Na spomendana Gospe Lurdske, 11. veljače požeški biskup Antun Škvorčević predvodio je u požeškoj Katedrali euharistijsko slavlje u zajedništvu sa svećenicima iz središnjih biskupijskih ustanova i iz župa Požeškog dekanata.
U homiliji biskup se osvrnuo na činjenicu da se posvuda u Hrvatskoj govori kako bi trebalo nešto učiniti da se krene nabolje, ali se čimbenici društvenog života ne uspijeva dogovoriti o prioritetima, utvrditi redoslijed onoga što treba učiniti. Ustvrdio je da nam je Bog 1858. godine u Lurdu po ukazanju Isusove majke maloj Bernardici priopćio koji su njegovi prioriteti i što trebamo raditi da se među nama ostvaruje Božji projekt. Dodao je kako je dobro ono što po ljudskim kriterijima odlučujemo da trebamo raditi, ali da je najbolje kad slijedimo u tom pogledu ono na što nas sam sam Bog poziva. Kazao je sudionicima slavlja neka budu radosni zbog te Božje objave, i to onom radošću na koju svoje suvremenike poziva prorok Izaija, kad u ulomku prvog naviještenog čitanja kaže: »Veselite se s Jeruzalemom, kličite zbog njega svi koji ga ljubite! Radujte se, radujte s njime svi koji ste nad njim tugovali!«. I odmah obrazlaže zašto se trebaju radovati: »Jer ovako govori Gospodin: ‘Evo, mir ću na njih kao rijeku svratiti [..] Dojenčad ću njegovu na rukama nositi i milovati na koljenima. Kao što mati tješi sina, tako ću i ja vas utješiti».
Bog o kojem govori prorok Izaija, nastavio je biskup, suosjećajni je Bog koji želi svakoga od nas privinuti k svome srcu. Po Marijinim ukazanjima u Lurdu on nam se objavio upravo kao Bog topline i milosrđa koji nas želi zagrliti i zamilovati, ustvrdio je biskup. Kazao je: Kadgod dođemo u Lurd iskusimo ondje neku toplinu i blizinu, nešto lijepo i srdačno, osjetimo kako nas Marija prihvaća na svoje majčinske ruke i privija k svom srcu, tumačeći nam tko je i kakav je Bog kojemu je ona povjerovala i kojemu služi. Poziva nas da se radujemo što nismo odbačeni – ni kao pojedinci ni kao zajednica – nego uvijek vrijedni Božje pozornosti, njegove dobrote i ljubavi. Istaknuo je kako nas je Marija u Lurdu podsjetila da je naše obraćenje najveći Isusov prioritet, prvo i najvažnije što svaki čovjek treba učiniti, kako je on to proglasio na početku svoga javnog djelovanja. Biskup je pojasnio da obratiti se konkretno znači staviti Boga na prvo mjesto u svom životu. Upozorio je, ako u našim životima on ne bude na prvom mjestu, događat će se nered, i to ne samo na društvenoj razini, nego onaj najteži nered u dubinama naših bića, u našoj savjesti. Pozvao je sudionike slavlja da i oni poput Marije Bogu dodijele prvo i najvažnije mjesto u svojim srcima, riječima i opredjeljenjima, i da to uz njezin zagovor i pomoć svakoga dana nastoje što bolje, dublje, radosnije i zanosnije ostvarivati. Potom ih je pozvao da u njihovim prioritetima nakon Boga, bude prvi i najvažniji čovjek i njegov život, nasljedujući na taj način Boga koji je u Isusu Kristu i njegovu prednju za nas u smrt posvjedočio koliko mu je stalo do čovjeka. Pojasnio je da se to načelno opredjeljenje za čovjeka konkretno ostvaruje kad se zalažemo za pravo na život svakog ljudskog bića, osobito slabog, krhkog, siromašnog i bolesnog čovjeka, i kad u svojim opredjeljenjima stavljamo čovjeka i njegovo dostojanstvo ispred materijalnih dobara.
Navedenu poruku biskup je potkrijepio i naviještenim evanđeoskim ulomkom, istaknuvši kako nam sv. Luka pripovijeda da je Marija u činjenici utjelovljenja Sina Božjega pod njezinim srcem razumjela koliko je čovjek važan Bogu. Požurila je to Božje čovjekoljublje posvjedočiti konkretnim služenjem svojoj rođakinji Elizabeti, donoseći u njezin dom još nerođenog Gospodina Isusa Krista. Biskup je ustvrdio da se u prizoru Marijina pohođenja Elizabeti dogodio najljepši susret: Ivan začet u Elizabetinoj utrobi, Isus začet u utrobi Marijinoj. Božjim naumom dva začeća, Božjim naumom dva rođenja. Božjem naumu raduju se dvije rođakinje, o njemu razgovaraju, s njim surađuju, i jedna drugoj pomažu u njegovu ostvarivanju. Naglasio je kako je Mariju i Elizabetu više od krvnog srodstva povezivalo duhovno srodstvo ostvareno povjerenjem u Boga i u njihovu međusobnom povjerenju. Bog je nutarnja snaga koja nas povezuje jedne s drugima bolje od bilo čega drugoga izvanjskoga i materijalnoga. Radost susreta s Bogom i međusobno Marija i Elizabeta pretočile su u molitvu zahvalnosti Bogu. Marija u svom „Veliča“ zahvaljuje Bogu što je pogledao na nju neznatnu službenicu svoju, izabrao je da u njoj ostvari svoje najveće djelo čovjekova spasenja. Biskup je istaknuo da Marija u Lurdu pored obraćenja poziva i na molitvu.
Pripomenuvši kako je u Hrvatskoj danas malo pravih susreta među ljudima zbog prevladavajućeg individualizma, sebičnosti, podjela i sukobljavanja, koji nisu poštedjeli niti obitelj, biskup je poručio sudionicima slavlja kako je u tim okolnostima njihova vjernička zadaća da se nadahnuti Božjim porukama po Marijinim ukazanjima u Lurdu trude u obitelji i hrvatskom društvu ostvarivati Božje prioritete, nastojeći povezivati ljude i među njima promicati razumijevanje, solidarnost, plemenitost i ljubav. Podsjetio je nazočne da nam je papa Franjo za Svjetski dan bolesnika uputio Poruku pod naslovom «Dođite k meni svi vi izmoreni i opterećeni i ja ću vas okrijepiti», te ustvrdio da je Marija u Lurdu ponovila svijetu Isusov poziv: «Dođite k meni». Potaknuo ih je stoga da se i oni na Marijin majčinski poticaj još snažnije približe Isusu Kristu, da on svojim božanskim milosrđem i praštanjem u njima liječi ono što se u našem hrvatskom društvu razboljelo i umorilo. Zamolio je Isusovu Majku, Gospu Lurdsku neka moli za sve naše bolesnike, napose za ranjene sebičnošću i individualizmom, da nam Hrvatska bude onako lijepa i dobra kako to želi Bog.
