Na svetkovinu Gospodinova uzašašća, 21. svibnja, večernje euharistijsko slavlje u požeškoj Katedrali predvodio je biskup Antun Škvorčević, okružen svećenicima iz središnjih biskupijskih ustanova i Župe sv. Terezije Avilske.
U homiliji biskup je kazao:
»Svetkovinom Gospodinova uzašašća slavimo Isusa Krista u konačnom ostvarenju njegova poslanja, koje je kao Sin Očev odvijeka primio, postavši čovjekom. No, Isusovo djelo odnosi se na nas ljude te njegovo uzašašće na nebo pokreće najizazovnije pitanje: Koja je konačna sudbina čovjeka i svega postojećeg? Današnja svetkovina daje odgovor: Isus Krist je svojim uzašašćem uzdigao cjelovitog čovjeka u njegovu preobraženom tijelu i sve stvoreno u puno zajedništvo Božjeg života. To je smisao povijesti i svemira po Božjem naumu, ostvarenu u Isusu Kristu, te on za sebe u današnjem evanđelju kaže: „Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji!“ (Mt 28,18). Stoga osobno i zajednički, pojedinačno i globalno, gospodarski i politički trebamo u svom djelovanju promatrati Isusa Krista u slavi i u njemu prepoznati polazište i poticaj, smisao i cilj svega našeg postojanju i djelovanja. U njemu je Bog odredio domet svemu postojećem. No, evanđelist u današnjem evanđelju primjećuje: „A neki posumnjaše!“ (Mt 28,17) Ako u navedeno djelo Božje u Isusu Kristu sumnjamo i ne prihvaćamo ga, tada nam se valja po ljudski dogovoriti, što bi bio cilj i konac svega postojećeg? Tko bi to mogao odrediti: Znanost? Politika? Gospodarstvo? Vojna moć? – Ne može prolazno dati smisao vječnom, nego samo vječno prolaznom! Stoga se danas želimo svrstati među jedanaestoricu, među one koji nisu posumnjali i za koje kaže evanđelist: „Padoše ničice preda nj!“ (Mt 28,17) te živom vjerom ispovjediti Isusa Krista našom osobnom i zajedničkom sudbinom, ciljem i svrhom stvorenog, smislom svega postojećeg.
Braćo i sestre! Naviještena sveta čitanja pomažu nam dublje ući u otajstvo koje slavimo. Čuli ste kako sv. Luka u ulomku iz Djela apostolskih, podsjetivši na Isusov javni život i njegovu prisutnost među svojima nakon uskrsnuća, opisuje završetak poslanja koje mu je Otac dao na zemlji prvenstveno kao događaj očiju: „Bi uzdignut njima naočigled i oblak ga ote njihovim očima. I dok su netremice gledali kako on odlazi u nebo, gle, dva čovjeka stadoše kraj njih u bijeloj odjeći i rekoše im: ‘Galilejci, što stojite i gledate u nebo? Ovaj Isus koji je od vas uznesen na nebo isto će tako doći kao što ste vidjeli da odlazi na nebo’.“ Pored toga čuli ste, braćo i sestre, kako Apostol pišući Efežanima također spominje oči – ali oči srca – kojim se može Isusov događaj prepoznati u svoj dubini, širini, snazi i smislu te kaže: „Braćo! Bog Gospodina našega Isusa Krista, Otac Slave, dao vam Duha mudrosti i objave kojom ćete ga spoznati; prosvijetlio vam oči srca da upoznate koje li nade u pozivu njegovu, koje li bogate slave u baštini njegovoj među svetima i koje li prekomjerne veličine u moći njegovoj prema nama koji vjerujemo“ (Ef 1,18-19). Na što li smo pozvani i što nam je omogućio Isus Krist! Uočili ste, braćo i sestre, kako sv. Luka u današnjem ulomku iz Djela Apostolskih događaj Isusova uzašašća, nastavljajući opisivati ga kao zbivanje pred učeničkim očima, kaže da je on „uzdignut“, „odlazi u nebo“, „uznesen na nebo“, „odlazi na nebo“ i zaključuje anđeoskim pitanjem „Što stojite i gledate u nebo“? te završava tvrdnjom: Isus će „isto tako doći kao što ste vidjeli da odlazi na nebo“.
