Prigodom 25. obljetnice prijelaza prognanih Hrvata iz banjalučkog kraja preko Save u Davor, požeški biskup Antun Škvorčrević predvodio je 16. kolovoza u župnoj crkvi u Davoru euharistijsko slavlje. U zajedništvu s kanonicima požeškoga Stolnog kaptola spomenuo se i pokojnog kanonika Marka Pišonića, rodom iz Davora, o šestoj obljetnici njegove smrti. Homiliju prenosimo u cijelosti.
»Poštovana braćo i sestre, dragi Davorci!
Prije dvadeset i pet godina o svetkovini Velike Gospe više tisuća Hrvata banjalučkog kraja i muslimana nanesena je teška nepravda: bili su protjerani iz njihovih domova i domovine Bosne i Hercegovine, najvećim dijelom prisiljeni otići u Hrvatsku preko rijeke Save kod Davora, a da nisu bili krivi ni za što. Pod vodstvom tadašnjeg župnika Stipe Josipovića i načelnika Općine Alojza Jakirčevića primili ste ih s posebnim razumijevanjem, te im s velikim suosjećanjem i ljudskošću posvjedočili svoju kršćansku ljubav. Od srca vam zahvaljujem za nezaboravno djelo koje ste učinili, nadu koju ste im podarili te molim Gospodina da vam za sve uzvrati svojim nebeskim dobrima!
Još i danas protjerani banjalučki katolici i muslimani, razasuti diljem Hrvatske i svijeta, trpe zbog nanesene nepravde i oduzetog dostojanstva, te u ovoj svetoj misi njih same i nemoć koju osjećaju pred počinjenim zlom povjeravamo Bogu, jedinom Gospodaru povijesti i sucu ljudskih srdaca, da sve ponižene obdari pravednošću svoje milosrdne ljubavi, objavljene u smrti i uskrsnuću našega Gospodina Isusa. Molimo i za one koji su im nanijeli zlo da ga prepoznaju, za njega se pokaju i ispričaju te na taj način pruže barem neku zadovoljštinu onima koje su teško povrijedili.
Braćo i sestre! Naviještena Božja riječ pomaže nam da s obzirom na navedene i druge teške događaje naše prošlosti i sadašnjosti promatramo i prosuđujemo po Božjim mjerilima. Vjerujem da ste primijetili kako sva tri današnja sveta čitanja postavljaju složeno pitanje: s kojih polazišta treba graditi međuljudske odnose. U Starom zavjetu Židovi su posjedovali jaku svijest kako su oni izabrani narod s kojim je Bog sklopio savez, te da ih to razlikuje i odvaja od drugih naroda sve do isključivosti u odnosu prema njima. Iskustvo babilonskog sužanjstva, gubitak svega što je predstavljalo identitet židovskog naroda, susret s poganskom sredinom, po svjedočanstvu proroka Izaije u današnjem prvom čitanju, bio je za njih ljekovit. Bog je navedenim iskustvom Židove oslobodio integrističke isključivosti te Izaija po povratku iz sužanjstva obznanjuje Božji naum da će on i „sinove tuđinske (…) dovesti na svoju svetu goru i razveseliti u svojem Domu molitve (…) jer će se Dom moj zvati Dom molitve za sve narode“ (Iz 56,6-7). Štoviše pri kraju Izaijine knjige stoji zapisana Božja odluka: „I uzet ću sebi između tuđinaca svećenike i levite “ (Iz 66, 21).
Čudo koje je Isus izveo naviještenom evanđeoskom ulomku usmjereno je na oslobođenje svijesti njegovih očevidaca od zatvorenosti u vlastiti krug. Doduše, Kanaanki, tuđinki iz krajeva tirskih i sidonskih Isus u duhu židovskih ortodoksnih pravila ponašanja najprije tumači „Poslan sam samo k izgubljenim ovcama doma Izraelova“ (Mt 15, 24) i ženu u tom istom duhu oslovljava tvrdim, isključivim rječnikom da je ona „psić“ kojem ne priliči baciti kruh vlastite djece. Ali, ženina ustrajnost u molbi da joj podari ono što psićima dospije sa stola gospodara navelo je Isusa da joj kaže: ‘„O ženo! Velika je vjera tvoja! Neka ti bude kako želiš“. I ozdravi joj kći toga časa,’ izvješćuje evanđelist (Mk 15, 28). Za Isusa nema prvotno značenje to što je netko Židov ili poganin, nego je li vjernik ili nevjernik, jer se samo putem vjere uključuje u Božje djelo spasenja. Kakvom li je otvorenošću Isus pristupio ženi Samrijanki, strankinji na Jakovljevu zdencu, razgovarao s rimskim satnikom te mu kazao: „Ni u koga u Izraelu ne nađoh tolike vjere“ (Mt 8,10). A Nikodema koji mu je obnoć dolazio uvjeravao je: „Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni“ (Iv 3,16). Premda na svoj način „spasenje dolazi od Židova“ (Iv 4,22), ono je za sve ljude te Isus obećava da će mnogi s istoka i zapada doći i sjesti za stol s Abrahamom u kraljevstvu nebeskom (usp. Mt 8,11).
