Prigodom blagdana sv. Ivana od Boga, utemeljitelja Bolničkog reda milosrdne braće, požeški biskup Antun Škvorčević pohodio je Bolnicu Sv. Rafaela na Strmcu i u tamošnjoj crkvi predvodio euharistijsko slavlje. S njim su koncelebrirali Ivica Žuljević, ravnatelj svećeničkog doma u Požegi i Ivica Razumović, dušobrižnik navedene bolnice a kod oltara je služio đakon Matej Siluković.
U homiliji biskup je spomenuo kako u susretima jedni druge pitamo jesmo li dobro, ustvrdivši kako zapravo ne znamo do kraja reći što bi to značilo biti dobro. Kazao je da je danas, kad se spominjemo jednog čovjeka iz davnog doba, sv. Ivana od Boga koji je preminuo prije 470 godina, prigoda zapitati se kako je to on živio, jer se za njega može reći da je bio ne samo dobro, vrlo dobro i izvrsno, nego «super», kako redovito odgovaraju školska djeca na navedeno pitanje. Super je latinska riječ koja znači «iznad». Kad djeca kažu da su super, ona time očituju da su i više nego dobro, svjedočeći sreću zbog jednostavne činjenice što postoje i što uživaju u daru životu. Biskup je ustvrdio da je za razliku od djece nama starijima od činjenice da postojimo nerijetko važnije materijalno blagostanje, tjelesno zdravlje, društveni položaj te kad toga nema u željenoj mjeri, onda jadikujemo da nismo dobro. Sv. Ivan od Boga nakon mladenačkog iskustva različitih životnih stanja koja ga nisu usrećila konačno je ozbiljno uzeo u obzir činjenicu da Bog, koji ga je pozvao u život, ima određeni plan s njime, i zato je odlučio djelovati u skladu s njime i tim putem postigao nutarnje ispunjenje i sreću, naglasio je biskup. Osvijetlio je potom njegov lik naviještenim misnim čitanjima.
Spomenuvši da evanđeoski ulomak predstavlja kako je Isus nekom zakonoznancu, koji ga je upitao što treba činiti da baštini život vječni, odgovorio navodeći riječi Svetog pisma: «Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, a bližnjega kao sebe samoga», biskup je ustvrdio da se u Isusovo doba među židovskim stručnjacima vodila velika rasprava o tome tko je zapravo naš «bližnji». Tako su jedni tumačili da je bližnji pripadnik njihova židovskog naroda, drugi su pak govorili da je to svaki onaj čovjek koji voli Boga i vrši njegov zakon, treći su bližnjima smatrali samo one kojima je Bog posvjedočio da ih voli time što ih je učinio uspješnima u životu. Isus je dao odgovor na to pitanje prispodobom o milosrdnom Samarijancu, čovjeku tuđincu koji je priskočio u pomoć i spasio život jednom Židovu, nasmrt prebijenom od razbojnika na putu od Jeruzalema u Jerihon. Dok su njegovi sunarodnjaci, neki svećenik i levit samo prošli pokraj njega, Samarijanac ga je smatrao vrijednim svoga srca, vremena i novca.
