Biskup Antun Škvorčević predvodio je na Veliki četvrtak, 9. travnja u požeškoj Katedrali Misu posvete ulja u zajedništvu sa ordinarijatskim svećenicima i iz Župe sv. Terezije Avilske koju je izravno prenosila platforma web-stranice Požeške biskupije. Na početku slavlja biskup je kazao svećenicima: „Sve vas od srca pozdravljam, zajedno s drugim vjernicima koji prate ovo sveto slavlje putem interneta. Ulazimo u proslavu Svetog trodnevlja Isusove muke, smrti i uskrsnuća. Znakovito je da ono počinje našim svećeničkim okupljanjem na slavlje Posvete ulja u Katedrali, na kojem obnavljamo vjernost Isusu Kristu, Velikom svećeniku. Naš obnovljeni duh ima nemalo značenje za predvođenje slavlja Večere Gospodnje, Gospodnje muke i smrti, vazmenog bdijenja i same Nedjelje Gospodinova uskrsnuća. Za ovogodišnju proslavu Svetog trodnevlja bez sudjelovanja Božjeg naroda u našim crkvama, potrebna nam je posebna duhovna snaga, za koju molimo Gospodina. Pozivam vas, braćo svećenici, da u pokajničkom činu priznamo sve svoje grijehe i propuste, slabost i nevjernosti svome pozivu i poslanju, te Gospodin svojim milosrđem i praštanjem naše raskajano srce očisti od ranjenosti zlom, i u nama zablista sjaj njegova uskrsnuća.“
Na početku homilije biskup je istaknuo: „Ovogodišnji Veliki ili Sveti četvrtak slavimo u okolnostima izolacije, te danas niste svi u mogućnost fizički sudjelovati na Misi posvete ulja u našoj Katedrali, stoga sam vam za ovu prigodu uputio posebno Pismo. Vjerujem da 
ste ga već pročitali. Radujem se što ste se mnogi pridružili ovoj svetoj misi putem prijenosa na mreži Požeške biskupije, te i na taj način potvrđujete zajedništvo Prezbiterija požeške mjesne Crkve. Uključujem u ovo sveto slavlje sve svećenike kojima je u našoj Biskupiji povjerena određena pastoralna služba, kao i one koji su u mirovini ili na bolesničkom krevetu. Svima čestitam Dan ustanove presvete euharistije i svećeništva, u koje nas je Gospodin snagom svoga Duha postavio.“
Podsjetivši svećenike na poruku koju im je uputio Pismom, izrazio je želju da i danas s njima podijeli još nekoliko pitanja, misli, poticaja i ohrabrenja te je zapitao: „Je li svećeništvo moja profesija ili identitet? Profesija se može promijeniti a identitet izgubiti. Prvo može obradovati, a drugo je žalosno. Veliki četvrtak, dan ustanove i moga svećeništva prigoda je ispitati se kako vršim svoju svećeničku službu, ali još više kakav sam u svom svećeničkom identitetu. Pomažu nam u tom naviještena sveta čitanja. Izaija u prvom 
čitanju ne opisuje svoj proročki identitet nečim izvanjskim – podrijetlom, školom, imanjem, socijalnim statusom – nego onim što se zbilo Božjim zahvatom u dnu njegova bića: ‘Duh Gospodnji na meni je, jer me Gospodin pomaza’ (Iz 61,1). Tim istim riječima, čujemo u današnjem evanđelju, Isus se predstavlja svojim sugrađanima u nazaretskoj sinagogi, nastupajući javno po prvi puta. On povezuje svoje poslanje sa stvarnošću svoga nutarnjeg pomazanja Duhom, koje mu je dalo identitet, iznad svega onoga što su njegovi sugrađani znali i pretočili u pitanje: ‘Nije li ovo drvodjelja, sin Marijin?’“ (Mk 6,3).
