Na blagdan Preobraženja Gospodnjeg, 6. kolovoza požeški biskup Antun Škvorčević predvodio je u Novom Varošu, filijali župe Stara Gradiška slavlje blagoslova obnovljene kapele Preobraženja Gospodnjega, koju su Srbi razorili u Domovinskom ratu.
U homiliji biskup je poručio nazočnim vjernicima da su se okupili na slavlje Preobraženja Gospodnjeg kako bi ih Bog živi, Isus Krist svojom riječju i svojom prisutnošću nahranio, da u dubini svog bića ponesu iskustvo Božje punine i blizine, njegova svjetla, snage i ohrabrenja. Kazao je da se danas zajedno s njima želi podsjetiti na nevolje koje su ih u novije doba snašle u starogradiškoj župi, kako bi još jedanput postali svjesni da živimo u svijetu nemoći, prolaznosti i ranjenosti zlom, ali i da bi potaknuti Božjom riječi povjerovali kako to nije naša konačna sudbina, već jedan drugačiji svijet, plod Božje inicijative u Isusu Kristu. Ustvrdio je da u Hrvatskoj dobro i točno vide samo oni koji usred mnoštva zlih ljudskih inicijativa znaju prepoznati Božje inicijative, s njima surađivati i na njima graditi. Potom je u kratkim crtama podsjetio na događaje iz prošlosti starogradiške župe od njezina osnutka 1660. godine i nevolja koje su je zadesile: od osmanlijske vladavine, preko ubojstva župnika Ferde Maretića 1945. i razaranja župne crkve 1948. godine sve do najtežih dana koje je proživjela od 1991. do 1995. godine, ustvrdivši da se to vrijeme s pravom može smatrati najmračnijim razdobljem njezine povijesti. Kazao je kako su u kolovozu i rujnu 1991. godine razoreni ili teško oštećeni sljedeći sakralni objekti na području župe Stara Gradiška: Kapela Preobraženja Gospodnjeg i kapela sv. Stjepana u Novom Varošu, kapela sv. Ilije Proroka u Gornjem Varošu, kapela sv. Jakoba u Donjem Varošu, kapela sv. Roka u Uskocima, te župna kuća u kojoj se nalazila i privremena župna crkva sv. Mihaela arkanđela s knjigama i arhivskom građom koja je uništena. Spomenuo je kako je nazočni svećenik Željko Jurković, podrijetlom iz župe Stara Gradiška u svojoj diplomskoj radnji o rodnoj župi naveo brojne zapise iz uništene Spomenice i drugih dokumenata te je na taj način spasio dio njezine pisane memorije.
»Razaranja su najtužnija činjenica koja postoji u našem ljudskom životu i povijesti. Bog nije stvorio čovjeka da razara, već ga je stvorio na svoju sliku da bude kreativno, stvarateljsko biće. Kad čovjek gradi oko sebe, svjedoči koliko je je on slika Božja i kako dosita može biti graditelj. Kad prestane biti graditelj i počne razarati i rušiti, svjedoči kako se zapravo udaljio, odmetnuo i otuđio od Boga, te postao izgubljeno biće«, ustvrdio je biskup. Tragajući za odgovorom na razumski neshvatljivo pitanje zašto je čovjek na ovim prostorima prije tridesetak godina počeo razarati tuđe građevine, osobito svetinje, otimati tuđa dobra, progoniti, ponižavati i ubijati druge ljude, biskup je ustvrdio: »Postoji Zli i zlo. I kad ono prevlada u čovjeku, kad on počne slušati zlo i Zloga koji se pojavljuje u dubini njegova bića kao glas koji ga nagovara da će postići nešto uspješno kroz to što čini zlo, kroz to što razara, otima i ubija, onda se događa najveća čovjekova prevara«. Biskup je upozorio na drugu utješnu činjenicu te kazao: »Postoji u dubini našeg srca, naše savjesti Božji glas koji nas poziva da činimo dobro i izbjegavamo zlo. Nije mali broj ljudi koji u svom srcu osluškuju Boga i njegovu riječ te se nastoje u svom životu ponašati po tom Božjem glasu, ne mogu i ne znaju razarati, nego i u najtežim vremenima nose u svom srcu Božju istinu, od nje žive i po njoj se ponašaju«. Zahvalio je sudionicima slavlja što su oni i u mračnim trenucima svog života bili upravo takvi ljudi, koji se u svojim srcima i savjesti nisu prepustili zlu i Zlome, već su bili prostor u kojem je odjekivala Božja riječ i bila njihov životni smjerokaz.
