Na Treću vazmenu nedjelju, 26. travnja 2020. koja nam donosi evanđeosku prikaz susreta Uskrslog Isusa s dvojicom njegovih učenika na putu u Emaus, požeški biskup msgr. Antun Škvorčević gostovao je u emisiji Radosna Vijest Slavonsko-brodske televizije i razgovarao s Ivicom Vlašićem.
- IVICA VLAŠIĆ: Oče biskupe, kratko promišljanje nad Božjom riječju za ovu treću vazmenu nedjelju u susretu uskrslog Isusa i dvojice učenika na putu u Emaus. Možemo uočiti kako ga oni ne prepoznaju odmah, nego tek naknadno u lomljenju kruha. Koja je poruka nama danas? Kako ćemo prepoznati Uskrsloga među nama? Trebamo li čekati znakove ili otvoriti oči srca?
BISKUP ŠKVORČEVIĆ: Poznato je da je sveti Luka uistinu majstor pera. Iz njegovih zapisa možemo iščitati mnoge poruke, koje ne uspijevamo do kraja shvatiti. I to je ono što je u njima izazovno! Kad se radi o učenicima na putu u Emaus, najprije imamo činjenicu puta koju naglašava sveti Luka. Dvojica na putu! Put je uvijek provizorij, nešto prolazno. To je sredstvo kojim želimo nekamo stići. Odmah se postavlja pitanje: Kamo su krenula dvojica učenika? Krenula su u Emaus ili u Jeruzalem. Pridružuje im se Isus kao neznanac, koji tom putu što ih vodi samo do Jeruzalema ili Emausa daje širinu, duljinu i dubinu. On ih vodi putom kojim se pobjeđuje smrt. Kako mu se ne pridružiti? Drugo: Dvojica raspravljaju o događaju koji su se zbio minulih dana, a on je težak da ne može biti teži. Njihov Učitelj u kojeg su polagali sve nade, ubijen je, nestao. Pridružuje im se On kao neznanac i pokušava im tumačiti što se dogodilo. Odmah se postavlja pitanje: Zar njih dvojica ne znaju dobro što se dogodilo? Očito, to je i danas s nama. Mi tumačimo događaje, a znamo li ih tumačiti? Pogledajmo kako to Isus čini. On im nastoji izoštriti pogled da vide događaje onako kako ih vidi Bog. Tumači im iz Svetog pisma što oni znače, koji je smisao toga da je on morao umrijeti kako bi uskrsnuo i pobijedio smrt. Drugim riječima, pitanje je koja su zapravo naša polazišta u tumačenju pojedinih događaja? Kad uzmemo neke novine ili čitamo informacije na internetu, sve vrvi različitim tumačenjima, ali s kojih polazišta. Postoji uvijek najbolja mogućnost, a to je da i mi danas poput Isusa uzmemo u ruke Sveto pismo i da iščitamo što nam se događa baš po onoj mudrosti koja je ondje zapisana oduvijek, od početaka čovječanstva, trajno u dosluhu s Bogom. Tim putom možemo prepoznati da naši događaji nisu nikakve slučajnosti, nego znakovi vremena kako nas uči Drugi vatikanski sabor u kojima je uvijek, na ova ili onaj način, prisutan Bog. Kako je prisutan u ovim našim današnjim vremenima? Najbolje je čitati ih kao izazov na koji treba odgovoriti. Pored toga što Isus tumači iz Pisma što se dogodilo, na taj način ostvaruje se njegova prisutnost. Onoj dvojici na putu u Emaus Isus se pridružio kao treći. Kako se ne prisjetiti da je Isus rekao: Gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima. On im se pridružio da budu trojica, tumači im Pismo i dolaze do Emausa, uzima kruh u ruke, lomi ga i daje im ga blagovati. Eto znakova koji govore o prisutnosti! Isus Krist je prisutan u Crkvi po Riječi koja se naviješta, po dvojici ili trojici koja se okupljaju na svetu misu i u žrtvi na oltaru koja se slavi. To znači, kad se danas okupljamo na euharistijsko slavlje nalazimo se u onom istom dinamizmu puta koji je Isus pokrenuo nakon svoga uskrsnuća s dvojicom učenika kad im se pridružio kao treći, i gdje nam on želi svojom prisutnošću otvoriti oči za smisao našeg postojanja i događaja koji su oko nas i s nama. Isti sv. Luka svojim znalačkim perom zapisao je u Djelima apostolskim da se kršćanstvo jednostavno zove »Put«. To znači provizorij kojim se nekamo treba stići. Hajdemo s Isusom, pođimo na onaj način na koji nam se otvaraju s njime oči da bismo prepoznali do kamo ćemo s njime stići te se oslonimo na njega koji je naša sigurnost i nada.
