Na blagdan Gospe od suza, 31. kolovoza Marijini štovatelji iz Požeške biskupije hodočastili su u Svetište Gospe od Suza u Pleternici. Središnje euharistijsko slavlje predvodio je požeški biskup Antun Škvorčević, koji je na početku pred Gospinim likom, prenesenim u svečanoj procesiji iz crkve na vanjski oltar, uputio izraze hvale Isusovoj Majci o 65. obljetnici njezina štovanja pod spomenutim nazivom u Pleternici. Pozdravljajući okupljeno mnoštvo Marijinih hodočasnika biskup je rekao kako pokušava zajedno s njima sabrati svoje srce pred silnom činjenicom da Bog nikada nije napustio čovjeka, ni u našoj hrvatskoj zemlji pa niti u ovom trenutku neredovitih i teških okolnosti uzrokovanih koronavirusom, potresom i poplavama, kao ni u našim osobnim životnim nevoljama. O tom nam na svoj način svjedoče i Marijine suze na njezinom liku u Sirakuzi 1953. godine a od 1955. i u Pleternici. Mnogi su u njezinim suzama ovdje prepoznali istinu da je Bog s nama na našem životnom putu kao blizina koja voli, kao snaga koja nas nosi i kao svjetlo koje osvjetljuje naše tmine. Pozdravio je svećenike, redovnike i redovnice, ministrante i pjevače, napose suradnike pleterničkog župnika Antuna Ćorkovića koji su 
pripravili i vodili programe pobožnosti tijekom minulih osam dana kao i večerašnje slavlje. Pozdravio je majke i očeve, koji nose teret obiteljskog života, te među ostalima i predstavnike javnih vlasti na čelu s Josipom Aladrovićem, ministrom rada i mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, izaslanikom predsjednika vlade Andreja Plenkovića. Sve sudionike slavlja pozvao je da večerašnje zajedništvo s Isusovom Majkom bude naša zavjetna molitva za osobno i zajedničko hrvatsko dobro, napose da nas Marija svojim zagovorom štiti od zaraze koronavirusom.
U homiliji biskup je kazao kako uvijek kad propovijeda na hodočašću u Pleternici osjeća neku nutarnju poteškoću govoriti o suzama. Kazao je kako se pribojava da mu govor o njima ne bude površan, sveden na nešto svagdašnje, banalno, ili možda znanstveno koje proučava njihov kemijski sastav i ne može dalje doprijeti, a suze su više od toga. Ustvrdio je da je suza uvijek povezana s osobom, patnjom, da iza nje stoji jedna ljudska sudbina, tajna, otajstvo u koje nitko ne može do dna prodrijeti te zato pred suzama, osobito onima Isusove Majke, valja stajati s posebno sabranim srcem, da bismo ih mogli razumjeti. Dodao je kako nam u tom pomažu sveta čitanja, uvodeći nas u dubine našeg postojanja, kojima na ovom hodočašću u Godini Božje riječi želimo posvetiti posebnu pozornost.
Polazeći potom od naviještenog prvog čitanja, u kojem prorok Jeremija govori o plaču 
majke Rahele nad sudbinom svoje djece odvedene u sužanjstvo, biskup je ustvrdio kako je prorok čovjek koji i u najcrnjim vremenima, i u najgorim situacijama gleda i vidi na Božji način. On u Rahelinim suzama ne prepoznaje tek plač jedne majke nad izgubljenom djecom, već izraz tuge i žalosti što se izabrani narod iznevjerio svome Bogu i savezu s njime, i zbog toga izgubio svoje dostojanstvo i identitet te dospio u ropstvo. Prorok vidi u Raheline suze utkanu sudbinu Božjeg naroda i kako se u njezinim suzama zrcali Božja istina o njemu, naglasio je biskup. Istaknuo je kako je Božji naum o nama konačno progovorio u suzama Gospodina našega Isusa Krista, za kojega pisac poslanice Hebrejima kaže da je »sa silnim vapajem i suzama prikazivao molitve i prošnje onome koji ga je mogao spasiti od smrti«, Ocu koji je uslišio njegove molitve i vapaje, po kojima je postao začetnik vječnog spasenja. Tako se u Isusu Kristu ostvarilo Jeremijino proročanstvo o Božjem narodu koje smo čuli na kraju današnjeg prvog čitanja: »Jer koliko god mu prijetim, bez prestanka živo na njega mislim i srce mi dršće za njega od nježne samilosti«. To nježno i samilosno Božje srce očitovalo se u Isusu Kristu na križu, u njegovoj potpunoj predanosti, darovanosti za nas do kraja, do u smrt, te njegove suze nisu izraz slabosti, nego ljubavi moćnije od same smrti, ustvrdio je biskup.
