LECTIO
1. čitanje: Prva Knjiga o Samuelu 16, 1b.6-7.10-13a
U one dane:
¹ Reče Gospodin Samuelu: »Napuni uljem svoj rog i pođi na put! Ja te šaljem Betlehemcu Jišaju jer sam između njegovih sinova izabrao sebi kralja.«
⁶ Kad su došli i kad je Samuel vidio Eliaba, reče u sebi: »Jamačno, evo pred Gospodinom stoji njegov pomazanik!« ⁷ Ali Gospodin reče Samuelu: »Ne gledaj na njegovu vanjštinu ni na njegov visoki stas jer sam ga odbacio. Bog ne gleda kao što gleda čovjek: čovjek gleda na oči, a Gospodin gleda što je u srcu.«
¹⁰ Tako Jišaj dovede sedam svojih sinova pred Samuela, ali Samuel reče Jišaju: »Gospodin nije izabrao nijednoga od ovih.« ¹¹ Potom zapita Jišaja: »Jesu li to svi tvoji sinovi?« A on odgovori: »Ostao je još najmlađi, on je na paši, za stadom.« Tada Samuel reče Jišaju: »Pošalji po njega jer nećemo sjedati za stol dok on ne dođe.« ¹² Jišaj posla po njega: bijaše on rumen, lijepih očiju i krasna stasa. I Gospodin reče Samuelu: »Ustani, pomaži ga: taj je!« ¹³ Samuel uze rog s uljem i pomaza ga usred njegove braće; i duh Gospodnji obuze Davida od onoga dana.
Riječ Gospodnja.
Davidovim pomazanjem kraljevska vlast prelazi u Judino pleme. Tako se ispunilo proročanstvo umirućeg Jakova dok je gledao budućnost svog potomstva (Post 49, 8-12). I stari je Samuel morao naučiti gledati Božjim pogledom. Naime, Gospodin je među Jišajevim sinovima »vidio« (kako doslovno veli glagol u 1b r.) kralja po svojoj volji, pa sada šalje proroka da ga posveti. Kako među mladićima koji se redom izmjenjuju pred njim prepoznati onoga kojega je Bog izabrao? Samuel ‘vidi’ kvalitete prvorođenca, slične onima Šaula, no Gospodin mu ukazuje na drugo mjerilo razlikovanja: Božje ‘viđenje’ je drugačije nego čovjekovo ‘gledanje’ (7. r. u izvorniku); ono je usmjereno na srce a ne na vanjštinu.
Usvajajući takvo Božje gledanje, Samuel će odbaciti snažne Jišajeve sinove (r. 8-10) i potom bez oklijevanja prihvatiti poziv da pomaže za kralja onoga najmlađeg, kojega ni njegov otac nije ozbiljno uzimao u obzir (r. 12). Tog ‘maloga’ trajno će obuzeti Duh Gospodnji, onaj Duh koji se samo prigodice pojavljivao u sucima i koji je zauvijek napustio Šaula (r. 14), kojega je Bog odbacio zbog njegove ohole svojeglavosti.
2. čitanje: Poslanica Sv. Pavla apostola Efežanima 5, 8-14
Braćo:
⁸ Nekoć bijaste tama, a sada ste svjetlost u Gospodinu: kao djeca svjetlosti hodite – ⁹ plod je svjetlosti svaka dobrota, pravednost i istina – ¹⁰ i odlučite se za ono što je milo Gospodinu. ¹¹ A nemajte udjela u jalovim djelima tame, nego ih dapače raskrinkavajte, ¹² jer što potajno čine, sramota je i govoriti. ¹³ A sve što se raskrinka, pod svjetlošću postaje sjajno, svjetlost je. ¹⁴ Zato veli: »Probudi se, ti što spavaš, ustani od mrtvih i zasvijetlit će ti Krist.«
Riječ Gospodnja
Ključni pojam odlomka je riječ »svjetlost«, s jasnim upućivanjem na krštenje, sakrament prosvjetljenja. Po njemu kršćani postaju »djeca svjetlosti«, to jest udovi Krista, koji je »svjetlost svijeta«. Posljedica te stvarne preobrazbe, ako čovjek prihvati milost, je drugačiji život, tako da djela kršćana budu plod primljenog pomazanja, miomiris Kristov, miris njegova Imena koji se razlijeva da se njime ispuni cijela zemlja (r. 8b-10). Od svjetlosti potječe sve ono što je pravedno, istinito i dobro. To su tri prvotna ploda koja Apostol spominje zbog njihova posebnog odnosa sa životom u zajedništvu: dobrohotna ljubav, poštivanje prava drugoga, iskrenost u riječima i djelima.
