarno, gdje god to bilo, to je za mene ono bolje. Zbog toga se više ne bojim. Kad se više ništa ne posjeduje, više se nema straha. »Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove?« […]. No, ako se razoružamo, ako se oplijenimo, ako se otvorimo Bogočovjeku koji sve čini novo, tada će on izbrisati lošu prošlost i podariti nam novo vrijeme u kojem je sve moguće. (ATENAGORA, Pravoslavna Crkva i ekumenska budućnost. Razgovori s Olivierom Clément, Brescia, 1995, str. 209-211, passim).
