LECTIO
1. čitanje: Djela apostolska 2, 14a.22-33
¹⁴ Na dan Pedesetnice ustade Petar zajedno s jedanaestoricom ustade, podiže glas i prozbori: ²² »Izraelci, čujte ove riječi: Isusa Nazarećanina, čovjeka kojega Bog pred vama potvrdi silnim djelima, čudesima i znamenjima koja, kao što znate, po njemu učini među vama -²³ njega, predana po odlučenu naumu i promislu Božjem, po rukama bezakonika razapeste i pogubiste. ²⁴ Ali Bog ga uskrisi oslobodivši ga grozote smrti jer ne bijaše moguće da ona njime ovlada. ²⁵ David doista za nj kaže:
Gospodin mi je svagda pred očima
jer mi je zdesna da ne posrnem.
²⁶ Stog mi se raduje srce i kliče jezik,
pa i tijelo mi spokojno počiva.
²⁷ Jer mi nećeš ostaviti dušu u Podzemlju,
ni dati da pravednik tvoj truleži ugleda.
²⁸ Pokazat ćeš mi stazu života,
ispuniti me radošću lica svoga.
²⁹ Braćo, dopustite da vam otvoreno kažem: praotac je David umro, pokopan je i eno mu među nama groba sve do današnjeg dana. ³⁰ Ali kako je bio prorok i znao da mu se zakletvom zakle Bog plod utrobe njegove posaditi na prijestolje njegovo, ³¹ unaprijed je vidio i navijestio uskrsnuće Kristovo:
Nije ostavljen u Podzemlju niti mu tijelo truleži ugleda.
³² Toga Isusa uskrisi Bog! Svi smo mi tomu svjedoci. ³³ Desnicom dakle Božjom uzvišen, primio je od Oca Obećanje, Duha Svetoga, i izlio ga kako i sami gledate i slušate.«
Riječ Gospodnja.
Silazak Duha Svetoga na Pedesetnicu preobražava apostole u nove ljude, gorljive i odvažne svjedoke Uskrsloga, svjesne da se je već ispunilo Božje eshatološko obećanje (usp. Dj 2, 16-21), po kojem se ušlo »u posljednja vremena«. O promjeni što se dogodila u skupini učenika dobro svjedoči prvi Petrov govor koji se nalazi u Djelima (apostolskim). Ako mu je sveti pisac ostavio oblik i strukturu, to onda znači da ne može biti nikakve sumnje u njegov izvorni sadržaj.
Retci 22-24, prototip apostolskog navještaja (grč. kérigma), sadrže izraze vlastite najstarijoj kristologiji: tu se za Isusa kaže da je »čovjek kojeg je Bog potvrdio«; pokazuje se da je križ – zbog kojega su se sablaznili svi apostoli – sastavni dio mudroga nauma Boga koji je iz ljubavi predao ljudima svoga jedinorođenog Sina. Svi su odgovorni za ono što se dogodilo: »Vi ga pogubiste. Ali Bog ga uskrisi…« (r. 23s.).
Nakon kerigme slijedi svjedočanstvo Svetog Pisma, koje se može shvatiti jedino u svjetlu vazmenog otajstva. Petar dakle tumači Ps 15, 25-31, koji se potpuno ostvario u Kristu. On je mesija čija duša nije ostavljena u podzemlju, koji nije doživio raspadljivost, već je ispunjen radošću u Očevoj nazočnosti. Snagom Duha koji je na njih izliven apostoli su svjedoci Kristova uskrsnuća i otvoreno to naviještaju svemu Izraelu i po svem svijetu.
2. čitanje: Prva poslanica svetog Petra apostola 1, 17-21
¹⁷ Ako dakle Ocem nazivate njega koji nepristrano svakoga po djelu sudi, vrijeme svoga proputovanja proživite u bogobojaznosti. ¹⁸ Tȁ znate da od svoga ispraznog načina života, što vam ga oci namriješe, niste otkupljeni nečim raspadljivim, srebrom ili zlatom, ¹⁹ nego dragocjenom krvlju Krista, Jaganjca nevina i bez mane. ²⁰ On bijaše doduše predviđen prije postanka svijeta, ali se očitova na kraju vremenâ radi vas ²¹ koji po njemu vjerujete u Boga koji ga uskrisi od mrtvih te mu dade slavu da vjera vaša i nada bude u Bogu.
Riječ Gospodnja.
Krštenjem se postaje djecom Božjom i dobiva povlastica zvati »Ocem« onoga koji je pravedni Sudac svakoga živog bića. Svijest takvog dostojanstva ispunja kršćane ‘svetim strahom’, a taj biblijski izraz ne označava toliko ‘strah’ koliko ljubav punu poštovanja i preplavljenu spoznajom o vlastitoj malenosti i nedostojnosti. Uistinu, dobivenu milost je skupo platio sâm Krist, pravi Jaganjac, čija je krv čovječanstvo oslobodila od ropstva grijeha i od smrti vječne (usp. Izl 12, 23). Novi rodbinski odnos s Gospodinom potvrđuje da se život na zemlji promatra kao progonstvo, a da je prava domovina na nebesima (r. 17). U tom preokretanju u potpunosti je ostvaren naum Božji. Svojom smrću i uskrsnućem Isus je započeo »posljednja vremena«, koja su obilježena težnjom za visinama, koju trajno mora podupirati život vjere i nade (r. 21) i živi spomen onoga što je Gospodin učinio za naše spasenje.