Istinski kršćansko ponašanje je dakle zraka svjetlosti koja ne samo – ne toliko – osuđuje tmine, nego u njih prodire da ih preobrazi. Svojim životom učenik Kristov je misionar: probuđen iz smrtnog sna (takav je život prije krštenja) on sa svoje strane budi savjesti da od neplodnih postanu plodne dobrom.
Evanđelje po Ivanu 9, 1-41
U ono vrijeme.
¹ Isus prolazeći ugleda čovjeka slijepa od rođenja. ² Zapitaše ga njegovi učenici: » Učitelju, tko li sagriješi, on ili njegovi roditelji te se slijep rodio?« ³ Odgovori Isus: »Niti sagriješi on niti njegovi roditelji, nego je to zato da se na njemu očituju djela Božja. ⁴ Dok je dan, treba da radimo djela onoga koji me posla. Dolazi noć, kad nitko ne može raditi. « ⁵ Dok sam na svijetu, svjetlost sam svijeta.«
⁶ I pljune na zemlju te od pljuvačke načini kal pa mu kalom premaza oči. ⁷ I reče mu: » Idi, operi se u kupalištu Siloamu!« – što znači »Poslanik«. Onaj ode, umije se pa se vrati gledajući.
⁸ Susjedi i oni koji su ga prije viđali kao prosjaka govorili su: »Nije li to onaj koji je sjedio i prosio?« ⁹ Jedni su govorili: »On je.« Drugi opet: »Nije, nego mu je sličan.« On je sam tvrdio: »Da, ja sam!« ¹⁰ Nato upitaše: »Kako su ti se otvorile oči?« ¹¹ On odgovori: »Čovjek koji se zove Isus načini kal, premaza mi oči i reče mi ‘Idi u Siloam i operi se.’ Odoh dakle, oprah se i progledah.« ¹² Rekoše mu: »Gdje je on?« Odgovori: »Ne znam.«
¹³ Tada odvedoše toga bivšeg slijepca farizejima. ¹⁴ A toga dana kad Isus načini kal i otvori njegove oči bijaše subota. ¹⁵ Farizeji ga počeše iznova ispitivati kako je progledao. On im reče: »Stavio mi kal na oči i ja se oprah – i evo vidim.« ¹⁶ Nato neki između farizeja rekoše: »Nije taj čovjek od Boga: ne pazi na subotu.« Drugi su pak govorili: »A kako bi jedan grešnik mogao činiti takva znamenja?« I nastade među njima podvojenost. ¹⁷ Zatim ponovo upitaju slijepca: »A što ti kažeš o njemu? Otvorio ti je oči!« On odgovori: »Prorok je!« ¹⁸ Židovi ipak ne vjerovahu da on bijaše slijep i da je progledao dok ne dozvaše roditelje toga koji je progledao ¹⁹ i upitaše ih: »Je li ovo vaš sin za kojega tvrdite da se slijep rodio? Kako sada vidi?« ²⁰ Njegovi roditelji odvrate: »Znamo da je ovo naš sin i da se slijep rodio. ²¹ A kako sada vidi, to mi ne znamo; i tko mu je otvorio oči, ne znamo. Njega pitajte! Punoljetan je: neka sam o sebi govori!« ²² Rekoše tako njegovi roditelji jer su se bojali Židova. Židovi se doista već bijahu dogovorili da se iz Sinagoge ima izopćiti svaki koji njega prizna Kristom. ²³ Zbog toga rekoše njegovi roditelji: »Punoljetan je, njega pitajte!«
²⁴ Pozvaše stoga po drugi put čovjeka koji bijaše slijep i rekoše mu: »Podaj slavu Bogu! Mi znamo da je taj čovjek grešnik!« ²⁵ Nato im on odgovori: »Je li grešnik, ja ne znam. Jedino znam: slijep sam bio a sada vidim.« ²⁶ Rekoše mu opet: »Što ti učini? Kako ti otvori oči?« ²⁷ Odgovori im: »Već vam rekoh i ne poslušaste me. Što opet hoćete čuti? Da ne kanite i vi postati njegovim učenicima?
²⁸ Nato ga izgrdiše i rekoše: »Ti si njegov učenik, a mi smo učenici Mojsijevi. ²⁹ Mi znamo da je Mojsiju govorio Bog, a za ovoga ne znamo ni odakle je.« ³⁰ Odgovori im čovjek: »Pa to i jest čudnovato da vi ne znate odakle je, a meni je otvorio oči. ³¹ Znamo da Bog grešnike ne uslišava; nego je li tko bogobojazan i vrši li njegovu volju, toga uslišava. ³² Odvijeka se nije čulo da bi tko otvorio oči slijepcu od rođenja. ³³ Kad ovaj ne bi bio od Boga, ne bi mogao činiti ništa.« ³⁴ Odgovore mu: »Sav si se u grijesima rodio, i ti nas da učiš?« I izbaciše ga.
