LECTIO
1. čitanje: Knjiga proroka Izaije 5, 1 – 7
¹ Zapjevat ću svojemu dragome
pjesmu svog ljubljenog njegovu vinogradu.
² Moj je dragi imao vinograd
na brežuljku rodnome.
Okopa ga, iskrči kamenje,
posadi ga lozom plemenitom.
Posred njega kulu on podiže
I u nj tijesak metnu.
Nadaše se da će uroditi grožđem,
a on izrodi vinjagu.
³ Sad, žitelji jeruzalemski i ljudi Judejci,
presudite izmeđ mene i vinograda mojega.
⁴ Što još mogoh učiniti za svoj vinograd
pa da nisam učinio?
Nadah se da će uroditi grožđem,
zašto vinjagu izrodi?
⁵ No sad ću vam reći
što ću učiniti od svog vinograda:
plot ću mu soriti da ga opustoše,
zidinu razvaliti da ga izgaze.
⁶ U pustoš ću ga obratiti,
ni obrezana ni okopana,
Nek u trač i trnje sav zaraste;
zabranit ću oblacima da dažde nad njime.
⁷ Vinograd Gospodina nad vojskama dom je Izraelov;
izabrani nasad njegov ljudi Judejci.
Nadao se pravdi, a eto nepravde,
nadao se pravičnosti, a eto vapaja.
Riječ Gospodnja
U ovoj prispodobi prorok nam prikazuje »dragoga«, koji predstavlja Boga, i »njegov vinograd«, koji predstavlja Izraela. Prorok dragome pruža tekst kao »pjesmu« (rr. 1s). Tema pjesme je ljubav koju dragi ima za svoj vinograd. Nastavlja s osobnim djelovanjem ljubljenoga koji zaziva »žitelje jeruzalemske i ljude Judejce« za suce između sebe i svog vinograda s obzirom na ono što je trebao učiniti za svoj vinograd. Potom izriče pravorijek. Obratit će ga u »pustoš« (rr. 3-6). Završava s prorokom koji ponovno uzima riječ kako bi protumačio samu prispodobu (r. 7).
Bog može urediti vinograd poput vrta. Podsjećanje na Postanak je očito. Ovoga put Božji plan je »dom Izraelov«. Ljudi Judejci su njegov izabrani nasad. Odgovornost pak za vrt sada pripada izabranom narodu. Ako Izrael ne bude živio u vinogradu-vrtu zahvalna srca i ako ne bude Bogu davao plodove koje on očekuje, sâm će Bog od vrta načiniti pustoš.
I doista, Izrael ne samo da nije iskazao zahvalnost za Božju dobrotu i velikodušnost, već mu je čak uskratio plodove pravde i pravičnosti. U vinogradu-vrtu samo se događa nepravda i iz njega odjekuju vapaji.
Ovo je hvalospjev Božjoj ljubavi i skrbi za Izraela, i ukazivanje na tvrdoću Izraelova srca. U dnu svega uvijek je Bog koji poziva na ljubav, koji osluškuje i postaje glasnogovornik vapaja potlačenih.
2. čitanje: Poslanica svetoga Pavla apostola Filipljanima 4, 6-9
Braćo:
⁶ Ne budite zabrinuti ni za što, nego u svemu – molitvom i prošnjom, sa zahvaljivanjem – očitujte svoje molbe Bogu. ⁷ I mir Božji koji je iznad svakog razuma čuvat će srca vaša i vaše misli u Kristu Isusu.
⁸ Uostalom, braćo, što je god istinito, što god časno, što god pravedno, što god čisto, što god ljubazno, što god hvalevrijedno; je li što krepost, je li što pohvala – to nek vam je na srcu! ⁹ Što ste naučili, i primili, i čuli, i vidjeli na meni – to činite i Bog mira bit će s vama!
Riječ Gospodnja.
