Peta korizmena nedjelja (29.03.2020.)

LECTIO

1. čitanje: Knjiga proroka Ezekiela 37, 12-14

¹² Ovo govori Gospodin Bog:
»Ja ću otvoriti vaše grobove, izvesti vas iz vaših grobova, narode moj, i odvesti vas u zemlju Izraelovu! ¹³ I znat ćete da sam ja Gospodin kad otvorim grobove vaše i kad vas izvedem iz vaših grobova, narode moj! ¹⁴ I duh svoj udahnut ću u vas da oživite i dovest ću vas u vašu zemlju i znat ćete da ja, Gospodin, govorim i činim« – govori Gospodin Bog.

Riječ Gospodnja.

U današnjem bogoslužju govor o uskrsnuću postupno se razvija od ovog odlomka Starog zavjeta do Kristove konačne pobjede nad smrću.
Bog, po ustima proroka Ezekiela, najavljuje buduće otvaranje grobova. Riječ je o povratku prognanika iz progonstva. Naime, nakon 586. godine prije Krista Židovi su bili prognani u Babilon, i malodušje je zavladalo njihovim srcima. No, Gospodin daje da njegov narod doživi neposredno iskustvo njegove životvorne moći. Bog je uistinu onaj koji ima moć djelom izvršiti sve što riječju obećava (usp. r. 14b). Taj će dan biti kao novo stvaranje. Upotrijebljena slika nagoviješta budući proglas potpunog spasenja čovječanstva u Isusovu uskrsnuću.

2. čitanje: Poslanica svetog Pavla apostola Rimljanima 8, 8-11

Braćo:
⁸ Oni koji su u tijelu ne mogu se Bogu svidjeti. ⁹ A vi niste u tijelu nego u Duhu, ako Duh Božji prebiva u vama. A nema li tko Duha Kristova, taj nije njegov. ¹⁰ I ako je Krist u vama, tijelo je doduše mrtvo zbog grijeha, ali Duh je život zbog pravednosti. ¹¹ Ako li Duh onoga koji uskrisi Isusa od mrtvih prebiva u vama, onaj koji uskrisi Krista od mrtvih oživit će i smrtna tijela vaša po Duhu svome koji prebiva u vama.

Riječ Gospodnja

Ostvarenje prethodnoga Ezekielova proročanstva: Duh »trajno prebiva« (mogli bismo reći ‘konačno počiva’) u čovjeku (r. 9). To je čovjeku izvor sigurnosti, mira i radosti jer predstavlja čvrst temelj njegove pripadnosti Kristu (r. 9s). Zbog toga vjernost njegovu Gospodinu ne samo da je moguća, nego se već događa: »Vi niste« (to je prezent, odnosno sadašnje vrijeme) u tijelu (r. 9); vaše tijelo je mrtvo zbog grijeha, ali Duh je život (r. 10).
Borba između života i smrti povijesno se odigrala, jednom zauvijek, na križu. Za svakoga pojedinog kršćanina ona se događa u obredu krštenja. Sada dakle to treba vjerovati, svakog dana i svakog časa, u djelima, to jest ne živeći više po tijelu (r. 8), u iščekivanju da pobjeda bude konačna (r. 11; usp. i Rim 5, 10; 6,5)

