LECTIO
1. čitanje: Knjiga proroka Izaije 22, 19-23
Ovo govori Gospodin Šibni, upravitelju dvora:
¹⁹ »Lišit ću te tvoje službe i otjerati s tvog mjesta;
²⁰ i u onoj dan pozvat ću slugu svoga Elijakima, sina Hilkijina.
²¹ Obući ću mu tvoju haljinu, tvojim ću ga pojasom opasati,
tvoju ću mu vlast predati u ruke
te će biti otac žiteljima jeruzalemskim i kući Judinoj.
²² Metnut ću mu na pleća ključ od kuće Davidove:
Kad otvori, nitko neće zatvoriti, kad zatvori, nitko neće otvoriti.
²³ Kao klin zabit ću ga na tvrdo mjesto;
i postat će prijesto slave domu oca svojega.«
Riječ Gospodnja
»Ovo proročanstvo je izrečeno nakon oslobođenja Jeruzalema 701. godine pr. Kr., čime je okončan dotad pobjedonosni pohod asirskog kralja Sanheriba« (Jeruzalemska Biblija). Izaija, koji je navijestio oslobođenje, bilježi zgodu koja poziva na promišljanje o krhkosti ljudskih nastojanja te da jedino božanska inicijativa može jamčiti red i napredak. Riječ je o smjeni upravitelja dvora kralja Ezekije (716.-687. pr. Kr.), zbog njegove umišljenosti u vlastitu veličinu iskazanu u želji da si izgradi grobnicu na uzvisini (usp. Iz 22, 16b). Onaj kome sâm Bog povjerava službu – u našem slučaju to je upravitelj koji ima vlast nad čitavim kraljevskim dvorom –objavljuje se kao »otac« svojih sunarodnjaka; on će biti pravedni sudac i predstavljat će sigurno uporište za stabilnost kraljevstva. Odlomak koji se odnosi na ključeve je preuzet s obzirom na Kristovo mesijanstvo (Otkr 3, 7) i na Petrovu ulogu u Isusovoj zajednici (Mt 16, 19). Nalazimo ga i u antifoni Večernje molitve od 20. prosinca u predbožićno vrijeme:, »O Clavis David..« (O ključu Davidov).
2. čitanje: Poslanica svetoga Pavla apostola Rimljanima 11, 33-36
³³ O dubino bogatstva, i mudrosti, i spoznanja Božjega!
Kako li su nedokučivi sudovi i neistraživi putovi njegovi!
³⁴ Doista, tko spozna misao Gospodnju,
tko li mu bî savjetnikom?
³⁵ Ili: tko ga darom preteče da bi mu se uzvratiti moralo?
³⁶ Jer sve je od njega i po njemu i za njega! Njemu slava u vjekove! Amen.
Riječ Gospodnja
Pavlov tekst preuzima retke kojima se zaključuje odlomak posvećen Izraelskom narodu, od 9. do 11. poglavlja Poslanice Rimljanima. Pavao pokušava proniknuti »otajstvo« naroda saveza, koji, međutim, u Isusu iz Nazareta nije prepoznao očekivanog Mesiju. Pošto je pokušao dokučiti providnosni smisao drame čovjeka koji je revno vršio židovski zakon i bezuvjetno ispovijedao kršćansku vjeru, Pavao u pravoj provali izrazâ iskazuje divljenje nad nedokučivošću Božjih nauma («sudovi») i djelovanja («putovi«), koja kriju duboko bogatstvo mudrosti i spoznanja, i u potporu svog mišljenja nadovezuje se na proroka Izaiju (usp. Iz 40, 13.28), dok u cijelom njegovom raspravljanju odjekuje mudrosni nauk Svetog Pisma (usp. Ps 139; Job 41).