³⁵ Dočuo Isus da su onoga izbacili pa ga nađe i reče mu: »Ti vjeruješ u Sina Čovječjeg ?« ³⁶ On odgovori: »A tko je taj, Gospodine, da vjerujem u njega?«³⁷ Reče mu Isus: »Vidio si ga! To je onaj koji govori s tobom!« ³⁸ A on reče: »Vjerujem, Gospodine!« I baci se ničice preda nj. ³⁹ Tada Isus reče: »Radi suda dođoh na ovaj svijet:da progledaju koji ne vide, a koji vide, da oslijepe!« ⁴⁰ Čuli to neki od farizeja koji su bili s njime pa ga upitaju: »Zar smo i mi slijepi?« ⁴¹ Isus im odgovori: »Da ste slijepi, ne biste imali grijeha. No vi govorite: ‘Vidimo’ pa grijeh vaš ostaje.«
Riječ Gospodnja.
Pripovijest o čudesnom ozdravljenju slijepca od rođenja sve svoje teološko (kerigmatsko, vazmeno i krsno zajedno) značenje zadobiva iz konteksta u koji je umetnuta, a to je Blagdan sjenicâ (Iv 7-10), za vrijeme kojeg Isus objavljuje da je on »svjetlost svijeta« (8, 12), izazivajući time raspravu sa Židovima. Čudo se dogodilo blizu samog hrama po rukama samog Isusa. Bolesnik ništa ne traži. Isus je taj koji je svoj pogled svrnuo na njega. Tek iz drugog plana učenici uzimaju riječ, dok slijepac još uvijek ne govori. A razgovor se poveo oko temeljne teme, a to je značenje trpljenja, koje je javno mnijenje onog vremena vezivalo uz grijeh. Isus jasno izjavljuje: »Niti sagriješi on niti njegovi roditelji«. Sljepoća (trpljenje) prije svega i nadasve ukazuje na naravno stanje čovjeka. Svi smo slijepi od rođenja. Svi smo »bolesni«, pogođeni tako teškom bolešću da nemamo snage ni obratiti se onome koji nas jedini može izliječiti.
Stoga sâm Liječnik preuzima inicijativu. Svojim pokretima oponaša djelo prvotnog stvaranja (usp. u 6. r. kal kojim premazuje oči). Da bi čovjek mogao vidjeti svjetlost potrebno je novo stvaranje. Isus potom izriče zapovijed i slijepac – za razliku od prvog čovjeka Adama – izvršava. On ne poznaje Isusa, no njegova je poslušnost čin najveće vjere, potpunog predanja. Iz njega sada izvire mudrost (koja dolazi) s visine: zna dati pravu slavu Bogu riječima i klanjanjem.
MEDITACIJA
Na korizmenom putu danas nam svijetli osobita svjetlost: ona nas poziva da se temeljitije susretnemo s Gospodinom Isusom. Slijepac je prevalio put iz tame u svjetlost vjere u Isusa, u onoga koji mu govori, koji stoji pred njim. Vjerovati da mu je netko povratio vid nije naime tako teško. Zateći se u nekom stanju koje je određeno nekim događajem i to priznati, eh to je već neka vjera. No, susresti se licem u lice s Onim koji je promijenio naše stanje, s Onim koji nas je izvukao iz noći sljepoće i prenio nas u jasnoću svog dana, to je zrela vjera do koje treba doći. Moramo otići korak dalje od vjerovanja da smo kršćani, da bismo čitavim svojim životom izrazili taj susret što nas neraskidivo povezuje s Gospodinom Isusom kao pravim njegovim izvorom. Isus od nas ne traži da vjerujemo u neki apstraktni nauk, već želi potpuno i bezuvjetno prianjanje uz njegovu osobu; pita nas: »Želiš li se susresti sa mnom i sa mnom živjeti?«
Eto, svakog dana i svakog sata Gospodin stoji pred nama i govori nam. Ako je On moja svjetlost, ja vidim u njegovoj svjetlosti i postajem vidljivo očitovanje Božjih djela za Njegovu slavu.
MOLITVA
Evo nas, Gospodine Isuse, blistava svjetlosti Očeve slave, pod tvojim nogama poput slijepaca koji ne znaju za svoju bolest. Pogledaj nas, sine Davidov, kao što si pogledao svoje učenike, svladane snom, u svjetlosti Tabora. Probudi nas, Gospodine, pravo sunce koje nikad ne zalazi, prosvijetli nas i mi ćemo zablistati. Ozdravi nas, Gospodine Isuse, blagim dodirom Božjeg prsta i Riječju što prosvjetljuje oči i srce. Pošalji nas, Gospodine Isuse, na kupalište u trajnu kupelj novog života. Daruj nam svoju Majku, Gospodine Isuse, zlatnu posudu za zahvaćanje žive vode iz trajnog izvora tvoga probodenog srca za nas na križu. Brižno nas čuvaj, Isuse, u kušnji vjere koja nikoga ne pošteđuje, jer nije poštedjela čak ni Tebe, Gospodine. Objavi se, Gospodine Isuse, radosna svjetlosti vječnog dana, stavljajući u naša usta usklik ozdravljenog slijepca: »Vjerujem, Gospodine!«.