Evanđelje: Ivan 11, 1-45

U ono vrijeme:
¹ Bijaše neki bolesnik, Lazar iz Betanije, iz sela Marije i sestre joj Marte. ² Marija bijaše ono pomazala Gospodina pomašću i otrla mu noge svojom kosom. Njezin dakle brat Lazar bijaše bolestan. ³ Sestre stoga poručiše Isusu: »Gospodine, evo onaj koga ljubiš bolestan je.«
⁴ Čuvši to, Isus reče: »Ta bolest nije na smrt, nego na slavu Božju, da se po njoj proslavi Sin Božji.« ⁵ A Isus ljubljaše Martu i njezinu sestru i Lazara. ⁶ Ipak, kad je čuo za njegovu bolest, ostade još dva dana u onome mjestu gdje se nalazio. ⁷ Istom nakon toga reče učenicima: »Pođimo opet u Judeju!« ⁸ Kažu mu učenici: »Učitelju, Židovi su sad tražili da te kamenuju, pa da opet ideš onamo?« ⁹ Odgovori Isus: »Nema li dan dvanaest sati? Hodi li tko danju, ne spotiče se jer vidi svjetlost ovog svijeta. ¹⁰ Hodi li tko noću, spotiče se jer nema svjetlosti u njemu.«
¹¹ To reče a onda im dometnu: »Lazar, prijatelj naš, spava, no idem probuditi ga.« ¹² Rekoše mu na to učenici: »Gospodine, ako spava, ozdravit će.« ¹³ No Isus to reče o njegovoj smrti, a oni pomisliše da govori o spavanju, o snu. ¹⁴ Tada im Isus reče posve otvoreno: »Lazar je umro. ¹⁵ Ja se radujem što ne bijah ondje, i to poradi vas – da uzvjerujete. Nego pođimo k njemu!« ¹⁶ Nato Toma zvani Blizanac reče suučenicima: »Hajdemo i mi da umremo s njime!« ¹⁷ Kada je dakle Isus stigao, nađe da je onaj već četiri dana u grobu. ¹⁸ Betanija bijaše blizu Jeruzalema otprilike petnaest stadija. ¹⁹ A mnogo Židova bijaše došlo tješiti Martu i Mariju zbog brata njihova. ²⁰ Kad Marta doču da Isus dolazi, pođe mu u susret, dok je Marija ostala u kući. ²¹ Marta reče Isusu: »Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro. ²² Ali i sada znam što god zaišteš od Boga, dat će ti.« ²³ Kaza joj Isus: »Uskrsnut će brat tvoj!« ²⁴ A Marta mu odgovori: »Znam da će uskrsnuti o uskrsnuću, u posljednji dan.« ²⁵ Reče joj Isus: »Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. ²⁶ I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada. Vjeruješ li ovo?« ²⁷ Odgovori mu: »Da, Gospodine! Ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji, onaj koji dolazi na svijet!« ²⁸ Rekavši to ode, zovnu svoju sestru Mariju i reče joj krišom: »Učitelj je ovdje i zove te.« ²⁹ A ona, čim doču, brzo ustane i pođe k njemu. ³⁰ Isus još ne bijaše ušao u selo, nego je dotada bio na mjestu gdje ga je Marta susrela. ³¹ Kad Židovi koji su s Marijom bili u kući i tješili je vidješe kako je brzo ustala i izišla, pođoše za njom; mišljahu da ide na grob plakati. ³² A kad Marija dođe onamo gdje bijaše Isus i kad ga ugleda, baci mu se k nogama govoreći: »Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro.« ³³ Kad Isus vidje kako plače ona i Židovi koji je dopratiše, potresen u duhu i uzbuđen ³⁴ upita: »Kamo ste ga položili?« Odgovoriše mu: »Gospodine, dođi i pogledaj!« ³⁵ I zaplaka Isus. ³⁶ Nato su Židovi govorili: »Gle, kako ga je ljubio!« ³⁷ A neki između njih rekoše: »Zar on, koji je slijepcu otvorio oči, nije mogao učiniti da ovaj ne umre?« ³⁸ Isus onda, ponovno potresen, pođe grobu. Bila je to pećina, a na nju navaljen kamen. ³⁹ Isus zapovjedi: »Odvalite kamen!« Kaže mu pokojnikova sestra Marta: »Gospodine već zaudara. Tȁ četvrti je dan.« ⁴⁰ Kaže joj Isus: » Nisam li ti rekao: budeš li vjerovala, vidjet ćeš slavu Božju?« ⁴¹ Odvališe dakle kamen. A Isus podiže oči i reče. »Oče, hvala ti što si me uslišao. ⁴² Ja sam znao da me svagda uslišavaš; no rekoh to zbog nazočnog mnoštva: da vjeruju da si me ti poslao.« ⁴³ Rekavši to povika iza glasa: »Lazare, izlazi!« ⁴⁴ I mrtvac iziđe, noge mu i ruke bile povezane povojima, a lice omotano ručnikom. Nato Isus reče: »Odriješite ga i pustite neka ide!« ⁴⁵ Tada mnogi Židovi koji bijahu došli k Mariji, kad vidješe što Isus učini, povjerovaše u nj.