Evanđelje: Luka, 24, 13-35
¹³ I gle, dvojica su od njih toga istog dana putovala u selo koje se zove Emaus, udaljeno od Jeruzalema šezdeset stadija. ¹⁴ I razgovarahu međusobno o svemu što se dogodilo. ¹⁵ I dok su tako razgovarali i raspravljali, približi im se Isus i pođe s njima. ¹⁶ Ali prepoznati ga – bijaše uskraćeno njihovim očima. ¹⁷ On ih upita: »Što to putom pretresate među sobom?« Oni se snuždeni zaustave ¹⁸ te mu jedan od njih, imenom Kleofa, odgovori: »Zar si ti jedini stranac u Jeruzalemu te ne znaš što se u njemu dogodilo ovih dana?« ¹⁹ A on će: »Što to?« Odgovore mu: »Pa ono s Isusom Nazarećaninom, koji bijaše prorok – silan na djelu i na riječi pred Bogom i svim narodom: ²⁰ kako su ga glavari svećenički i vijećnici naši predali da bude osuđen na smrt te ga razapeli. ²¹ A mi se nadasmo da je on onaj koji ima otkupiti Izraela. Ali osim svega toga ovo je već treći dan što se to dogodilo. ²² A zbuniše nas i žene neke od naših: u praskozorje bijahu na grobu, ²³ ali nisu našle njegova tijela pa dođoše te rekoše da su im se ukazali anđeli koji su rekli da je on živ. ²⁴ Odoše nato i neki naši na grob i nađoše kako žene rekoše, ali njega ne vidješe.« ²⁵ A on će im: »O bezumni i srca spora da vjerujete što god su proroci navijestili! ²⁶ Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu?« ²⁷ Počevši tada od Mojsija i svih proroka, protumači im što u svim Pismima ima o njemu. ²⁸ Uto se približe selu kamo su išli, a on kao da htjede dalje. ²⁹ No oni navaljivahu: »Ostani s nama jer zamalo će večer i dan je na izmaku!« I uniđe da ostane s njima.
³⁰ Dok bijaše s njima za stolom, uze kruh, izreče blagoslov, razlomi te im davaše. ³¹ Uto im se otvore oči te ga prepoznaše, a on im iščeznu s očiju. ³² Tada rekoše jedan drugome: »Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putom govorio, dok nam je otkrivao Pisma?« ³³ U isti se čas digoše i vratiše u Jeruzalem. Nađoše okupljenu jedanaestoricu i one koji bijahu s njima. ³⁴ Oni im rekoše: »Doista uskrsnu Gospodin i ukaza se Šimunu!« ³⁵ Nato oni pripovjede ono s puta i kako ga prepoznaše u lomljenju kruha.
Riječ Gospodnja.
U ovom ukazanju Uskrsloga Luka iznosi na vidjelo temeljnu značajku: važnost Svetog Pisma za istinski susret s uskrslim Kristom. Za razumijevanje njegova otajstva nužno je pamtiti Riječ i vjerovati joj (rr. 25-27.32; usp. također rr. 6b.44s.), jer je u njoj objavljen božanski plan što je Krist trebao ispuniti taklo da po muci i smrti uđe u slavu (r. 26). Na taj način on ostvaruje, iznad svake mjere, nadu u otkupljenje koju je živom držalo cijelo čovječanstvo (r. 21). Nepoznati suputnik, sâm Isus tumači Pisma onome koji ga sa zanimanjem sluša (r. 29a). Tijekom puta dakle dogodio se prijelaz iz beznadne žalosti (r. 17b) u radost kojom gori srce (r. 32), pa sve do prepoznavanja Uskrsloga, u gesti koliko svakodnevnoj toliko znakovitoj kakva je lomljenje kruha (rr. 30.35). Način činjenja nekih gesta objavljuje naime tko su oni koji tu gestu čine. Hodočasnik dakle iščezava. Međutim, on sada nije više neznanac: on je Gospodin, Učitelj, živi Kruh stalno prisutan među svojima; koji, sa svoje strane, od običnih putnika postaju svjedoci, misionari, klanjatelji u duhu i istini.
Korisno je naglasiti da svako euharistijsko slavlje ponovno prolazi put učenika u Emaus: od uvodnih obreda, preko slušanja Riječi, prinošenja euharistije, sve do završnog otpusta po milosti se stalno ostvaruje sve dublji i stvarniji susret s raspetim i uskrslim Isusom.