Podsjetivši sudionike slavlja da se u Požeškoj biskupiji nalazimo u Godini Božje Riječi, koja se odvija pod geslom: »Tvoja riječ nozi je mojoj svjetiljka«, biskup je u svjetlu misnih čitanja svetkovine Preobraženja Gospodnjega ustvrdio da je Isus Krist, ljubljeni Sin Očev, svojim utjelovljenjem i vazmenim otajstvom muke, smrti i uskrsnuća našu ranjenost zlom, prolaznošću i smrću preobrazio u pobjedu života. Protumačio je kako se u događaju Isusova preobraženja nije dogodila neka izvanjska materijalna pretvorba – kao što je to bio slučaj tijekom tzv. pretvorbe društvenog vlasništva u privatno početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, oko čega se u hrvatskom društvu uvijek iznova otvara žučna, rasprava – nego nutarnja duhovna preobrazba. »Ako se u dubinama našeg bića, u odrednicama naše jedinstvene i neponovljive osobe snagom Božje ljubavi očitovane u Isusovoj muci i smrti na križu dogodila preobrazba, onda nas ničija i nikakva materijalna pretvorba ne može obezglaviti da budemo zli ljudi, nego postajemo iznutra ispunjeni, prosvijetljeni, osnaženi, ohrabreni, jednom riječju: preobražena bića«, ustvrdio je biskup. Kao primjer preobraženog čovjeka naveo je svetu majku Tereziju koja je po ljudskim kriterijima moći bila slaba i krhka žena, ali kojoj su za života mnogi državnici velikih naroda i svjetski moćnici iskazivali veliko poštovanje jer je sva bila ispunjena Božjom moći kojoj je ime ljubav. Pozvao je sudionike slavlja neka poput nje služe Isusu Kristu, Sinu čovječjem, kojemu je Bog predao vječnu vlast i vječno kraljevstvo da mu služe svi narodi na zemlji, kako veli prorok Danijel u ulomku prvog čitanja. Kazao je kako Isus Krist u svakoj svetoj misi obnavlja žrtvu svoje ljubavi, i da prvi i najveći razlog zašto gradimo crkve i kapele jest slavljenje u njima Isusova spomena. Pozvao je nazočne da u ovom slavlju blagoslova kapele obnove svoju vjeru u preobraženjsku moć Isusove misne žrtve i slušaju njegovu riječ, kako nam je zapovjedio Očev glas s neba u događaju Isusova preobraženja na gori. Izrazio je žaljenje što danas mnogi u Hrvatskoj slušaju sve i svakoga, a posluh Bogu smatraju nevažnim te na taj način gube veliku priliku da budu u tokovima njegova preobražavajućeg djelovanja u Isusu Kristu.
Biskup se s radošću prisjetio kako je 2010. godine, kad smo slavili Svećeničku godinu, posvetio njihovu novoizgrađenu župnu crkvu i da je tada zajedno s njima i brojnim svećenicima koji su tom prigodom hodočastili u Staru Gradišku molio da više nikad na ovim prostorima ne bude razaranja, najprije u srcima ljudi, a onda da iz tih srce ne proizlazi ni materijalno razaranje. Ponovio je riječi koje je tada izrekao: »Dok se sa svima vama radujem novoizgrađenoj župnoj crkvi u Staroj Gradiški a sada i kapeli u Novom Varošu, sa svom iskrenošću i poniznošću srca želim zajedno s vama izraziti duboku žalost i osudu rušenja katoličkih, pravoslavnih, židovskih sakralnih objekata na ovim prostorima, osobito u vrijeme i nakon Drugoga svjetskog rata, kao i u Domovinskom ratu. Pridružujemo se glasu hrvatskih biskupa koji su na čelu s nadbiskupom Alojzijem Stepincem u pismu poglavniku od 20. studenog 1941. godine, kao i u drugim prigodama osudili nasilje nad pravoslavnima i rušenje njihovih svetinja«. Dodao je: »Ovom prigodom s jednakom žalošću osuđujemo rušenje pravoslavnih crkava za vrijeme Domovinskog rata, kao i razaranje katoličkih crkava na području koje je u ono vrijeme bilo pod srpskom vlašću. Još uvijek su vidljivi tužni tragovi koje je od 1991. do 1995. godine ostavila vlast tzv. SAO Krajine razaranjem svih katoličkih župnih crkava, koje su se našle u njezinom okviru: od Voćina do Jasenovca i Stare Gradiške, većine kapela i župnih stanova. Dok još uvijek liječimo te rane, danas u Staroj Gradiški na ovom teškom, ali časnom mjestu ponavljamo i usvajamo evanđeosko načelo za koje se usred rata zauzimao kardinal Franjo Kuharić: „Ako tko razori tvoju kuću ili crkvu, ti njegovu čuvaj! Ne dopusti da te zlo izazove, uplete u svoje mreže, te postaneš gubitnik i žrtva«, ustvrdio je biskup. Zamolio je Gospodina da primi našu pokoru i usliši nam molitve, te nas poštedi od razorne moći zla u sadašnjem u budućem vremenu.
