Prigodom Dana pobjede, Domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja, 5. kolovoza u požeškoj Katedrali biskup Antun Škvorčević predvodio je misu zahvalnicu za domovinu te za poginule i nestale hrvatske branitelje. Koncelebrirali su župnici župa grada Požege te svećenici iz središnjih biskupijskih ustanova. Na slavlju su među ostalima bili nazočni Darko Puljašić, gradonačelnik Požege sa suradnicima, predstavnici Hrvatske vojske i policije, članovi braniteljskih udruga i Gradske straže te obitelji poginulih i nestalih hrvatskih branitelja.
U homiliji je biskup kazao:
»Poštovana braćo i sestre, cijenjena rodbino poginulih i nestalih hrvatskih branitelja, dragi hrvatski branitelji, poštovani gospodine gradonačelniče, predstavnici Hrvatske vojske i policije, članovi Gradske straže!
Na današnji dan prije dvadeset godina završila je vojno-redarstvena operacije „Oluja“ pobjedom hrvatske vojske kojom je ostvarena gotovo tisućljetna težnja i nastojanje hrvatskog naroda oko oživotvorenja slobodne vlastite države. Nazivam navedenu vojnu akciju operacijom zbog toga što je ona bila invazivni zahvat koji boli, što je nanijela nasilje onom što je bilo protivno zdravlju društvenog organizma, a pri tom činu stradao je i dio njegova zdrava tkiva. Dok se danas radujemo hrvatskoj slobodi i zahvaljujemo onima koji su je svojom hrabrošću i žrtvom omogućili, iskazujemo posebno poštovanje njihovima najbližima u čijim srcima braniteljski odlazak s ovoga svijeta još uvijek stvara prazninu i bol. Povjeravamo naše poginule branitelje i njihovu ljubav za slobodnu domovinu Isusu Kristu koji je pobijedio smrt, a patnju i žalost svih kojima ih je smrt istrgnula iz zagrljaja, izručujemo Onome čija ljubav može doprijeti do boli našega srca i pomoći da naše nutarnje rane ozdrave a mi budemo utješeni.
Ne zaboravljamo u svojoj molitvi danas niti onih koji su opredjeljenjem za nasilje, razaranje i progon nedužnih ljudi s njihovih ognjišta ugrozili našu zajedničku slobodu, uzrokovali mnoge nevolje pojedincima i skupinama, te nespremnošću za dijalog i kompromis stvorili stanje nepravde, koja je tražila rješenje i oružanim putem, noseći sa sobom i nova stradanja. U svoju molitvu s posebnim osjećajima uključujemo civilne žrtve – kako hrvatske, tako i srpske – radujući se što 25 godina nakon ratnih operacija, određeni javni dužnosnici očituju uvjerenje da nema drugog puta koji bi mogao stvoriti u Hrvatskoj razumijevanje i poštovanje među različitima i zajedništvo u izgradnji zajedničke domovine i društva, nego praštanje i pomirenje za koje je potrebna obostrana spremnost. Neka Bog mira i milosrđa, praštanja i pomirenja daruje uspjeh svim takvim plemenitim nastojanjima, a slomi otpore pojedinih pomućenih srdaca i savjesti, koje radi vlastita kratkoročnog dobitka drže narode u stanju mržnje i osvetničkih osjećaja, oduzimajući im dostojanstvo, sprječavajući ostvarenje zdrave i mirne sadašnjosti i budućnosti.