Pavao upravo zaključuje poslanicu Filipljanima i daje im zaključne preporuke. Iznad svega potrebno ih je obraniti od ‘tjeskobâ’. To su tjesnaci u koje nas život uvlači iz raznoraznih razloga, i koji rađaju, unutra i vani, takvim i tolikim svakodnevnim brigama, koje dovode do sveopće uznemirenosti. Pavao preporučuje: ne budite zabrinuti ni za što (r. 6.). Vjernik posjeduje veoma jasan evanđeoski način da prevlada takve nevolje: pronaći u Bogu onoga kome najprije valja uputiti molitve i prošnje za njegovo milosno djelovanje. To je dragocjeni izlog molitvenih oblika, prikazan bogatim rječnikom i snažnim biblijskim nadahnućem. Dovoljno je pomisliti na psalme.
Tko se pouzdaje u Boga i povjerava mu se trajnim vršenjem tih oblika obraćanja, i sinovskog razgovora, bit će obdaren mirom (r. 7). Mir »koji je iznad svakog razuma«, to jest svakog poimanja, svakog planiranja i svakog nastojanja oko ljudskog mira. Da, jer je Bog sâm izvor pravog mira: Otac koji je na svijet poslao svoga Sina Isusa Krista, koji je »naš mir«.
Evanđelje: Matej, 21, 33-43
U ono vrijeme: Reče Isus glavarima svećeničkim i starješinama narodnim:
³³ »Drugu prispodobu čujte! Bijaše neki domaćin koji posadi vinograd, ogradi ga ogradom, iskopa u njemu tijesak i podiže kulu pa ga iznajmi vinogradarima i otputova. ³⁴ Kad se približilo vrijeme plodova, posla svoje sluge vinogradarima da uzmu njegov urod. ³⁵ A vinogradari pograbe njegove sluge pa jednoga istukoše, drugoga ubiše, a trećega kamenovaše. ³⁶ I opet posla druge sluge, više njih nego prije, ali oni i s njima postupiše jednako.
³⁷ Naposljetku posla k njima sina svoga misleći: ‘Poštovat će mog sina’ ³⁸ Ali kad vinogradari ugledaju sina, rekoše među sobom: ‘Ovo je baštinik! Hajde da ga ubijemo i imat ćemo baštinu njegovu!’ ³⁹ I pograbe ga, izbace iz vinograda i ubiju.
⁴⁰ Kada dakle dođe gospodar vinograda, što će učiniti s tim vinogradarima?« ⁴¹ Kažu mu: »Opake će nemilo pogubiti, a vinograd iznajmiti drugim vinogradarima što će mu davati urod u svoje vrijeme.«
⁴² Kaže im Isus: »Zar nikada niste čitali u Pismima:
Kamen što ga odbaciše graditelji
Postade kamen zaglavni.
Gospodnje je to djelo –
Kakvo čudo u očima našim!
⁴³ Zato će se – kažem vam – oduzeti od vas kraljevstvo Božje i dat će se narodu koji donosi njegove plodove!«
Riječ Gospodnja.
U Matejevom evanđelju ova prispodoba slijedi nakon one o dvojici sinova koje otac šalje na rad u vinograd, a koju smo slušali u bogoslužju prethodne nedjelje. Ovu prispodobu nalazimo kod sva tri sinoptika, s nekim razlikama i zajedničkim elementima (na primjer činjenica da je sin ubijen izvan vinograda).
Domaćin veoma brižno obrađuje vinograd. On ga je od običnog zemljišta učinio pravim vrtom. Ograda, kula nisu nipošto sastavnice vinograda općenito (usp. r. 33). Ne samo to. On vinograd povjerava vinogradarima i daje im potpuno slobodu djelovanja. Ima u njih povjerenja i odlazi svojim poslom. U vrijeme berbe postupa pravilno i pravedno. Šalje nekoliko slugu (u tekstu ih se navodi troje): jedan bî prebijen, drugi ubijen, treći kamenovan. Domaćin ih opet šalje u većem broju. Ishod je isti. I evo odgovornije i bolnije, ali i riskantnije domaćinove odluke, ako se uzme u obzir prethodno ponašanje vinogradara. »Poštovat će mog sina« (r. 37.). Ali upravo je to bio trenutak kada su vinogradari očitovali namjeru koja ih je od početka pokretala na djelovanje, i koja ih upravo sada dovodi do krajnjih granica: ubiti sina, baštinika (r. 38).