Riječ Gospodnja

Ulomak »Lazarova uskrišenja«, koji izravno pripravlja na vazmene događaje, razjašnjava jedan od temeljnih vidova ivanovske kristologije. U njemu se malo po malo prelazi s pripovijedanja o bolesti (rr. 1-6) na govor o smrti i ukopu (r. 7-37), sve do uskrišenja, četvrtog dana nakon smrti (r. 38-44). Između redaka se uočava nježna ljudskost Isusa koji poznaje suze i jecaje (r. 33.35), povjerenje prijateljstva (r. 21-24.32.39s), ali i otajstvo božanskog sinovstva (r. 4-6.14-15.41s).
Marijino ‘vjerujem’ izvrsno sažima ovu bogatu stvarnost: »Gospodine…ti si Krist (u židovstvu iščekivani mesija), Sin Božji (grčki kristološki naslov), Onaj koji dolazi (ho erhómenos, izraz u kojem odjekuje eshatološko iščekivanje)«. Vrhunac objave se nalazi u r. 25s, koji su jezgroviti poput objave imena JHWH, čije su tumačenje: »Ja sam uskrsnuće i život«. Glasni povik kojim Isus zove Lazara (r. 43) ima snagu poziva kojim je prvi čovjek (Adam) pozvan u život (usp. Post 2,7) i ujedno dramatičnost kojom je novi Adam izdahnuo na križu (usp. Lk 23,46). U ‘kući žalosti’ ili ‘kući siromaha’ (=Betanija), dakle, stvarno ‘Bog pomaže’ u skladu sa značenjem imena ‘Lazar’. Kako? Milosrdno razdajući samog sebe i svoj život koji je lijek besmrtnosti.

MEDITACIJA

U dugačkim Ivanovim tekstovima ovih posljednjih korizmenih nedjelja ima neka povezanost i razvoj. Nakon što nam je govorio o Božjem daru (voda živa), Isus, istinska svjetlost, otvorio je oči slijepcu od rođenja. Te simboličke radnje naviještaju krštenje, to jest novi život u vodi i Duhu. Simboličko djelovanje današnjeg evanđelja odnosi se na učinak krštenja, a to je novi i neprolazni život.
Od mnogih mogućih razmišljanjâ, zadržimo se na Isusovom plaču na grobu prijatelja Lazara. Ako je znao da će mu povratiti život, zašto plakati? Njegove suze, premda veoma stvarne, i same imaju simboličko značenje. Doista, sva bijeda čovječanstva, koja svoj vrhunac dosiže u tjelesnoj smrti, u Isusu je pokrenula suze suosjećanja. Čitavo otajstvo otkupljenja upravo je otajstvo milosrđa i ljubavi. Uskrišenje Lazarovo izravno će izazvati smrtnu osudu kod Isusa, koji druge otima od smrti upravo cijenom svoje vlastite smrti.
Židovi će reći : »Uskrisio je Lazara, neka spasi samog sebe!« Ali da je Isus spasio samoga sebe, ne bi mogao spasiti nas. Ljubav je dar. U Isusu pobjeđuje ljubav baš zato jer on ne spašava samog sebe, već umire za nas. Ljubav pak, da pobijedi, mora znati izgubiti: to je kršćaninov temeljni zakon. Ne možemo drugima priskrbiti neko dobro, a da ne izgubimo sami sebe, u ljubavi.

MOLITVA

Gospodine Isuse, ti si naš prijatelj; znademo da nas veoma ljubiš, jer često i s nama postupaš kao s tvojim prijateljima u Betaniji. Koliko te puta u tolikim prigodama zazivamo, a ti odmah ne dolaziš. Tvoja nas kašnjenja ostavljaju u poteškoćama. Tvoja nas kašnjenja ostavljaju umrijeti.
Ali ti znadeš zašto. Ti znadeš što je bolje za one koje ljubiš. Sve ti stavljamo na raspolaganje, da nas učiniš vjernicima, da nas dovedeš do zrelije vjere i neslomljive nade; da se i mi poput Abrahama nadamo protiv svake nade. Bolje je tvoje plakanje s nama nego naše spokojno življenje. Bolje je umrijeti, da kasnije uskrsnemo na tvoj glasni poziv. Gospodine Isuse, kad i mi zbog naše bijede budemo poput mrtvaca u raspadanju, ne daj da prestanemo vjerovati da ti sve možeš, jer to želiš u snazi svoje ljubavi i poslušnosti Ocu.
Otac te uvijek uslišava, jer se zbog tebe raduje. Ti koji si život i koji dijeliš naše svagdanje umiranje, ti ćeš nas uvijek izvoditi iz svih grobova u koje padamo zbog slabosti naše vjere.

