Urednica redakcije Dječjeg programa Hrvatskog katoličkog radija Snježana Kirinić Grubić, razgovarala je prigodom stote obljetnice Nadbiskupske klasične gimnazije u Zagrebu s požeškim biskupom Antunom Škvorčevićem, predsjednikom Vijeća HBK za katolički odgoj i obrazovanje. Donosimo razgovor u cijelosti.
- Svjedoci smo kako škole postaju obrazovne institucije, a odgojni segment u njima često nedostaje (čast izuzecima) s čime su povezani i problemi u društvu. Roditelji sve bolje prepoznaju vrijednost katoličkih škola. Imamo ih, hvala Bogu, diljem Hrvatske. U čemu je njihova posebnost?
BISKUP: Ovo Vaše pitanje volim postavljati roditeljima koji upisuju djecu u katoličke škole. Gotovo redovito odgovaraju mi kako ih upisuju u katoličku školu zato što je katolička. No, na pitanje što bi to bilo katoličko, počesto nemaju jasnog odgovora, nerijetko se čudeći samom pitanju, kao da je to sasvim razumljivo da prilog katoličko pokriva nešto dobro, korisno za odgoj i obrazovanje njihove djece. Spomenuo bih kako sam i u razgovorima s nekim visokim dužnosnicima kod nas susretao nejasne pristupe, koji su redovito završavali tvrdnjom da su katoličke škole isto što i privatne, što dakako nije točno. Želio bih najopćenitije reći kako su katoličke škole u demokratskom europskom a i drugom svijetu, među ostalim u novije doba i u Hrvatskoj važna sastavnica odgojno-obrazovnog sustava pojedinih zemalja, pridonoseći njegovoj poželjnoj raznolikosti. Kod nas još uvijek postoje određeni ideološki pristupi, pa i kod pojedinaca u visokim državnim tijelima, koji smatraju da su javne škole nešto redovito a privatne i vjerske nešto što više treba tolerirati, nego prihvaćati i promicati. Još uvijek smo u svojevrsnoj bitci za ravnopravnost katoličkih škola s javnim školama, kojima one nisu konkurencija nego komplementarni sustav te je važna njihova suradnja.
Spomenuo bih pored toga kako se katoličke škole ne mogu izjednačiti s privatnima, jer osnivanje privatnih škola pokreće prvenstveno dobit. One su profitne ustanove, te njihovi učenici plaćaju školarinu. Katoličke škole pak imaju evanđeosko polazište pružanja pomoći roditeljima u njihovu neotuđivom pravu i zadaći odgoja i obrazovanja vlastite djece. One u suradnji s roditeljima služe mladom čovjeku u stjecanju znanja i u odgoju utemeljenom na kršćanskim vrijednostima i na dvomilenijskom djelovanju Crkve na tom području, te je papa Pavao VI. s pravom govorio kako je ona iskusna s obzirom na čovjeka i odgojno-obrazovni rad. Prilog „katoličke“ u nazivu naših škola nije ideološke naravi, oznaka za pripadnost određenom svjetonazoru, nego naznaka evanđeoskog sustava vrijednosti koji nadilazi puko nastojanje oko usvajanja određenih znanja. Katolička škola pristupa mladom čovjeku kao osobi u cjelovitosti njegova razvoja i rasta, uvodeći ga u evanđeoski način života.
Svaka škola ima određeno antropološko polazište, poimanje čovjeka kojemu služi. U našem javnom prostoru često i s najviših državnih razina može se čuti kako je Hrvatskoj potreban čovjek znanja te da školovanje mladih ljudi treba usmjeriti prema potrebama tržišta. U pozadini se krije shvaćanje čovjeka kao proizvodno-potrošačkog čimbenika suvremenog društva. Pokatkad na toj razini počinje i završava govor i o reformi javnog školstva. S jedne strane je istina da se mladi čovjek treba osposobiti u znanjima i vještinama kojima će se uključiti u društvene, gospodarske, znanstvene, kulturne i druge sustave života, napose da bi priskrbio sredstva kojima će si moći osigurati dostojnu egzistenciju. No, čovjek je biće koje je više od materijalnih potreba, i on ne smije sama sebe svesti na razinu imanja a jednako tako to ne smije učiniti niti društvo, jer je on stvoren za „biti“, i to ne malo, nego vrhunski. Njegove vlastite čežnje i nemiri trajno ga drže pred izazovom punine postojanja, koju nije on sam definirao niti je sam može postići. Polazeći od tog iskustvenog stanja, čovjek otkriva kako je uronjen u dimenziju onostranosti. Pa i više od toga, on je određen tom dimenzijom tako duboko, da ga ništa ne može ispuniti u probuđenosti za vječnost niti zadovoljiti što nije „njegovo sve“ – kako je govorio sv. Augustin.