KONTEMPLACIJA
Naš je Gospodin rekao: »Ja sam svjetlost svijeta« […] »Napusti svoju svjetlost koja je pred mojom svjetlošću zapravo tmina, i koja mi je protivna. Jer ja sam Svjetlost prava, umjesto tvojih tmina želim ti dati moju vječnu svjetlost, da bude tvoja kao što je moja; a s mojom svjetlošću dat ću ti moje biće, moj život, moje blaženstvo i moju radost« […].
Valja uočiti način i put kojim ćemo doći do prave svjetlosti. To je istinsko odreknuće čovjeka od sebe samoga i čista, duboka i isključiva nakana ljubiti Boga a ne ono što je čovjeku vlastito: željeti jedino Božju čast i slavu, i sve stvari, bez obzira odakle dolazile, promatrati u odnosu na Boga, i dovoditi ih s njime u vezu bez ikakvog okolišanja i posredništva; to je istinski pravi put. On je svjetlo istinito koje prosvjetljuje svakog čovjeka koji dolazi na ovaj svijet. To svjetlo svijetli u tami, no tama ga nije primila. To svjetlo ne prima nitko osim siromaha u duhu i onih koji su lišeni vlastite volje. Predragi sinovi, provedite u djelo sve što možete činiti, duhovno i naravno, da to istinsko svjetlo zasvijetli u vama i da uživate u njemu. Tražite od Božjih prijatelja da vam pomognu; priljubite se uz one koji prianjaju uz Boga, da vas sa sobom privuku k Bogu.
Neka to dotakne sve nas. Neka nas u tome pomogne ljubazni Bog. Amen (GIOVANNI TAULERO, Sermone dal Vangelo di Giovanni per il lunedì prima della vigilia delle Palme, u: Il fondo dell’anima, Casale Monf. 1997, 102-108, passim).
AKCIJA
Često ponavljaj i danas živi Riječ: »U tebi je izvor životni, tvojom svjetlošću mi svjetlost vidimo« (Ps, 36, 10).
ZA DUHOVNO ČITANJE
Slijepi i gluhi, moramo početi od toga da osjetimo da se pripovijeda nama i pomnim slušanjem doći do toga da vjerujemo, da vidimo danje svjetlo, da se nadamo. Očekivati sve od tebe znači živjeti od milosti. Uvjeren sam da je Biblija knjiga nade i da je ishod njezina čitanja nada. Kad je nada u pitanju, svako jutro sve treba ponovno uzeti u ruke: Ti si naša nada. Drugim riječima: evo nas zajedno, nas koji se nadamo da ćemo te jednog dana upoznati, da ćemo ti ugledati lice. I tada ćemo biti prosvijetljeni tvojim pogledom: mi koji ćemo živjeti s tobom.
Ti, naša nada. Tada se u srcu nas samih otvara put, staza sreće. U toj temi, ako za to molim i nastojim to shvatiti, radim prvo otkriće: između sviju ti si ugledao, izabrao, odabrao, čuvao, ljubio mene. Ako to hoću […]. Da, nadati se znači priznati pred tobom iznenađujuće biće koje sam ja. Baš kad sam govorio: »Nek me barem tmine zakriju«, noć sjaji kao dan (usp. Ps 139, 11s). Čovječanstvo je pozvano postati lice: »Gledat će lice njegovo…noći više biti neće…obasjavat će ih Gospod Bog i oni će kraljevati u vijeke vjekova« (Otkr 22, 4s). Svako će čuti kako mu se govori: »Ustani, zasini, jer svjetlost tvoja dolazi, nad tobom blista slava Gospodnja« (Iz 60, 1). Da, čeka nas budućnost svjetlosti, i već se daje živjeti: sinovi svjetlosti mi to već jesmo (usp. Kol 1, 23) Ja…i drugi? Nada su vrata koja se otvaraju novome, i nalaže mi se nova zapovijed, zapovijed novoga čega nas želiš učiniti sudionicima, zaljubljenicima. Nadanje je podložno hrđanju […] Da, taj će ponizni, prezreni, izobličeni sluga vidjeti svjetlost i bit će ispunjen (Frère Ch. Lebreton, u: Più forti dell’odio. Gli scritti dei monaci trapisti uccisi in Algeria, Casale Monf. 1997, 137-143, passim).