KONTEMPLACIJA

Udostoj se, Gospodine, doći na moj grob i oprati me tvojim suzama: u mojim isušenim očima nema ih toliko da mogu isprati svoje grijehe!
Ako budeš plakao zbog mene, bit ću spašen. Ako budem dostojan tvojih suza, uklonit ću zadah svih svojih grijeha.
Ako zavrijedim da koji trenutak plačeš zbog mene, pozvat ćeš me iz groba ovog tijela i reći: »Iziđi van!«, da moje misli ne ostanu u tijesnom prostoru ovog tijela, nego izađu u susret Kristu da žive na svjetlu; da ne mislim na djela tame nego na djela danjeg svjetla: tko misli na grijeh nastoji se zatvoriti u svoju savjest.
Gospodine, pozovi dakle van svog slugu: premda sapet sponama mojih grijeha, umotanih nogu i zavezanih ruku, i premda već pokopan u mojim mislima i mrtvim djelima, na tvoj ću glas izići slobodan i postati jedan od sustolnika na tvojoj gozbi. Tvoj će dom biti ispunjen mirisom, ako sačuvaš ono što si se udostojao otkupiti (AMBROZIJE, Pokora, II, 71).

AKCIJA

Često ponavljaj i danas živi Riječ: »Riječ tvoja život mi čuva« (Ps, 119, 50b).

ZA DUHOVNO ČITANJE

Vjera, uvijek vjera. Učitelj pita za nj, traži je, zapovijeda okolnostima da je u dušama iznjedre i razviju. Ako dopušta smrt prijatelja, to jamačno nije stoga što ne osjeća žalost i bol Marte i Marije – ubrzo ćemo ih vidjeti zaplakane – već zbog toga je potrebno čudo, veliko čudo, da apostole utvrdi u vjeri prije muke, koja je već veoma blizu, i jer će među Židovima, zbog Lazarova uskrišenja, prevladati mržnja. Ta smrt je za vjeru.
Imajte pouzdanja, braćo, kad se čini da vam molitve nisu uslišane. To ne znači da nisu ušle u Isusovo srce. Ako su prividno pale u prazno, to ne znači da on ne vidi naše suze. Pogledom koji ništa ne zatamnjuje ili propušta vidjeti, on prati sav razvoj zla. Ako ne dođe onda kad ga očekujete, to znači da još nije njegov čas. Čuva svoje djelovanje za obraćenje koje još više očituje slavu Božju, a našu vjeru čini ustrajnijom i jačom. Pouzdanje!
On bira svoj trenutak, i kad on dođe, ustaje govoreći: »Idemo sada k njemu« (Iv 11,7). Obaviještena da dolazi Mesija, Marta mu odlazi u susret i veli: »Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro« (r. 21). On joj odgovara tako velikim obećanjem da nadilazi svaku nadu i kao da zbunjuje njezinu vjeru: »Uskrsnut će brat tvoj« (r. 23). Želeći da se rodi i zasja vjera i zahtijevajući pouzdanje koje želi postići, Isus skida veo koji pokriva intimnu tajnu njegove duše: »Ja sam uskrsnuće i život; tko u mene vjeruje, živjet će ako i umre. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada « (r. 25s). Marijina vjera jača; nadilazi stvoreno, dostiže nevidljivo i prima plamen Spasiteljeve ljubavi upravo ondje gdje je rođena da se rasprši svijetom: »Da, Gospodine! Ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji, Onaj koji dolazi na svijet« (r. 27) (Kardinal SALIÈGE, Ecrits spirituels, Paris 1960, 135s., passim).