- IVICA VLAŠIĆ: U ovom trenutku zapriječenosti slavlja sakramenata bez okupljenog vjerničkog puka imamo zatvorene crkve, ali otvorene su kućne, obiteljske Crkve. Koliko nas ova situacija može duhovno obogatiti i približiti drugima u duhovnom smislu? I zašto ponegdje dolazi do kontra situacije, napetosti, netrpeljivost, uz nenaviknutosti na to prisilno kućno, obiteljsko zajedništvo?
BISKUP ŠKVORČEVIĆ: Je li je to samo nenaviknutost – pitanje je. Ili je po sriejdi nešto dublje? S obzirom na obitelj i obiteljske odnose Isus očituje određenu suzdržanost. Podsjetio bih na događaj iz Evanđelja kad k Isusu dolazi jedna žena nakon što ga je slušala te poviče: Blažena utroba koja te nosila i prsi koje si sisao! A on joj odgovara: Još blaženiji oni koji slušaju riječ Božju i čuvaju je! U drugoj zgodi javljaju Isusu: Eno vani majke tvoje i braće tvoje, a on uzvraća: Tko je moja majka, i tko su moja braća? To su oni koji slušaju Božju riječ i vrše je. Podsjetio bih također na mjesto u Evanđelju gdje Isus svoje učenike poučava: Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan! Isus poštuje obiteljske odnose, ali ih ne apsolutizira, niti ih relativizira. Potrebno ih je smjestiti na pravu razinu. U čemu je Isusova suzdržanost? Čini mi se u tome što obiteljski odnosi nose sa sobom svojevrsnu – reći ću – prisilu. Redovito član obitelji niste po izboru, nego po krvnom srodstvu. No, to ne mora odmah značiti da ste po njem tako međusobno povezani da živite zajedništvo. Tim više što smo mi ranjena bića. Što je onda potrebno? Iz iskustva jako dobro znamo da postoje situacije u braku kad dvoje ljudi dođe do takve razine odnosa da kažu kako više ne mogu zajedno živjeti. Što im se dogodilo? Je li možda loše stoje s obzirom na materijalno stanje? Ne, jer neki imaju mogućnost kupiti što god požele, ali unatoč tome ne mogu zajedno. Nedostaje im ono nutarnje stanje duha kojim se živi međusobna blizina i ako nastane u čovjeku praznina, tada fizička blizina može postati prokletstvo. Francuski filozof Jean-Paul Sartre znao je govoriti da je bližnji pakao. Zaista se to može čovjeku dogoditi i onda bježi od drugih. Kad se netko u sebi isprazni i nema one punine duha koju nazivamo ljubav, od čega će dvoje međusobno živjeti, kako će ostvarivati zajedništvo? Uistinu je potrebno zaustaviti se pred takvim našim stanjima i pred pitanjem svakodnevno prisutnim u našim obiteljima: Od čega mi to živimo? Valja nam nastojati oko onoga što je duhovno, počevši od povjerenja jednih u druge. Povjerenje je stanje duha s obzirom na drugu osobu koje ne možemo naručiti, i u tom je naša nevolja. Povjerenje nije nešto materijalno, ono je duhovna vrednota. Koliko je poštujemo i koliko joj dajemo značenje u našem obiteljskom životu? No, postoji put: Ako je povjerenje dar, on nije niotkud, nego je uvijek dar Božji. Kad se radi o ljubavi, ona također nije stvarnost koja se može opipati ili kupiti na kilograme ili metre, nego je dar Božji. Kad u obitelji i na drugim razinama imamo sposobnost kleknuti pa otvoriti Bogu