U tom smislu Bog pripada cjelovitosti čovjekova bića te je teološka, ili kršćanska antropologija u katoličkim školama polazište odgojno-obrazovnog procesa. Njegovo središte je osoba a cilj škole je što cjelovitiji razvoj i izgradnja mladog čovjeka, gdje je duhovna sastavnica bitna za duhovno-tjelesnu uravnoteženost i kreativnost. U skladu s teološkom, ili kršćanskom antropologijom, čovjek nije slučajno biće, iza njegova postojanja nalazi se Ljubav koja ga je smislila, pozvala u život kao slobodno biće, sposobno ljubiti, živjeti bračno zajedništvo muškarca i žene plodno potomstvom. Ono u Isusu Kristu nalazi nadahnuće i snagu za izgradnju civilizacije ljubavi po kojoj čovjek postiže osobni smisao postojanja i osmišljava društvo. Polazeći od toga da je čovjek Božji projekt i da se može istinski ostvariti služeći se nadnaravnim sredstvima, katoličke škole uvode djecu i mlade u život po vjeri: Molitvu, slavlje svetih sakramenata, napose svete mise, te oblikuju programe koji prate liturgijsku godinu i uključuju ih u kršćansku kulturu.
Razumljivo je da ne postoji kršćanska matematika, biologija, kemija ili neki drugi školski predmet, ali oni dobivaju na cjelovitosti pristupa kad ih mladima predaju učitelji ili profesori čija je stručnost prožeta svjetlom vjere. Još više to se ostvaruje kad isti učitelji i profesori prihvaćaju djecu i mlade s poštovanjem iz svijesti vjere da su oni kao neponovljive i jedinstvene osobe djelo Božjeg nauma te im pomažu da se kroz povezanost s Bogom i život po vjeri prepoznaju i izgrađuju u tom dostojanstvu. Obveza je katoličkih škola da pomognu učiteljima i profesorima odgovoriti na zadaće koje su im povjerene. Prema tom cilju usmjerena su među ostalim i nastojanja Nacionalnog ureda za katoličke škole pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji s programima trajne formacije, izradom kurikula za katoličke škole kao nadopune nacionalnog kurikula propisanog od Ministarstva znanosti i obrazovanja te programima koje za svoje djelatnike organiziraju pojedine biskupije i same škole. U 24 katoličke škole u Hrvatskoj – 12 osnovnih i 12 srednjih – imamo trenutačno 777 djelatnika te 1696 učenika u osnovnim školama a 2337 učenika u srednjim školama, ukupno 4033 učenika. Katoličke škole su obogaćenje hrvatskog odgojno-obrazovnog sustava te se nadamo da ćemo u dijalogu s Ministarstvom znanosti i obrazovanja doći do još kvalitetnijih rješenja provedbe ugovora između Republike Hrvatske i Svete Stolice koja se odnose na to pitanje. Spomenuo bih kako je važno povezivanje svih katoličkih odgojno-obrazovnih ustanova u Hrvatskoj, od dječjih vrtića, osnovnih i srednjih škola do Hrvatskog katoličkog sveučilišta i teoloških učilišta, kako bi se izgradio jedinstveni sustav usklađenog prenošenja evanđeoskih vrijednosti mladim naraštajima u službi hrvatskog čovjeka i društva.
- I vi ste pohađali Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju u Zagrebu. Kakva sjećanja nosite na školovanje u Gimnaziji, na profesore i kolege?
– Koji ste predmet najviše voljeli?
BISKUP: U naše doba Nadbiskupska klasična gimnazija na zagrebačkoj Šalati nije imala pravo javnosti te su joj učenici bili samo kandidati za svećeništvo – sjemeništarci, dijecezanski i redovnički – a profesori isusovci, nekoliko dijecezanskih svećenika i vjernika laika. Ali ona zbog toga nije trpjela na kvaliteti niti je bila neki crkveni geto. Tada nas je bilo oko 450 sjemeništaraca koji su međusobno bili povezani po boravku u Sjemeništu, što je imalo veliko značenje i za zajedništvo u Gimnaziji. Tim više, što su tada isusovci bili poglavari u Sjemeništu i profesori u Gimnaziji. Škola je bila prožeta duhom i duhovnošću koja se njegovala u Sjemeništu, a to je bio temelj i profesorskog odnosa prema učenicima. Isusovci, dijecezanski svećenici i vjernici laici, svaki na svoj način neupitnom stručnošću i vjerničkim primjerom snažno su utjecali na nas, što je bilo izazovno u tadašnjem komunističkom sustavu. Od djelatnika laika bio je Josip Berka, profesor hrvatskog jezika i Stjepan Hosu, profesor grčkog jezika, koji nam uz profesore isusovce nisu posredovali samo znanje, nego su nas učili raditi i uvodili u snalaženje u pojedinim životnim situacijama. Ne znam je li jedan moj zagrebački poznanik profesor ima pravo kad me uvjerava kako je za stvaranje reda u glavi mladog čovjeka potrebno da uči latinski i svira klavir. Ali dobro znam da me je klasična naobrazba i sjemenišni odgoj naučio organizirano, sistematično i disciplinirano misliti i raditi. U pristupu učenju, radu i pisanju i danas se služim pravilom što sam naučio u Gimnaziji, koje znam napamet, a ono glasi: „Quis; quid; ubi; quibuis auxiliis; cur; quomodo; quando“ – što znači: „Tko; što; gdje; kojim sredstvima; zašto; kako i kada.“ Dvojica spomenutih profesora laika na svoj način živjela su tradiciju Šalatske Gimnazije iz njezina vremena prije II. svjetskog rata kada su u njoj djelovali laici velike stručnosti i snažne katoličke opredijeljenosti, među njima Ljubomir Maraković i Petar Grgec, uzor i mladom Ivanu Merzu, kasnije profesoru u istoj Gimnaziji, uzdignutom na oltar blaženih.