Poštovani i dragi vjernici! Govor je o odlasku, uzdignuću u slavu, uzašašću na nebo. U napasti smo sve navedeno pojmiti spacijalnim, prostornim kategorijama, a ona nije sastavnica sadržaja vjere današnje svetkovine. Baštineći staru i ustrajnu ljudsku simboliku, Sveto pismo ono što je bolje smješta gore, u „više“ sfere, na „nebo“ a „dolje“ je ono što vlada širokom horizontalom našega svijeta – zlo, smrt, „podzemlje“. Susret između Boga i čovjeka pojmljen je kao vertikalna premosnica u skladu s kojom Bog „silazi“ s neba (Post 11,5; Izl 19,11-13; Ps 144,5) da bi govorio čovjeku te „uzlazi“ nakon što je završio svoje djelo. Simbolika uzlaska govori nam o ulasku u sferu božanskoga, onostranosti (transcendencije), zajedništva s vječnim. Stoga Isusovo uzašašće, opisano upotrebom prethodno prikazanom simbolikom u Dj 1,11 (1. čitanje) nije drugo nego novo, snažno očitovanje vjere u Krista uskrsloga. Nebo nije mjesto, nego Osoba! On nije više prisutan među nama fizičkim podatkom svoga tijela, nego je na jednak način prisutan među nama oživljujućom Božjom snagom: Nakon mračnog „oblika sluge“, on je sada „uzdignut“ u Boga, prema kojem je usmjerio cijelo čovječanstvo (Fil 2,6-11), da bi bio „Krist sve u svima“ (Kol 3,11).
Zato sv. Ivan govori o „uzdignuću“, o „uzašašću“ Isusovu na sam dan njegove smrti na križu. Smrt-uskrsnuće-uzašašće tvore jedinstveno kršćansko pashalno otajstvo koje prepoznaje u Bogu konačno sabiranje ljudske povijesti i kozmičkog bitka. Pravu vjeru opisao je Isus u svom odgovoru učenicima u današnjem prvom čitanju: Ona je snaga Duha Svetoga, svjedočenje i sveopća otvorenost. To su tri bitne sastavnice eklezijalnog iskustva, naznačene u Djelima Apostolskim kao konkretizacija Uskrsa i Uzašašća u nama. Vjera je, kako sam Isus tvrdi u evanđelju, poslanje da učinimo njegovim učenicima sve narode, krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga (usp. Mt 28,19).
Braćo i sestre! Sv. Pavao u ulomku iz Poslanice Efežanima uvjerava nas da je energija uskrslog Krista, kojemu je dana sva vlast na nebu i na zemlji takva da nezaustavljivom snagom u sebe okuplja svu Crkvu. Ona je njegovo tijelo, prisutna u svijetu gotovo poput njegove fizičke prisutnosti, slično onom tijelu Kristovu na zemlji kojim je liječio i propovijedao. Ako je uskrsli Krist Gospodar svega postojećeg, koje želi privući k sebi, on je to još više s obzirom na Crkvu koju želi posvema imati u sebi. Ona je „prostor punine Božje i Kristove, to jest mjesto na kojem je uspostavljena i trajno nazočna prisutnost onog Krista koji u sebi sve uglavljuje. Punina Crkve je sam Krist uskrsli, koji „ispunja sve u svima“.
Jednostavnom tvrdnjom u današnjem drugom čitanju: „Sve mu podloži pod noge, a njega postavi nad svime“ (Ef 1,23), sv. Pavao nas potiče a svetkovina Uzašašća ohrabruje da se ne udaljujemo od svijeta, nego u njem tako djelujemo te bude što očitija Isusova pobjeda nad prolaznošću i punina njegove preobrazbe koja svijetu daje smisao. Neka tako bude. Amen.«