Evanđelje: Matej , 16, 13-20
U ono vrijeme: ¹³ Dođe Isus u krajeve Cezareje Filipove i upita učenike: »Što govore ljudi, tko je Sin Čovječji« ¹⁴ Oni rekoše: »Jedni da je Ivan Krstitelj; drugi da je Ilija; treći opet da je Jeremija ili koji od proroka.« ¹⁵ Kaže im: »A vi, što vi kažete, tko sam ja?« ¹⁶ Šimun Petar prihvati i reče: »Ti si Krist – Pomazanik, Sin Boga živoga.« ¹⁷ Nato Isus reče njemu: »Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima. ¹⁸ A ja tebi kažem: Ti si Petar – Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkve svoju i vrata pakla neće je nadvladati. ¹⁹ Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima.« ²⁰ Tada zaprijeti učenicima neka nikomu ne reknu da je on Krist.
Riječ Gospodnja
Isus se nalazi u pograničnom području – u gradu Cezareji, koji je osnovao četverovlasnik Herod Filip, četrdeset kilometara sjeverno od Tiberijadskog jezera – i zajedno s učenicima želi ‘ispitati’ javno mnijenje koje se počinjalo stvarati s obzirom na njega. Ljudi misle da je on prorok, naslov koji je u to vrijeme imao jasan mesijanski prizvuk. Tako »neki« smatraju da je on »neki od drevnih proroka« koji je uskrsnuo (usp. Lk 9, 19), ili čak sâm Ivan Krstitelj koji se čudesno vratio u život (usp. Mt 14, 2). Ako je to mišljenje ljudi, »a vi« – zaoštrava Gospodin – »što vi lažete, tko sam ja?« U ime cijele skupine riječ uzima Šimun Petar, koji očituje puno priznavanje ne samo Kristova mesijanstva, nego i samoga njegova božanstva. Dobro je poznato da su evanđelja napisana nakon što su se stvari dogodile, no blaženstvo što ga Isus izriče Petru i razlog zbog kojeg je dano, svjedoče važnost priznavanja koje za Petra znači potvrdu poslanja koje mu povjereno na početku, kad mu je hebrejsko ime promijenjeno u dotad nečuveno aramejsko ime ‘Kefa’. (Mt 4, 18; usp. Iv 1, 42)
MEDITACIJA
Petrovo prepoznavanje i priznavanje Kristova pravog identiteta označava vrhunac u iskustvu apostola i Crkve koji u njima ima svoj temelj. Prema tekstu četvrtog evanđelja (6, 69) Petar je »vjerovao i znao« da je Isus iz Nazareta »Svetac Božji«, pomazanik, i stoga Mesija-Krist. Posljedice takvog priznanja označile su dvotisućljetnu povijest koja još uvijek traje. Ponajprije se ističe da je priznavanje Krista plod objave od strane Oca prihvaćene u duhu vjere. Potom, sličan čin je izvor onog blaženstva koje pruža polet i radost za kršćansko svjedočenje. Napokon, ono na čemu je utemeljena Isusova zajednica, novi i sveopći Božji narod, je stijena Petra i čitavoga apostolskog zbora. Protiv toga bit će nemoćne sile smrti (»vrata paklena« u biblijskom govoru). Ne Petar sâm, nego on zajedno s apostolskim zborom (usp. Mt 18, 18), po ovlaštenju samoga Krista vrši trostruku zadaću upravljanja (‘svezati’ i ‘odriješiti’), posvećivanja i naučavanja. Pavlovo divljenje pred božanskim naumima može se lijepo primijeniti na evanđeoski prizor Petrova uvođenja u službu, a time i utemeljenja Crkve kao zajednice ukorijenjene u stijenu vjere i – kako spominje Ivan na koncu svog evanđelja – ljubavi.
MOLITVA
Daj svojoj Crkvi, Gospodine, da ne gaji osjećaje oholosti, već da ti služi tebi ugodnom poniznošću. Prezirući sve što je zlo, neka uzmogne ono što je dobro vršiti s ljubavlju i u potpunoj slobodi (iz molitve koju je drevno rimsko bogoslužje u spomen na neke mučenike molilo 15. lipnja).
