U Zagrebu je 4. i 5. veljače održana međunarodna konferencija „Ljudsko bratstvo – temelj mira i sigurnosti u svijetu“. Konferenciju su organizirali Liga muslimanskog svijeta i Mešihat Islamske zajednice u Hrvatskoj u suradnji s Hrvatskom biskupskom konferencijom pod pokroviteljstvom predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar-Kitarović. Uz brojne uzvanike iz svijeta, napose muslimanskog te nositelje državnih vlasti u RH na čelu s predsjednicom Republike Kolindom Grabar Kitarović, predsjednikom Hrvatskog Sabora Gordanom Jandrokovićem i predsjednikom Hrvatske vlade Andrejem Plenkovićem, na svečanom otvorenju Konferencije sudjelovali su i predsjednik HBK Želimir Puljić, zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić, apostolski nuncij u RH Giorgio Lingua, predsjednik Vijeća HBK za ekumenizam i dijalog Antun Škvorčević, te Khaled Akasheh, tajnik Komisije za dijalog s muslimanima pri Papinskom vijeću za međureligijski dijalog.
Nakon što je predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović otvorila Konferenciju započela su izlaganja koja su bila podijeljena u pet sesija. Požeški biskup Antun Škvorčević održao je izlaganje pod naslovom „Katolici i muslimani u Hrvatskoj pred izazovom bratstva“. Biskup je na početku napomenuo kako se spominjemo prve godišnjice „Deklaracije o ljudskom bratstvu za svjetski mir i zajednički život“ koju su u Abu Dhabiju potpisali papa Franjo i Ahmad Al-Tayyib veliki imam Al-Azhara. Biskup je kazao da u svom izlaganju želi progovoriti o polazištima za promicanje bratstva među ljudima, kako ih u Deklaraciji zastupaju njezini potpisnici, te na primjeru odnosa katolika i muslimana u Hrvatskoj posvjedočiti o njihovim mogućnostima.
U nastavku izlaganja biskup je rekao da se potpisana Deklaracija ne bavi onim što kršćane i
muslimane razlikuje i dijeli, nego polazi od činjenice da ih povezuje vjera u jednoga Boga Stvoritelja i poimanje čovjeka kao stvorenog bića koje nadilazi sama sebe te utvrđuje da je njegova transcendentna određenost najčvršći temelj ljudskog dostojanstva i neotuđivih prava. Biskup je napomenuo da „Ovo zajedničko antropološko stanovište ima veliko značenje ponajprije za sve one koji vjeruju u Boga Stvoritelja te su oni prvi pozvani međusobno se poštovati, uzajamno se povezivati i konkretnim odnosima suradnje svjedočiti veličinu i nedodirljivost ljudske osobe kao Božjeg stvorenja. Potom im je zadaća zauzimati se za takvo vrednovanje i poštivanje svakog čovjeka na svim društvenim razinama te na taj način pridonositi pravednosti i miru. Navedeni odnos istovremeno je pokazatelj koliko su pojedine religijske zajednice vjerodostojne u svojoj vjeri, i dokaz da se nisu pretvorile u ideologiju koja ne služi Bogu niti čovjekovu dostojanstvu. Budući da je s polazišta vjere svaki čovjek bez razlike Božje stvorenje, postoji među svim ljudima duhovno srodstvo, kojem Deklaracija daje značenje bratstva, i koje međusobno ljude dublje povezuje nego rodbinsko i nacionalno srodstvo, utemeljeno na tlu i krvi. Naime, u bratstvu po krvnom srodstvu postoji određena prisila, dok je bratstvo iz vjere u Boga Stvoritelja povezano sa slobodom koja vlastito postojanje poima kao Božji dar te s tog istog polazišta drugoga i drugačijega prihvaća s poštovanjem. Vjera u Boga Stvoritelja ima univerzalno značenje i ne smije biti povod za bilo koju isključivost, a još manje mržnju prema bilo kojem čovjeku, ili opravdati nasilje“. Dodao je da i dokumenti Katoličke Crkve, napose Deklaracija II. vatikanskog sabora s nazivom „Nostra aetate“ podsjeća da „katolike i muslimane povezuje i Božja objava Abrahamu – Ibrahimu, čija je podložnost Bogu primjer i poziv da ga nasljeduju. Premda islamska vjera ne priznaje Isusa Bogom, tvrdi Sabor, ona ga časti kao proroka i poštuje njegovu djevičansku majku Mariju. K tome muslimani iščekuju dan suda i uskrsnuća na temelju zaslužene plaće za ćudoredni život koji se ostvaruje u štovanju Boga molitvom, milostinjom i postom.“