svoje prazno srce, ima nade da se u nama ponovno rodi blizina, povjerenje, nutarnja povezanost, ljubav. To je duhovna povezanost koja stvara zajedništvo. U suprotnom ostajemo fizički jedno uz drugo i ne možemo se podnijeti! Vjerujem da će situacija u kojoj se nalazimo pomoći mnogima da otkriju te dragocjene duhovne dimenzije našega bića i obiteljskog života pa će bolje shvatiti Isusovu riječ o rodbinstvu koje nije utemeljeno na krvnom srodstvu, nego na slušanju i ostvarivanju njegove riječi i na taj način obogatiti svoj život. Čujemo ovih dana kako u aktualnoj situaciji postoji više nasilja u obiteljima nego kad je ona redovita. To je zbog praznine u nama! Molimo Boga da u nama bude njegove punine, blizine, njegova dara ljubavi.
- IVICA VLAŠIĆ: U tom imperativu zajedništva u ovakvim okolnostima je i među svim kršćanskim crkvama, vjernicima, ali onima drugih religija. Svi smo jedno i jednaki. Vi kao predsjednik Vijeća HBK za ekumenizam i dijalog najbolje poznajete sliku tog zajedništva. Što nam je činiti više, jače i odlučnije kako bi se ujedinili unatoč svim različitostima?
BISKUP ŠKVORČEVIĆ: Nisam siguran da znam što nam je činiti, ali otkrivam trag na kojem pokušavam razmišljati i djelovati. Počet ću opet od svetopisamskog primjera, od korintske zajednice koja je i duhovno i materijalno bila jaka, ali su se u njoj dogodile podjele. Sv. Pavao s tugom piše: Klojini mi javiše da ima podjela među vama. U čemu se sastoje podjele? U tom što jedan tvrdi da je Petrov, drugi da je Apolonov, treći da je Pavlov. Apostol ih na to pita: Ako ste jedni Kefini odnosno Petrovi, drugi Pavlovi, tko je na kraju Kristov? Zar je Krist podijeljen? Kad se radi o kršćanskim podjelama, nije nas razdvojilo ono što je Kristovo, jer svi vjerujemo u istoga Krista, Boga i čovjeka, u spasenju po njegovoj muci, smrti i uskrsnuće, svi vjerujemo u Presveto Trojstvo i u puno toga drugoga. Međutim, tu vjeru pomutili su neki naš ljudski interesi, nacionalna ili neka druga sebičnost, koja stvara podjele te postajemo njihovom žrtvom. Nema drugog puta jedinstva kršćana, nego da svatko od nas – i katolik, i protestant, i pravoslavac – nastoji biti što vjerniji Isusu Kristu. Po toj vjernosti postajemo blizu jedni drugima, On nas povezuje. Na pitanje kako valja djelovati za jedinstvo kršćana treba stoga odgovoriti kako nije prvenstveno ono što ćemo mi učiniti, nego ono što će Isus Krist moći po nama učiniti snagom svoga Duha. Jedinstvo kršćana neće biti doseg nekih naših ljudskih projekata i strategija, nego djelo Božje kojem vjerujemo, kojem se otvaramo i s kojim računamo. To je ekumenizam u njegovu izvornom smislu. Mnogo mu je dodavano na različitim razinama i na različite načine, te se s njime povezuje puno toga što mu ne pripada.
- IVICA VLAŠIĆ: Požeška biskupija poznata je kao jedna od biskupija koja ima najviše katoličkih škola. Koje je njihovo značenje u vjerskom odgoju djece i mladih u vremenu u kojem živimo? I koliki je zapravo utjecaj na rađanje novih duhovnih zvanja u Crkvi imaju katoličke škole?