- Ima li neki događaj, crtica ili anegdota za vrijeme vašeg školovanja u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji koja vam se posebno upisala u um i srce? Ispričajte nam je za naše slušatelje!
BISKUP: Spomenuo bih kako se jedan umirovljeni oficir JNA, prezimenom Miroslav Žulj, koji nam je predavao predvojničku obuku izjašnjavao nevjernikom. Kad god bi dolazio održati svoj sat predvojničke obuke vršio je svoju zadaću tako da je najprije pitao: „Je li netko progledao?“ To jest, je li netko otišao iz Sjemeništa i ne želi biti svećenik. Pored toga svaki puta prigovarao je tadašnjem duhovniku Sjemeništa p. Josipu Antoloviću da nas ne uči pravilnim drugarskim odnosima kakve bi on želio uspostaviti među nama te ga je ponešto pogrdno nazivao „dušebrižnik Antolković“, izvrćući mu i prezime. Sreća što je u to doba direktor Gimnazije bio p. Antun König, koji je imao posebnu metodu postupanja s njime, napose u zaključivanju ocjena koje su nam popravljale prosjek te nismo ozbiljnije s njime imali problema. No, kad sam bio pozvan na odsluženje vojnog roka u Jastrebarsko u drugom polugodištu četvrtog razreda, te sam zbog toga maturu polagao nakon vojske, nije mi pomoglo ništa od onoga što sam naučio u predvojničkoj obuci. Naime, Gimnazija nije imala pravo javnosti te sam za tadašnje oficire u vojarni bio – kako su govorili – „pop s osnovnom školom“. Ipak mi je pomoglo ono što sam naučio u drugim gimnazijskim predmetima, jer su mi unatoč tome što sam po naobrazbi službeno bio osnovnoškolac, u vojarni povjerili zadaću opismenjavanja nepismenih vojnika. Tim više što su me uvijek iznova na svoj način plašili i ucjenjivali Alojzijem Stepincem, nazivajući ga zločinačkim katoličkim kardinalom i upozoravajući me da se nalazim u njegovu rodnom kraju. Spomenuti umirovljeni oficir JNA, predavač predvojničke obuke u Gimnaziji završio je tako da mu je sprovod na Mirogoju vodio jedan od naših kolega koji je postao svećenik i poškropio mu mrtvo tijelo blagoslovljenom vodom. Ističem to zato, što je taj isti oficir, kad ga je nekom prigodom jedan od mojih kolega sleđa poškropio blagoslovljenom vodom koja je stajala u škropionici na ulazu u svaki razred, i on je osjetio na koži, reagirao strašno razdraženo sve do zahtijeva da se navedenog šaljivdžiju izbaci iz Gimnazije, što se naravno nije dogodilo. I to svjedoči kako povijest ne pišu samo ljudi, nego konačno Bog!
- Vaša čestitka Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji za stoti rođendan!
BISKUP: Počeci i temelj katoličkog školstva u današnjoj Republici Hrvatskoj sjemenišne su gimnazije, koje su kao nepriznate djelovale u komunističko doba, a među njima ima posebno mjesto i značenje Nadbiskupska klasična gimnazija u Zagrebu. Unatoč njezinu trenutačnom teškom stanju nakon nedavnog potresa u Zagrebu i okolici, radosno joj putem Hrvatskoga katoličkog radija upućujem čestitku prigodom njezine stote obljetnice: Ravnateljici prof. Ljubi Duvnjak, koje se rado sjećam kao studentice na KBF-u u Zagrebu, svim djelatnicima i učenicima škole. Klasičnoj Gimnaziji dolikuje čestitka na klasičnom latinskom jeziku. Stoga: Vivat, crescat, floreat, ad multos et felicissimos annos! – Živjela, rasla, cvjetala, na mnoga i presretna ljeta! – Uz Božji blagoslov!