KONTEMPLACIJA
Gospodin Isus, prije svoje muke, izabra one svoje učenike koje nazva apostoli. Među njima, gotovo posvuda, ne netko drugi nego Petar zaslužuje da uosobi cijelu crkvu. Upravo zbog činjenice da baš on jedini uosobljuje cijelu Crkvu, zaslužio je čuti: »Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskog«. Nije te ključeve primio jedan jedini čovjek, nego Crkva u svom jedinstvu. Snagom toga, dakle, časti se Petrovo prvenstvo, budući da je on predstavljao Crkvu u samoj njezinoj univerzalnosti i jedinstvu onda kad mu je rečeno: »Tebi predajem ono što bî dano svima«. Stoga, da biste mogli razumjeti da je Crkva primila ključeve kraljevstva nebeskog, poslušajte što na drugom mjestu Gospodin hoće reći svim svojim apostolima: »Primit Duha Svetoga«. I odmah dalje: »Kojima otpustite grijehe, bit će otpušteni, kojima ne otpustite, neće biti otpušteni«. To ima veze s ključevima o kojima je rečeno: »Što god odriješite na zemlji, bit će odriješeno i na nebesima; i sve što svežete na zemlji, bit će svezano i na nebesima«. Ali to je rekao Petru. Kako bi znao da je Petar tada uosobljavao sveopću Crkvu, slušaj što mu bî osobno rečeno, a što svim vjernim svetima: »…Što god svežete na zemlji, bit će svezano i na nebesima; i sve što odriješite na zemlji, bit će odriješeno i na nebesima«. Golubica veže, golubica odriješuje; građevina utemeljenja na stijeni veže i odrIješuje (SV. AUGUSTIN, Discorso 295, 2, 2).
AKCIJA
Često ponavljaj i danas živi Riječ:
»Ti si Krist – Pomazanik, Sin Boga živoga.« (Mt 16, 16)
ZA DUHOVNO ČITANJE
Bît velikog spora između kršćanskog Istoka i kršćanskog Zapada, od početka do danas, svodi se na ovo: treba li možda Crkva Božja u čovječanstvu vršiti određenu praktičnu zadaću, za čije izvršenje je nužno ujedinjenje svih kršćanskih crkvenih snaga pod učenje i vlast jedne središnje crkvene vlasti? Drugim riječima: mora li se Crkva na zemlji prikazivati kao aktivno Božje kraljevstvo, i mora li stoga biti jedna i jedinstvena, zato što kraljevstvo u sebi podijeljeno ne može opstati, dok će Crkva, po evanđeoskom obećanju, opstati sve do konca i vrata paklena neće je nadvladati?
Rimska Crkva se odlučno izjasnila za potvrdan odgovor. Ona se pretežno zadržala na praktičnoj zadaći kršćanstva u svijetu, za značenju Crkve kao stvarnog kraljevstva ili Božjeg grada (Civitas Dei), i od početka je predstavljala načelo središnje vlasti koja na vidljiv i praktičan način zemaljskom djelovanju Crkve pruža jedinstvo. Zbog toga se apstraktno pitanje o značenju središnje vlasti u Crkvi svodi na živo povijesno pitanje značenja Rimske Crkve. Ona, njezino poimanje i njezino djelovanje predstavljaju pravi predmet velikog spora. Načelo crkvene vlasti, odnosno duhovne moći koju iznad svega predstavlja Rimska Crkva, očituje se na tri načina i postavlja trostruko pitanje. Ponajprije na području same Crkve propituje se u kojem odnosu treba biti središnja crkvena vlast s predstavnicima nacionalnih mjesnih crkava. Potom, pojavljuje se pitanje odnosa Crkve s državom, duhovne vlasti s onom svjetovnom. I konačno, postavlja se pitanje odnosa između duhovne vlasti i duhovne slobode pojedinca, pitanje slobode savjesti. (V. S. SOLOVJEV, Il problema dell’ecumenismo, Milano 1973, str. 63s.).
