Na Veliki petak, 10. travnja biskup Antun Škvorčević predvodio je obred Muke Gospodnje u požeškoj Katedrali koji je, u nemogućnosti da na njemu sudjeluju vjernici zbog ugroze koronavirusom, izravno prenosila platforma na web-stranici Požeške biskupije. Uz biskupa su na obredu sudjelovali ordinarijatski svećenici te župnik i župni vikar Župe sv. Terezije Avilske.
U homiliji biskup je kazao:
»Kad čujemo vijest o nečijoj smrti gotovo redovito zanimamo se kako je umro, koje je zadnje riječi na kraju života izgovorio. Što nam je preminula osoba bila bliža i draža, to je naše opisivanje njezine smrti šire. Čuli ste izvještaj o Isusovoj muci i smrti iz zapisa sv. Ivana Evanđelista, koji ovako opisuje Isusov posljednji trenutak: „Čim Isus uze ocat, reče: ‘Dovršeno je!’ I naklonivši glavu, predade duh“ (Iv 19,30). Sveti pak Matej nije smatrao da treba prenijeti ono što je Isus posljednje izrekao te piše: „A Isus opet povika iza glasa i ispusti duh“ (Mt 27,50). Slično kaže i evanđelist Marko: „A Isus zavapi jakim glasom i izdahnu“ (Mk 15,37). Međutim, Evanđelist Luka o svršetku Isusova života bilježi: „I povika Isus iza glasa: ‘Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!’ To rekavši izdahnu.“ (Lk 23,46).
Vjerujem da ste zamijetili kako su evanđelisti jedinstveni te opisuju Isusov posljednji životni čas kao „predade duh“ (Ivan), „predajem duh svoj“ (Luka), „ispusti duh“ (Matej), ili „izdahnu“ (Marko). Višestruko je značenje navedenih izraza. S obzirom na Oca, Isusova smrt čin je njegova posvemašnjeg predanja poslanju koje mu je on povjerio, poslušnost njegovoj volji. Istog je uvjerenja i sv. Pavao, pišući da je Isus bio „poslušan do smrti, smrti na križu“ (Fil 2,8). S obzirom pak na ljude, Isusova smrt čin je posvemašnjeg predanja za čovjeka. Kad evanđelisti tvrde „predade duh“, „ispusti duh“ ili „izdahnu“ ne označuju samo kraj Isusova zemaljskog života, nego naznačuju djelo koje je on svojim predanjem u smrt ostvario za čovjeka: udahnuo je u njega svoga Duha i tako mu iznad smrti omogućio puno zajedništvo Božjeg života. Judin slučaj upotpunjuje razumijevanje Isusova predanja u smrt. Naime, evanđelisti bilježe da se Judina izdaja Isusa dogodila tako što je on predao Učitelja židovskim glavarima za trideset srebrenjaka. Matej nekoliko puta ponavlja riječ „predati“ (usp. Mt 26,15-16). Dok Juda predaje Isusa u smrt zbog svoga sebičnog materijalnog interesa, Isus se vlastitom slobodom predaje u „ruke grešničke“ (Mt 26,45) zbog poslušnosti Ocu i iz ljubavi za čovjeka. Slično će evanđelist ustvrditi i za Pilata da zbog svoga političkog interesa Isusa “preda da se razapne“ (Mt 27,26), dok Isus istovremeno dragovoljno predaje sebe, polaže život za čovjeka. Nigdje se nisu tako dramatično i duboko susreli Bog i čovjek kao u Judinoj i Pilatovoj izdaji Isusa i njegovoj predaji glavarima židovskim, te istovremenom u Isusovu potpunom predanju Ocu u smrti na križu. Susrela se dva predanja: ljudsko gubitničko zbog sebičnosti, Isusovo pobjedničko zbog ljubavi. Jače je bilo Isusovo, ono je pobijedilo i Judinu i Pilatovu i našu zarobljenost zlom i smrću.
Draga braćo i sestre! Dok nas Isusov križ i ovoga Velikog petka podsjeća na njegovo posvemašnje predanje Ocu za nas ljude te na Judino i Pilatovo predanje Isusa u smrt, neka si svatko od nas postavi pitanje: gdje je moje mjesto u povijesti ljudskih izdaja i vjernog predanja života Bogu? Jesam li dovoljno otvorio svoje srce za Kristovo potpuno predanje Ocu da dopre do mene snaga njegova Duha kojeg je predao na križu te pobijedi moje izdaje i povrede Božjeg nauma o meni? Iskreno zamolimo Raspetoga da nam oprosti, te se raskajana i pobožna srca poklonimo njegovu križu. Usred trenutačnih teških ugroza koronavirusom i drugim nevoljama, čvrsto povezani s Isusovim predanjem Ocu na križu, povjerimo svoje živote u njegove blage a moćne ruke. Recimo s Isusom: „Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!“
Slavimo Veliki petak o 75. obljetnici završetka II. svjetskog rata, u kojem je počinjeno neizmjerno puno zla čovjeku, uključujući i hrvatska stradanja na tadašnjim križnim putovima. Čini mi se stoga prikladnim da svoj današnji čin predanja Bogu popratimo riječima što ih je izrekao Dietrich Bonhoeffer, znameniti kršćanski borac protiv nacizma, vrijeđan i progonjen zbog svoje vjerničke dosljednosti, ubijen 9. travnja 1945. u logoru Flossenburg.
„Podnositi uvrede, biti predmetom izrugivanja zbog vjere, tisućljećima je obilježje vjernikâ. Ranjava tijelo i dušu, kad ne prođe dan a da Božje ime nije izloženo sumnji ili psovci. Gdje je tvoj Bog? Ja ispovijedam vjeru u njega pred svijetom i pred svim njegovim neprijateljima, kad u bezdanu moje bijede vjerujem u njegovu dobrotu, kad u grijehu vjerujem u njegovo oproštenje, kad u smrti vjerujem u život, kad u porazu vjerujem u pobjedu, kad u napuštenosti vjerujem u njegovu prisutnost ispunjenu milošću. Tko je našao Boga u križu Isusa Krista zna da se Bog na iznenađujući način skriva u ovom svijetu, i da je veoma blizu baš ondje gdje mislimo da je najudaljeniji. Tko je našao Boga u križu oprašta i svim svojim neprijateljima, jer Bog je njemu oprostio. O Bože, nemoj me napustiti kad moram podnositi uvredu; oprosti svim bezbožnicima, jer si oprostio meni, i po križu tvoga ljubljenog Sina sve nas na koncu privedi k sebi. Odloži svaku tjeskobnu zabrinutost i čekaj! Bog poznaje čas pomoći i taj će čas doći, kao što je Bog istinit. On će biti spasenje tvoga lica, jer te poznaje i jer te je ljubio još dok te nije stvorio. Neće te ostaviti da padneš. U njegovim si rukama. Na kraju ćeš mu moći samo zahvaliti za sve što ti se dogodilo, jer ćeš se uvjeriti da je tvoj Bog svemogući Bog. Tvoje spasenje zove se Isus Krist. Trojedini Bože, zahvaljujem ti što si me izabrao i ljubio. Zahvaljujem ti za sve putove po kojima me vodiš. Zahvaljujem ti jer si moj Bog. Amen.“«