BISKUP ŠKVORČEVIĆ: Povezivanje katoličkih škola s duhovnim zvanjima potrebno je razjasniti. Naime, kad smo osnivali školu u Novskoj razglasilo se kako se otvara vjerska škola, koju pohađaju kandidati za svećeništvo i redovništvo. Zbog toga sam se trudio tumačiti da to nije takva vjerska škola, nego da ona ima sasvim jasno polazište po kojem joj nije prvi cilj znanje, nego čovjek. Ovdje je čovjek cilj u smislu što katolička škola nastoji oko njegova cjelovitog odgoja i obrazovanja te osobnog rasta. Ako obrazovno pitanje odvojite od odgojnog, promičete jednodimenzionalnog čovjeka. Čovjek vrhunskog znanja može, naime, biti promašeno biće. On je znanjem došao do mogućnosti da istražuje svemirske prostore, ali je znanjem stvorio i atomsku bombu te druga sredstva ljudskog uništavanja. Ako onaj tko zna proizvesti bombu ili tko s njome raspolaže nije cjelovito odgojen čovjek, pitanje je za koju će svrhu upotrijebiti to svoje znanje i ono što je njime proizveo. Ako on nije moralno odgovaran, njegovo znanje može biti opasno. Polazište katoličkih škola jest čovjek, ali u onoj njegovoj veličini koju prepoznajemo iz Božje objave. Čovjek nije slučajno biće, iza njegove pojave na ovom svijetu stoji ljubav koja ga je smislila. On je slobodno biće, može birati i zlo. Stoga je naša dužnost da pomognemo mladim ljudima shvatiti kako su opredjeljenja zla ponižavajuća i gubitnička, a opredjeljenja dobra za čovjekovo dostojanstvo i pobjedu. To se u punini ostvarilo u Isusu Kristu, u njegovoj pobjedi nad zlom i smrću. U tom smislu Isus Krist je sastavni dio našeg poimanja čovjeka, polazeći od one razine postojanja koju nam je samo on omogućio svojom mukom i smrću. To je krug unutar kojeg nastojimo služiti mladom čovjeku, uvijek s nadom da time činimo veliko dobro i našem društvu. Rado tumačimo9 kako su nam potrebne društvene promjene, ali se malo govori s kojih se polazišta one očekuju. Pri tom se uglavnom misli na gospodarsko. No, ako se ne promijeni čovjek, nema ni gospodarske promjene. Ako dobijemo ljude koji su usvojili evanđeoski vrijednosni sustav, oni će – kad preuzmu određene dužnosti u našem društvu – za deset ili dvadeset godina, uvjeren sam, znati promicati vrijednosti čovjekova dostojanstva na različitim područjima života, što će biti zaista na dobro ovog društva.
- IVICA VLAŠIĆ: Požeška biskupija poznata je po brojnim mučenicima koji su svoje živote dali za vjeru i Crkvu, među njima su i brojni svećenici, uznici režima, koji ih je zatvorio u logore u Jasenovcu i Staroj Gradiški. Na koji način održavate spomen na njih?