U drugom dijelu izlaganja msgr. Škvorčević istaknuo je visoku razinu odnosa katolika i muslimana u Hrvatskoj, napomenuvši kako je Islamska zajednica još početkom 20. stoljeća prepoznata kao važan čimbenik u hrvatskom društvu što je 1916. i formalno potvrđeno Zakonom o priznanju islamske vjeroispovijesti u kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji, naglasio je i doprinos Islamske zajednice u obrambenom ratu od 1991. do 1995. godine. Biskup je istaknuo i važnost potpisivanja ugovora 2002. godine između Vlade Republike Hrvatske i Islamske vjerske zajednice u Hrvatskoj čime su im među ostalim zajamčena prava na odgojno-obrazovnu djelatnost i novčanu potporu. U nastavku izlaganja biskup je pohvalio suradnju između vodstva Islamske zajednice i ostalih vjerskih zajednica te je kao primjer naveo dugogodišnjeg predsjednika Mešihata Islamske zajednice u Zagrebu efendije Šefka Omerbašića, koji se redovito odazivao na pozive Katoličke Crkve prigodom raznih nacionalnih događaja na kojima je držao govore, polazeći od onoga što katolike i muslimane povezuje, podsjećajući među ostalim i na Isusovo važno mjesto u Kuranu kao i njegove majke Marije. Biskup je istaknuo kako je takva suradnja, osobito važna u vrijeme komunističke vladavine, ukazivala na one sastavnice vjere koje je II. vatikanski sabor proglasio zajedničkima.
Biskup je dodao da je takvo promicanje povezanosti nastavio Omerbašićev nasljednik, muftija, akademik Aziz Hasanović, te se takva suradnja dviju vjerskih zajednica očituje na više razina, kao što su: sudjelovanje na programima Vijeća HBK za ekumenizam i dijalog, molitva prigodom spomena žrtava II. svjetskog rata, napose u Jasenovcu i Bleiburgu; susreti katoličkih škola i škole Islamske zajednice, suradnja na razini visokoškolskih ustanova te nastupi u javnosti, na karitativnoj razini te u zajedničkim javnim nastupima s obzirom na neka ćudoredna pitanja.
„Na temelju ovog kratkog uvida u stanje odnosa između katolika i muslimana u Republici 
Hrvatskoj vjerujem da je moguće utvrditi kako se oni zauzetim nastojanjem obiju vjerskih zajednica izgrađuju u otvorenosti, međusobnom prihvaćanju i poštovanju u različitosti, polazeći od onoga što im je u vjeri zajedničko te se mogu nazvati prijateljskim, kako to često ističe muftija Hasanović ili bratskim, kako ih predstavljaju papa Franjo i veliki imam Al-Tayyib u svojoj Deklaraciji. Uvjeren sam da će njihovi poticaju učvrstiti spomenute dvije vjerske zajednice da i dalje tako surađuju i djeluju te dadnu još veći doprinos stabilnosti hrvatskog društva, miru i pravednosti u svijetu, napose u susjednoj Bosni i Hercegovini.“, zaključio je biskup.
Drugoga dana Konferencije svoja izlaganja su održali msgr. Khaled Akkashe na temu jačanja mira i sigurnosti, dok je prof. Tomislav Kovač, član Vijeća HBK za ekumenizam i dijalog te profesor KBF-a u Zagrebu, predstavio četiri oblika međureligijskoga dijaloga iz katoličke perspektive Drugoga vatikanskoga koncila; dijalog života, dijalog djela, teološki dijalog i duhovni dijalog. Konferencija je završila čitanjem završne Deklaracije.