Kazavši kako je svaki svećenik, nakon krštenja i svete potvrde, sakramentom svetoga Reda u dubini njegova bića pomazan Duhom Svetim, biskup Antun je istaknuo da se „time dogodila njegova nutarnja preobrazba, suobličen je Isusu Kristu Glavi. Njegov identitet je sam Isus Krist a poslanje utemeljeno u toj duhovnoj činjenici i u njoj ima svoju snagu. Sveta ulja koja danas posvećujemo, bit će izvanjski sakramentalni znak onoga što će Duh Sveti svojim zahvatom ostvarivati u vjerničkom biću kad budu slavili pojedine sakramente, među njima i sakrament svetoga reda.“
Napomenuo je: „svećenikova suobličenost Isusu Kristu Glavi po sakramentu svetoga reda snagom Duha Svetoga takve je duboke naravi da II. vatikanski sabor tvrdi kako on – ponajprije u liturgijskim slavljima, napose euharistiji – djeluje in persona Christi – u osobi Kristovoj“, izbjegavši „ govoriti o svećeniku kao ‘drugom Kristu’, što ne umanjuje 
najdublju povezanost Krista i svećenika.“ U nastavku je dodao: „Ova sakramentalna povezanost ne odnosi se na svećenikovo dostojanstvo, koje je u Crkvi utemeljeno na svetom krštenju te je svima jednako, nego na ono što Krist, sakramentalno s njime sjedinjen, ostvaruje po njegovu služenju. Svećenici nisu gospodari, nego služitelji vjere Božjeg naroda, suradnici njihove radosti, kako uvjerava sv. Pavao (usp. 2 Kor, 1, 24). Sve navedeno sadržaj je katoličke vjere o svećeniku. Stoga je on pozvan sa svom vjerničkom poniznošću omogućiti u svetim slavljima prepoznatljivost Krista koji naviješta, slavi, krsti, snagom Duha Svetoga daje euharistijskom otajstvu učinak. Pored toga, svećenik je pozvan i u svom svakodnevnom životu očitovati kako djeluje in persona Christi, jer nije svećenik samo kad je pri oltaru. To postavlja pitanje što je s njegovim svećeničkim duhom i duhovnošću? Prvo što svaki svećenik treba učiniti svakoga dana prije nego što počne nešto raditi, jest pitati se kako stoji s njegovim duhovnim bićem, s vlastitim identitetom po sjedinjenosti s Isusom Kristom, s vršenjem onoga što ga očituje.“
Podsjetivši da je Veliki četvrtak dan ustanove svećeništva, ali i dan provjere našeg 
svećeničkog identiteta, biskup je pozvao svećenike da se upitaju: „ Koliko sam svjestan onoga što sam postao u svećeničkom ređenju? Kako se odnosim prema Isusu Kristu koji me izabrao i posvetio da bude po meni vidljiv? Jesam li vjeran daru što sam ga u ređenju primio? Raspirujem li milosni dar Božji koji je u meni po polaganju ruku, kako Apostol Pavao potiče Timoteja (usp. 2 Tim 1,6)?“ Ustvrdio je da se: „Primljeni dar Božji ražaruje po svetoj misi kad mi je ona središte dana a euharistija najbolja hrana, po ustrajnoj molitvi, vjernosti Časoslovu, kad iskreno pročišćavam svoju nutrinu u svetoj ispovijedi, kad se trudim svjedočiti poniznost u odnosu prema crkvenim poglavarima, subraći i vjernicima, po nenavezanosti za materijalna dobra, osjetljivosti za najslabije u društvu – siromašne, bolesne, osamljene, obitelji s brojnom djecom, socijalno ranjenima – kad sam poput Samaritanca pun suosjećanja i milosrđa.“
Biskup Antun zaključio je homiliju pozivom svakom svećeniku da mu „ovaj Veliki četvrtak pročisti duh od svega onoga što mu ne dopušta da bude jedno s Isusom Kristom i što priječi da On bude vidljiv po našem životu i djelovanju. A Isus Krist je potreban hrvatskom društvu više nego ikad. Ovisi o hrabrosti naše vjere i čistoći srca koliko će po nama biti prepoznat“. Još je kazao svećenicima: „Neka Isusova Majka, bdije nad svakim od vas i ne dopusti da potonemo u malodušje, površnost ravnodušja, duhovnu eutanaziju i pomogne da Božjom milošću budemo svećenici čista i živa srca.“ Nakon toga uslijedila je obnova svećeničkih obećanja, koja su dali prigodom svoga ređenja.
Pri svršetku misnog slavlja biskup je u uputio svećeničku Molitvu Isusovoj Majci da ih prati i pomaže u njihovom djelovanju. Zatim je čestitao jubileje onim svećenicima koji ih slave ove godine, napose 69. obljetnicu svećeništva prelatu Vjekoslavu Mariću, najstarijem svećeniku požeškog Prezbiterija, apostolskom protonotaru Josipu Devčiću, koji slavi 50. obljetnicu misništva. Također je podsjetio na nedavno preminulog svećenika Marijana Goleca koji je ove godine ušao u 50. obljetnicu misništva te je pozvao na molitvu za njegovu dušu. Na kraju je đakon Matej Siluković pročitao čestitku papi Franji za Uskrs, koju mu upućuju biskup i svećenici.