BISKUP ŠKVORČEVIĆ: To je tema o kojoj bi se moglo naširoko govoriti. Dobro znate da je u našoj javnosti puno nesporazuma s obzirom na žrtve Drugog svjetskog rata i nakon njega, te je navedena tema nerijetko polazište s kojeg se pojedinci i skupine žele obračunati jedni s drugima, i nije zahvalno s njima ulaziti u raspravu. Međutim, kad se o radi o Crkvi, napose o nama u Požeškoj biskupiji, ne želimo zatvoriti oči pred tragovima krvi, nasilja i ubojstava tijekom dvadesetog stoljeća na našim prostorima, ali to činimo na kršćanski način. Takvom pristupu poučio nas je papa Ivan Pavao II., utemeljitelj naše Biskupije, te smo ga osluškivali i poslušali i u tom pogledu. Kako znadete, Papa je 2000. godine prigodom Velikog jubileja promaknuo projekt čišćenja povijesnog pamćenja. Što to znači? Ne usmjeravamo svoj pogled i pozornost ponajprije na zlo, zločine i zločince, jer oni na taj način ulaze u nas, stvaraju u nama dinamizam diktata zla, koji budi osjećaje mržnje, osvetničke želje te postajemo zapravo dionici tog događaja, žrtve negativnosti. Čišćenje pamćenja je čin usmjeren na žrtvu i njezino dostojanstvo. Ne možete žrtvu čisto pamtiti ukoliko vam zlo pomuti pogled duha. Put kojim se može očišćeno pamtiti teške događaje prošlosti jest praštanje i pomirenje. Praštanjem se, naime, izdižemo iznad zla koje nas je ponizilo i koje još uvijek želi zaigrati igru s nama pa nas uključiti u svoj dinamizam negativnosti. Praštanjem se uzdižemo na razinu na kojoj je Bog. Da Bog ne prašta i da nije milosrđe, nas nikoga ne bi bilo, svijet bi nestao. Praštanje i milosrđe moć su duha kojom probijamo začarani krug zla: Ako je tebi netko učinio zlo – ti njemu uzvrati zlom, ako tebe netko mrzi – ti njega mrzi. Kad se pojavi netko tko prašta i živi milosrđe, razbija vrtnju u začaranom krugu zla i izvodi u slobodu. Eto, to je naše nastojanje, osobito na Dan čišćenja pamćenja i spomena mučenika u petak prije Cvjetnice: Da pomognemo raskinuti okove koji nas sapinju, ali ne tako da kažemo kako zlo ne postoje i da ono što se dogodilo nema značenja, nego tako da nam ono ne oduzme dostojanstvo i mi ne ostanemo njegovi zarobljenici. To je skjećanje očišćenim pamćenjem!
- IVICA VLAŠIĆ: Kao Biskupija organizirate brojna hodočašća u marijanska svetišta tijekom godine, za ovu neka su od njih nažalost odgođena. Jesu li takva hodočašća jedan od oblika pobožnosti kojima ćemo preko Marije doći k Isusu?
BISKUP ŠKVORČEVIĆ: To ste izvrsno rekli! Staro je načelo marijanske pobožnosti: Per Mariam ad Jesum – po Mariji k Isusu. To znači u središtu je uvijek Isus Krist! Drugi vatikanski sabor, a nakon toga papa Pavao VI. u enciklici Marialis cultus te napose Ivan Pavo II. željeli su nam pomoći da prepoznamo kako je sve ono što je u Mariji veliko zapravo Isusovo djelo, djelo njegove muke i smrti, od začeća do njezinog uznesenja. U njoj neprestano promatramo sebe kako možemo biti veliki ako onako krenemo biti Božji kao što je ona bila. Upravo radi toga što je Gospodin s njome, ona je i sada moćna te nam može svojim zagovorom pomoći da se otvorimo u svojim srcima za veličinu Božjeg dara koji se ostvario u Isusu Kristu pa i mi budemo poput nje uzdignuti do Božjih razina. To je njezina najveća želja! Od početka Požeške biskupije nastojali sam u navedenom smislu promicati redovita hodočašća u naša marijanska svetišta, osobito u Voćin i Pleternicu. Dakako, ne umanjujući značenje ni drugim svetištima kao što je Kloštar kod Slavonskog Kobaša, te u drugim dijelovima Biskupije. Pored toga svake godine organiziramo hodočašća u inozemstvo, jer smo shvatili kako ništa tako ne povezuje različite dijelove naše Biskupije kao hodočašće. Naime, kad uzmete virovitički i ovaj slavonskobrodski kraj – od Bebrine, Brodskog Stupnika do Oriovca i dalje – susrećemo se s razlikama, koje se ne sastoje samo od geografskih razdaljina, nego i u nekom životnom mentalitetskom smislu te nas je povezala marijanska duhovnost na hodočašćima. Voćin je oduvijek bio poveznica posavsko-požeškog, zapadno-slavonskog i podravsko-slavonskog dijela naše Biskupije. Volim istaknuti da smo mi Biskupija marijanske duhovnosti – ne tek usputne – nego s ponosom kažem snažne duhovnosti, zahvaljujući vjerničkoj osjetljivosti mnogih naših ljudi.