Biskup je istaknuo kako je povijest puna pokušaja da se pronađu sustavi koji bi ljude učinili sretnijima i na taj način se ostvarilo dovršenje čovjeka i povijesti kao otvorenih sustava. Kazao je kako smo i danas svjedoci da čovjek svoju čežnju za srećom ne uspijeva ostvariti kroz političke, gospodarske i druge ljudske sustave, jer mu uvijek nešto nedostaje. Ustvrdio je kako već u davnini prorok Izaija u ulomku prvog čitanja upozorava svoje sunarodnjake koji postom pokušavaju postići neko stanje sreće, da neće u tom uspjeti, jer ih njihov post nije učinio osjetljivijima ni za Boga ni za čovjeka, nego su i dalje ostali zarobljenicima svoje sebičnosti. Bogu je drag onaj post koji čovjeka otvara drugome, čini sposobnijim za djela milosrđa prema bližnjima u potrebi, naglasio je biskup. Istaknuo je da Isus u naviještenom evanđelju o milosrdnom Samarijancu naviješta da je ljubav jedina moćna dovršiti povijest jer ostvaruje neočekivani stupanj humanizacije svijeta. On uvjerava učenog zakonoznanca da je u skladu s Pismom potrebno ljubiti Boga posvemašnjim moćima i bližnjega kao samoga sebe. Biskup je naglasio kako neko društvo zaslužuje biti nazvano humanim kad se ljudi počnu uzajamno priznavati i prihvaćati u otajstvu njihove različitosti. U tom smislu Isusova prispodoba o milosrdnom Samarijancu predstavlja mogućnosti bratske ljubavi u začuđujućim razmjerima. Za razliku od svećenika i levita koji prolaze kraj unesrećenog čovjeka, bježe od događaja, Samarijanac prilazi događaju, zanemaruje svaku uvjetovanost pa čak i činjenicu da mu je onaj koji leži u ranama neke vrste neprijatelj, te njegovo nesretno stanje pretvara u događaj ljubavi. U tom trenutku ljudska pustolovina postaje uspješnom stvarnošću. Jednu ljudsku povijest koju su svećenik i levit ostavili nedovršenom u teškom životnom stanju, Samarijanac je dovršio svojom ljubavlju, davši joj uspješan ishod.
To je životna slika svakoga od nas, ustvrdio je biskup. Naime, u Sinu svome Isusu Kristu, koji je za nas pošao u smrt, Bog je nama ljudima izranjenima na smrt zlom i grijehom, prišao svojom milosrdnom ljubavlju, izbavio nas iz nesretnog stanja osuđenosti na smrt i uzdigao u pobjedu uskrsnuća, stvarnost istinske sreće. Biskup je ukratko prikazao kako je jedan događaj korjenito promijenio život sv. Ivana od Boga i pomogao mu da svoj život uskladi s Isusovim djelom ljubavi. Jednom se zatekao u blizini zgrade koju je zahvatio požar, a u kojoj su boravili bolesnici. Bez oklijevanja, izlažući se smrtnoj opasnosti jurnuo je u zapaljeno zdanje i iznio iz njega mnoge bolesnike, spasivši ih da se ne uguše i izgore u plamenu. Od tog trenutku sav je svoj život posvetio služenju bolesnicima i siromasima, i najbolji smisao i najveću sreću svoga života pronašao u milosrdnoj ljubavi koju im je svakodnevno iskazivao. Poručivši sudionicima slavlja da će ljubav koju je Bog očitovao u Isusu Kristu na križu dovršiti i njihovu životnu dramu i povijest, biskup ih je pozvao da pitanje svoje sreće ne povjere nikom drugom osim njemu. Bolesnicima je pak kazao da dobro čine kad se u stanju svoje bolesti povjere liječnicima i medicinskom osoblju, stručnjacima za čovjekovo fizičko zdravlje, uvjeravajući ih neka nikada ne zaborave vjerničkim pouzdanjem obratiti se Isusu Kristu, najvećem stručnjaku za cjelovitog čovjeka, da ih on ispuni svojom ljubavlju s križa, sjedini sa sobom i podari zdravlje duha te u slabosti tijela iskuse njegovu pobjedu nad smrtnom nemoći.
Zahvalio je članovima Bolničkog reda sv. Ivana od Boga, fra Kristijanu i fra Giovanniju, što su se poput svetog utemeljitelja svoga Reda stavili cijelim svojim životom u službu bolesnicima u strmačkoj Bolnici, te im zajedno s liječnicima i drugim osobljem pristupaju s velikim poštovanjem i njegovom moćnom ljubavlju koja pobjeđuje smrt. Kazao je da ova Bolnica po njihovu služenju nije tek neko poduzeće u kojem se zarađuje svagdanji kruh koji nam je potreban za život, nego je ustanova u kojoj se svjedoči Isusova ljubav, dovršiteljica sudbine ljudi u kojoj oni pronalaze svoju snagu, sigurnost i smisao. Ustvrdio je da naše najdublje čežnje za životom ne može zadovoljiti nitko drugi osim Boga koji ih je u nama probudio i koji ih jedini može ispuniti svojom beskrajnom ljubavlju. Zamolio je sv. Ivana od Boga da sudionicima slavlja pomogne svakodnevno ostvariti to dragocjeno iskustvo u služenju bolesnicima.