Dragi vjernici! Današnje drugo čitanje iz Poslanice sv. Pavla Rimljanima raspravlja o pitanju Židova koji ne prihvaćaju Krista te zaključuje da će se i oni spasiti jer su dionici sveobuhvatnosti spasenja koje je Bog obećao Abrahamu, rekavši mu: „sva plemena na zemlji tobom će se blagoslivljati“ (Post 12,3). Taj blagoslov za sve narode ostvario je Isus u svom tijelu položenom za nas i krvi prolivenoj na otpuštenje grijeha. Isusov univerzalizam, koji uključuje svakog čovjeka u njegovo djelo spasenja, najdublje je povezan s poslanjem koje je on povjerio učenicima kad im je rekao: „Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode“ (Mt 28,19). Poznata je borba sv. Pavla s judeo-kršćanima za kršćane iz poganstva te će on ustvrditi: „Nema više: Židov – Grk! Nema više: rob – slobodnjak! Nema više muško – žensko. Svi ste vi Jedan u Kristu Isusu! Ako li ste Kristovi, onda ste Abrahamovo potomstvo, baštinici po obećanju.“ (Gal 3,28-29). Navedenom tvrdnjom sv. Pavao zacijelo nije kanio obezvrijediti nacionalnu ili bilo koju drugu kulturološku pripadnost, nego istaknuti kako u svemu ima prvenstvo djelo Isusa Krista, ostvareno za spasenje svakog čovjeka i kako vjera u njega pročišćava i oplemenjuje svako naše socijalno stanje.
Ne nabrajajući druga mjesta Novoga zavjeta u prilog Isusova univerzalizma, već iz navedenog očito je kako je kršćanstvo utemeljeno u radikalnoj Božjoj otvorenosti u Isusu Kristu za svako stvorenje. Potrebno je, kako ponavlja Matej evanđelist, prihvatiti da „pravi Izrael“ ne ide više putem rasno-nacionalne pripadnosti, nego se ostvaruje samo opredjeljenjem vjere, te je kršćanin poput svoga Gospodina visoko osjetljiv za svakog čovjeka, bez obzira na njegovu rasnu, nacionalnu, socijalnu, svjetonazorsku ili bilo koju drugu usmjerenost, njeguje poštovanje prema svakoj osobi, promiče zajedništvo među ljudima, zauzima se za praštanje, pomirenje i mir, za koje je Isus položio svoj život.
Braćo i sestre! Ako u svjetlu navedenog evanđeoskog univerzalizma promotrimo stanje međuljudskih odnosa kod nas, otkrit ćemo kod mnogih ljudi još uvijek prisutnu svijest – kako na nacionalnoj, tako na crkvenoj razini – da postoje „naši i tuđi“, te prema našima imamo jedno mjerilo ponašanja a prema tuđima drugo. To je zamjetljivo i u prosudbama onoga što se dogodilo za vrijeme i nakon II. svjetskog rata kao i u domovinskom ratu. Zavisi o tome kojoj naciji ili skupini netko pripada, takvo mjerilo primjenjuje. Za jedne postoje samo partizansko-komunistički zločini koje osuđuju, a prikrivaju ili umanjuju ustaške ili četničke zločine. Drugi pak prokazuju samo ustaške i četničke zločine a šute o vlastitima ili ih opravdaju s naslova pobjednika. Samo su drugi provodili etničko čišćenje, a prikriva se činjenica i razmjeri vlastitih nedjela. Navedeni pristup ima svoje očitovanje i u međuljudskim odnosima na drugim razinama života, kad se među ostalim u svakom pogledu daje prednost pripadnicima vlastite nacionalnosti, vjere, stranke, podrijetlu, „rodijaštvu“, i tako postavlja temelj koruptivnom djelovanju, koje ne cijeni jednako svakog čovjeka. Kršćanin, a napose crkveni čelnici pozvani su s Božjih polazišta djelovati u društvu tako da se ono izgrađuje u evanđeoskim civilizacijskim vrijednostima. Kršćanska poruka je ljubav i poštovanje prema svakom čovjeku! Ta je poruka upućena svakom čovjeku, a ne nekoj skupini čistih ili odabranih. Kršćanstvo je otvorenost svim ljudskim vrijednostima, ono je borba protiv svake rasne prepreke, ograničenosti na boju kože ili određenu kulturu, ono je pažnja prema siromašnima i odbačenima, ne zato „jer viču za nama“, kako kažu apostoli za ženu Kanaanku u današnjem evanđelju, nego zato što je u njih često „uistinu velika vjera“.
Poštovana braćo i sestre! U svjetlu izazova naviještene Božje riječi želim vas na kraju zapitati: jesti li vi Davorci velikim žarom ljubavi pomogli prognanim Banjalučanima prije dvadeset i pet godina samo zato što su oni po nacionalnosti i vjeri većinski naši, ili s navedenog naslova vjere? Usuđujem se odgovoriti da ste to učinili s polazišta evanđeoske osjetljivosti za svakog čovjeka. Jer kad su se u vrijeme II. svjetskog rata po odredbi onodobnih vlasti morale u Hrvatskoj rušiti pravoslavne crkve, vi ste se na čelu s načelnikom Općine Đurom Ivančićem zauzeli da ona u Davoru bude spašena. Iz sela nisu u to doba a ni kasnije tjerani ili ubijani Srbi. Na svaki poziv prikupljanja karitativne pomoći za bilo koje potrebe, vaša velikodušnost je i danas među prvima u našoj Biskupiji, premda niste prvi u bogatstvu. Neka Gospodin zagovorom svoje Majke pomogne da ostanete čvrsti u vjeri, i tako ukorijenjeni u Isusovu djelu ostvarenom za nas njegovom smrću i uskrsnućem da djelujete s poštovanjem prema svakom čovjeku, a praštanjem i pomirenjem ondje gdje je zlo progovorilo, te pridonosite civilizaciji ljubavi u našoj hrvatskoj domovini. Neka tako bude. Amen.«