- IVICA VLAŠIĆ: Za kraj oče biskupe, vaša poruka i savjet vjernicima, braći svećenicima te svim gledateljima Radosne vijesti. Kako s pouzdanjem u Gospodina živjeti svakodnevicu u strpljivosti i ono najvažnije na što nas Bog poziva, milosne ljubavi jednih prema drugima, napose u svjetlu vaše zamolbe da se napokon vratimo u crkve na slavlje misa i ostalih sakramenata.
BISKUP ŠKVORČEVIĆ: Teško je stavljati se u ulogu da drugima dijelite naputke, ali ono što iz vlastitog iskustva znam, volim drugima prenijeti. Naime, čovjek je biće koje nema oslonca u samome sebi. Kad dođu neke situacije kao što je sadašnja, duboko osjetimo kako je sve nesigurno, klimavo. To je izazov da se zapitamo na što smo se oslonili svi zajedno i na što sam se oslonio kao pojedinac, biskup, svećenik, drugi vjernik. Jesmo li se uistinu oslonili na Boga, na Isusa Krista, na ono što je On ostvario svojom mukom i smrću pa je On naša sigurnost i sva naša nada te nas ne može ništa uzdrmati, govoreći s psalmistom: Pa da padaju brda u more, znam da si ti Bože čvrsta stijena. Ako sam izgradio svoju kuću i život na tebi, meni se ne može ništa dogoditi. Ova situacija izazov je baš u smislu da se pročistimo i Bogu još jasnije kažemo: Računaj sa mnom, povjeravam sebe i svoj život u tvoje ruke, računam s tobom. Što se tiče vjernika katolika, naravno da je taj čin povjere njegova života Bogu povezan sa slavljenjem svetih otajstava, osobito svete mise. U tom smislu bio sam ponešto nesretan kad je odlukom o zabrani okupljanja jednostavno prestala i mogućnost da se vjernici sudjeluju u crkvi na svetoj misi i budu dionici svete pričesti. Jer u misi Isus Krist obnavlja svoju ljubav s križa, svoju pobjedu nad smrću i mi postajemo njezini dionici. Baš u ovakvim situacijama kao što je sadašnja nama je potrebna njegova snaga i moć. Nadam se da ona neće dugo potrajati. Nastojimo iz prazne crkve televizijskim i internetskim putem prenositi slavlje svete mise. Ona ima svoju vrijednost i na taj način. Međutim, oni koji nisu sudjelovali na misi, nisu se pričestili, nisu dionici onog njezinog bogatstva koje nam je povjerio Isus Krist u njoj. Ovih dana sam papa Franjo nas je upozorio da virtualizacija vjere, svete mise i života nije dobra na dužu liniju i da trebamo što prije tražiti način da možemo slaviti svetu misu onako kako je to Isus započeo u Emausu, kad je okupio dvojicu, On im se pridružio kao treći pa im tumačio Riječ i lomio kruh koji su blagovali. To je put koji je Isus naznačio, koji ne mogu promijeniti naše odredbe i odluke. Vjerujem da ćemo svi nakon ove situacije s većim oduševljenjem i žarom nastojati biti dionici Isusova djela koje slavimo u svetoj misi i postati još snažniji u svom duhovnom biću za možda i teže bitke nego što je sadašnja. U tom smislu pozdravljam sve gledatelje Slavonsko-brodske televizije i želim im u ovom trenutku puno Isusova uskrslog svjetla.