U nastavku biskup Antun je kazao kako nam sv. Ivan u drugom čitanju iz Knjige Otkrivenja obznanjuje da se u Božjem samilosnom i nježnom srcu, objavljenom u Isusu Kristu, krije sav smisao svijeta i cijele povijesti čovječanstva, te da zbog toga, vjerni njegovu djelu ljubavi, ni u jednom trenutku našeg postojanja nismo izgubljeni. Polazeći od toga, naglasio je da su ljudske suze koje izviru iz cjelovitog dara jedne osobe za drugu, gdjegod se one pojavile, povezane s onom moći Božje ljubavi u kojoj je ukorijenjen naš smisao, sloboda, punina života, spasenje, i na svoj način dioništvo su na onoj dubini Božjega trojstvenog bitka, koja se ostvaruje po cjelovitoj darovanosti Oca za Sina, Sina za Oca u Duhu Svetom, vezu njihove ljubavi, a koja je dobila svoje povijesno očitovanje u Sinovljevu predanju na križu i u njegovu uskrsnuću. Biskup je ustvrdio kako nam današnje evanđelje svjedoči da je Marija pod Isusovim križem postala prva sudionica
tog otajstvenog Božjeg djela, gdje se dogodila svojevrsna primopredaja cjelovitog Isusova predanja za nas, kad je Isus predao svoju Majku učeniku Ivanu a Ivana Majci. Kakve li božanske primopredaje! Biskup je ustvrdio kako Marija od toga dana, od početaka Crkve u dvorani posljednje večere gdje je molila za učenike dar Duha Svetoga, pa sve do danas tijekom povijesti vrši svoju majčinsku zadaću tako da za nas moli i na nas primjenjuje cjelovito Isusovo predanje, darovanost za nas na križu, njegovu moć ljubavi kojom nas tješi i hrabri, s nama plače kao u Sirakuzi i ovdje u Pleternici, trajno nas usmjeravajući na ljubav koja pobjeđuje. Kakvog li Marijina služenja!
Spomenuo je kako je sv. Ivan Pavao II., govoreći o Marijinim suzama u Sirakuzi, između ostalog rekao da su to suze ljubavi i zbog onih koji su se iznevjerili Bogu, koji ne drže ništa do Božje riječi, do cjelovite Božje predanosti za nas u Isusu Kristu na križu, do svete mise i svetih sakramenata, do poštenja i časti. U Marijinim suzama prisutna je njezina majčinska želja da Isusova darovanost za nas dopre do svakog ljudskog bića, utvrdio je biskup. Vratio se potom na početak homilije te je kazao kako ne zna do kraja govoriti o suzama, ni o našim ljudskim, a kamoli o Božjima, ali kako zna barem toliko da nam je kroz njih Bog posvjedočio da je on biće koje živi darovanost za nas ljude, te je u njima posvjedočena božanska duboka, otajstvena istina kojoj se divi, za koju mu zahvaljuje, kojoj se klanja. Spomenuo je kako to prepoznaje i u Marijinim suzama pod križem i u njezinim suzama u Sirakuzi, o kojima govori i ovaj njezin lik u Pleternici. Zaključio je: „Želio bih da upravo tu Božju istinu o suzama, koju ne možemo do kraja
dokučiti, ali dovoljno prepoznatljivu kao znak Božje ljubavi za nas, ponesete u svoje domove, i da se osobito onda, kad vam se srce stisne i kad više ništa drugo ne možete učiniti, nego samo plakati, sjetite da postoje suze Božje predanosti za nas o kojima svjedoči Marija, i da svoje suze i svoj grč predate njoj u neprevarljivoj nadi da niste nikad napušteni, i da sve ono što je teško i mučno u našim životima nije besmisleno«. Poželio je da Marija majčinskim služenjem obnovi u svim hodočasnicima navedenu svijest vjere, te ih njezinim zagovorom zahvati snaga djela ostvarena u suzama Isusa Krista, po kojem nas je Bog pohodio i oslobodio smrti i pakla.
Nakon popričesne molitve biskup je pozvao hodočasnike da zahvale Mariji za njezino služenje našim dušama u Pleternici tijekom 65 godina, za sve Božje što je unosila u naše živote. Mnoštvo vjernika je službom svjetla, pohvala i molbenica upućivalo svoju odanost i ljubav Gospi od suza, čiji je lik u maloj procesiji bio pronesen liturgijskim prostorom, a sve je bilo popraćeno uzdizanjem svijeća u hodočasničkim rukama, što je stvorilo poseban mistični ugođaj. Na svršetku službe svjetla biskup Antun predvodio je čin povjere Isusovoj Majci, a potom pozvao hodočasnike da se vrate iz ovog svetišta svojim kućama s odlukom da svaka njihova obitelj bude svetište po molitvi, čitanju i razmatranju Božje riječi te nastojanju oko života u skladu s njome. Zamolio je Gospu od suza da svojim zagovorom pomogne da u nama ne oslabi plod muke njezine Sina, te ono bude snažno jamstvo pobjede u svim našim sadašnjim i budućim životnim nevoljama. Hodočasnicima je zahvalio za molitveno zajedništvo, a svećenicima za požrtvovnost koju su tijekom devet dana, u posebnim okolnostima ugroze koronavirusom, primjenjujući mjere opreza, služili hodočasnicima u ispovjedaonici.