MEDITACIJA
Prepoznavanje uskrslog Isusa događa se u trenutku, intuitivnim bljeskom, potom se sve vraća u redovitost. Tako je bilo i za učenike iz Emausa. Nakon toga intuitivnog časa, nakon onoga prodornog pogleda iza zastora tjelesnosti, Isus iščezava i sve se prividno vraća kako je i bilo: gostionica, stol, kruh, sustolnici. Sve isto, a ipak je sada sve drugačije. To je neizrecivo iskustvo.
Također i nama danas sve osobe i sve stvari kriju iznenađenja, jer se Isusa može pronaći i prepoznati u svemu i u svima. Biti kršćani znači živjeti u uvijek novom čuđenju, u stanju trajnog iščekivanja iznenađenjâ. Uvijek je trenutak za razotkrivanje otajstva, jer je naš život već sada neraskidivo povezan s Isusom, koji je očima nevidljiv, no među nama stvarno prisutan. Svaka stvarnost je Emanuelova epifanija (očitovanje Božje prisutnosti). Na nama je da trajno pročišćavamo naš pogled u klanjanju, da bismo ga mogli prepoznati u najpriprostijim svagdanjim događajima. On je, uvijek On taj koji dolazi k nama preko svega onoga što prihvaćamo vjerom.
MOLITVA
Ostani s nama, Gospodine Isuse, jer bez tebe bi naš put ostao obuzet tamom. Ostani s nama, Gospodine Isuse, da nas dovedeš na staze nade koja ne umire, da nas nahraniš kruhom jakih, što je tvoja riječ.
Ostani s nama sve do posljednjeg sumraka, kad ćemo – sklopljenih očiju – opet progledati pred tvojim slavom preobraženim licem i naći se u Očevu naručju u kraljevstvu božanskog sjaja.
KONTEMPLACIJA
Dva Isusova učenika su na putu u selo Emaus. O grješna dušo, zastani načas i pozorno promotri razne vidike dobrote i dobrohotnosti svog Gospodina! Iznad svega činjenica da mu njegova goruća ljubav ne dopušta ostaviti njegove učenike da lutaju u zbunjenosti i žalosti. Gospodin je uistinu vjeran prijatelj, vjeran i drag suputnik […].
Gledaj s kojom se poniznošću pridružuje onoj dvojici: ide sa svojim učenicima kao da je jedan od njih, a zapravo je Gospodar sviju. Ne ostavlja li ti dojam da se vratio na samu bît poniznosti. Služi nam za primjer da i mi činimo jednako tako […]. Promatraj, kršćanska dušo, kako tvoj Gospodin odlazi, sa ciljem da se učini još poželjnijim, da bude pozvan i da ostane njihovim gostom, i potom doista pristaje ući u kuću, uzima kruh, blagoslivlja ga, lomi svojim svetim rukama i daje im ga, dajući se tako prepoznati […]. Ali zašto se je tako ponašao? Učinio je to kako bismo shvatili da moramo vršiti djela milosrđa i gostoljubivosti, odnosno da nam kaže kako nije dovoljno čitati ili slušati riječ Božju ako se ona potom ne provede u život (BEZIMENI SREDNJEVJEKOVNI FRANJEVAC, Meditacije o Kristovu životu, Rim, 1982, str. 164-166, passim).
AKCIJA
Često ponavljaj i danas živi Riječ: »Ostani s nama, Gospodine« (Lk, 24, 29).
ZA DUHOVNO ČITANJE
Dok su dvojica putnika na putu kući tugujući za onim što su izgubili, pridružuje im se Isus i hoda s njima, no njihove oči nisu u stanju prepoznati ga. Odjednom više nisu dvojica, već trojica koja hode i sve postaje drugačije. Neznanac počinje govoriti a njegove riječi traže ozbiljnu pozornost. Ono što se činilo da toliko zbunjuje počinjalo je otvarati nove obzore; ono što je izgledalo tako mučno počinjalo se doživljavati kao oslobađanje; ono što se činilo da tako žalosnim, počinjalo je dobivati obrise radost! Malo pomalo počinjali su shvaćati da njihov maleni život i nije bio tako malen kako su mislili, već dio većeg otajstva koji ne samo da je obuhvaćalo mnoge naraštaje, već se odvijao od vječnosti do vječnosti.
Neznanac nije rekao da nije bilo razloga za žalost, već da je njihova žalost bila dio veće žalosti u kojoj je skrivena radost. Neznanac nije rekao da smrt koju su oplakivali nije bila stvarna, već da je to bila smrt kojom je započinjao istinski život Neznanac nije rekao da nisu izgubili prijatelja koji im je dao novu hrabrost i novu nadu, već da će taj gubitak otvoriti novi put za odnos koji će uvelike nadići bilo koje prijateljstvo. Neznanca nije bilo nimalo strah prevladati njihova opiranja i ograničenja uma i srca. Neznanac ih je morao nazvati bezumnima kako bi progledali. U čemu je onda izazov? Imati pouzdanja. Netko nam mora otvoriti oči i uši da nam pomogne otkriti čega ima s onu stranu našeg razumijevanja. Netko nam mora zapaliti srca. (H. J. M. NOUWEN, La forza della sua presenza, Brescia 1997, 31-35, passim).