Navedeni korak prema pomirenju zalog je pobjede nakon rata i Hrvatima i Srbima u Hrvatskoj, jer je utemeljen u Božjoj pobjedi, ostvarenoj za nas u Isusu Kristu, u njegovoj muci i smrti. Polazište toga Božjeg djela nije bila naša grješnost i počinjeni zločini, nego ljubav koja je na sebe preuzela naše krivnje putem praštanja i milosrđa da bi nas sa sobom i međusobno pomirila, te postignemo vlastito dostojanstvo, moguće jedino tako zadobiti. U svakoj, pa i našoj hrvatskoj situaciji počinjenog zla koje želi još uvijek biti mjerilo naših ponašanja i međusobnih odnosa, ima osobito značenje i pokretačku snagu tvrdnja sv. Pavla: „Bog je u Kristu svijet sa sobom pomirio ne ubrajajući im opačina njihovih i polažući u nas riječ pomirenja. Kristovi smo dakle poslanici: Bog vas po nama nagovara. Umjesto Krista zaklinjemo: dajte, pomirite se s Bogom. Njega koji ne okusi grijeha Bog za nas grijehom učini da mi budemo pravednost Božja u njemu“ (2 Kor 5, 19-21). Potrebno je usuditi se za argument u razmišljanju i djelovanju s obzirom na našu prošlost II. svjetskog rata i nedavnoga Domovinskog rata uzeti činjenicu da Bog nije izabrao drugi put kojim bi nas izvukao iz zarobljenosti zlom, začaranog kruga mržnje i osvete, nego praštanje i milosrđe, kojim nas je uspostavio u izvorno stanje našeg ljudskog dostojanstva. Stoga smo u Požeškoj biskupiji rado prihvatili inicijativu sv. Ivana Pavla II. nazvanu Čišćenje povijesnog pamćenja i spomen mučenika. Molitvom, postom i drugim djelima pokore, kajanjem za počinjeno zlo i praštanjem pristupamo povijesnim događajima zla i nanesenim nepravdama. Na taj način oslobođeni osvetničkih namjera i mržnje promatramo čistim pogledom one koje je zlo ponizilo i ubilo a Bog ih uzdigao u svoju pobjedu iznad svakog zla i smrti. U tom raspoloženju molimo Božje milosrđe i za one koji su nanosili zlo, kako bi i oni pronašli svoje dostojanstvo u Božjoj ljubavi većoj od zločina koje su počinili. Zauzimati se za pomirene ljude i svijet Božjom moći praštanja i milosrđa, to je djelovanje za pobjedu dalekosežniju od one koja se može izvojevati oružjem. Ovaj evanđeoski put obveza je svih onih koji vjeruju u Krista, kako u Katoličkoj, tako u Pravoslavnoj Crkvi u Hrvatskoj za koji se treba ustrajno i neumorno zauzimati.
Navedenim putem Bog je ušao u našu ljudsku povijest i zajednički je s nama vodi k njezinu cilju i smislu što ga je on postavio. Čujemo u današnjem prvom čitanju kako prorok Jeremija u teškom iskustvu babilonskog sužanjstva uvjerava svoje sunarodnjake da ih se Bog nije odrekao zbog nevjernosti savezu s njime i zla koje su jedni drugima nanijeli, nego ostaje biće inicijative kojom svoj narod želi uspostaviti u njegovu dostojanstvu. Ohrabruje ih riječima: „Ljubavlju vječnom ljubim te, zato ti sačuvah milost“ ( Jr 31,3). Ne može se graditi na počinjenu zlu, niti na zlu koje mi je netko počinio. Bog ne bi bio Bog kad bi se drugačije ponašao. On i najgorem čovjeku pristupa s projektom svoga dobra, oslobođenja od zla i spasenja, uspostave u njegovo pravo stanje. Kad bi se zlom moglo nešto postići s obzirom na uspjelost života, zacijelo bi se Bog njime poslužio. Ali je to jednostavno laž u koju nas uvjerava Zli, po kojoj postajemo njegovim zarobljenicima i gubitnicima. Jedan od najiracionalnijih koraka u Hrvatskoj jest kad netko želi nešto graditi na zlu koje mu je netko počinio, ili na zlu koje je on nekome počinio. Prvi korak istinske slobode je u tome da se oslobodimo navedene varke i ne upadnemo u njezinu zamku. A ona se krije i u tom što netko može pomisliti da će zlom koje drugome počini, ostvariti neko dobro za sebe ili svoj narod, skupinu, društvo.
Čuli smo kako u evanđelju nastupa žena strankinja, Kanaanka iz krajeva tirskih i sidonskih koja Isusa moli da joj oslobodi kći od Zloga i njegova opsjednuća. U to doba pravilo židovskog ponašanja bilo je takvo da tuđincu, drugome i drugačijem nije trebalo činiti dobro, nego samo svojima, na što Isus podsjeća ženu Kanaanku tvrdnjom da je poslan samo izgubljenim ovcama doma Izraelova. No, njezina uporna vjera da Isus i njoj strankinji može pomoći, postigla je ono što je željela: Gospodin joj je ozdravio kćerku. Poučio nas je Gospodin kako se prelaženjem crte koja nas dijeli od drugoga po načelu „mi i drugi“, „mi i tuđi“, te jednakom mjerom nastupanja prema svima, rađaju zdravi i pojedinci i zajednica. U hrvatskom društvu još uvijek u određenim krugovima vlada načelo podjele na „naše i vaše“, „njihove i tuđe“ s obzirom na nacionalnu, svjetonazorsku ili neku drugu pripadnost te ga navedene podjele čine bolesnim. Molimo danas Presvetu Bogorodicu čiji spomendan slavimo da nam približi moćnoga Isusa te nam on pomogne da ne ostanemo zarobljenici zatvorenosti u nacionalni ili neki drugi vlastiti uski krug, nego prijeđemo granicu koja nas dijeli od drugih i budemo dublje povezani s Bogom u izgradnji njegove povijesti dobra za svakog čovjeka. Neka tako bude. Amen.«