U ovom trenutku Isus kani s prispodobe prijeći na povijest i od nazočnih traži odgovor. A nazočni – iskreno, ali po svemu sudeći ne misleći na posljedice – mu ga daju: »Opake će nemilo pogubiti, a vinograd iznajmiti drugim vinogradarima što će mu davati urod u svoje vrijeme« (r. 41). Isus se tada poziva na svjedočanstvo Božje riječi. Vinograd je kraljevstvo Božje, vinogradari ubojice su slušatelji koji predstavljaju Judejce. Bit će da je zaglavni kamen sâm Isus. Na obzoru se pojavljuje »narod koji donosi plodove vinograda« (r. 43). Nazočni postaju toga svjesni, no svećenici i farizeji traže da uhvate Isusa. Ipak to ne čine ali samo zbog straha od mnoštva (usp. r. 45).
MEDITACIJA
Ponovno pročitajmo dvije rečenice kojima završavaju prvo i treće čitanje. Iz Izaije (1, 7): »Vinograd Gospodina nad vojskama dom je Izraelov; izabrani nasad njegov ljudi Judejci. Nadao se pravdi, a eto nepravde, nadao se pravičnosti, a eto vapaja«. Iz Mateja (21, 43): » Kaže im Isus: »Zar nikada niste čitali u Pismima: Kamen što ga odbaciše graditelji postade kamen zaglavni. Gospodnje je to djelo – kakvo čudo u očima našim! Zato će se – kažem vam – oduzeti od vas kraljevstvo Božje i dat će se narodu koji donosi njegove plodove!«
Bog, objavljujući se patrijarsima i govoreći im, ponudio im je i želio je s njima sklopiti savez i time udariti temelj kući za koju je odabrao zemljište, obećanu zemlju, i buduće potomstvo, brojno »poput zvijezda na nebu i pijeska na obali morskoj«.
Abraham, Izak i Jakov, premda u (scarto) između vjere u Boga i održavanja saveza u njihovim životima, usmjerili su na pretpostavke za izgradnju »doma Izraelova«. S izlaskom, na čelu s Mojsijem, i s nastanjivanjem u obećanoj zemlji zahvaljujući Jošui, »dom Izraelov« se vidljivo pojavio. I, u patnji prevladano razdoblje sudaca, s Davidom se još bolje pokazalo ujedinjeno kraljevstvo Jude i Izraela, kao pralik ‘mesijanskog kraljevstva’. No brzo se dogodio raskol, koji je oslabio vjernost izabranog narodu savezu. »Dom Izraelov« i »kraljevstvo Božje« bili su u odnosu koji je postajao sve teži i sve manje prijateljski. Proroci su strastveno, no uzalud ukazivali na Božju vjernost i nevjernost naroda. Nakon što je propalo sjeverno kraljevstvo, a kasnije i južno (judejsko kraljevstvo), situacija je sve više bivala razlogom za patnju za koju su činilo da nema lijeka.
Snažno izranja zajednička odgovornost vinogradara i, u Isusovom zaključku, Izraela. Bog, »Ljubljeni« i »Domaćin«, rekao je i učinio koliko je mogao da vinograd bude plodonosan a vinogradari odgovorni. Rezultati, zbog Izraelova grijeha, su gorki. No Bog se ne predaje, kao što se uostalom ni u prošlosti nije predao.
S ovom prispodobom Isus ukazuje na grijeh izabranog naroda. Pravi cilj, izraz milosrđa nebeskog Oca, je taj da Hošein poziv zazvuči još snažnije i hitnije (!4, 2s): »Vrati se, Izraele, Gospodinu Bogu svome, jer zbog svojeg si bezakonja posrnuo. Uzmite sa sobom riječi i Gospodinu se vratite. Recite mu: ‘Skini sa nas bezakonje, i dobrohotno primi da ti prinesemo plod svojih usana’«
MOLITVA
Gospodine, Gospodine, ti koji u svojoj bezgrješnoj ruci držiš sav svemir, ti si strpljiv sa svima nama i žalostiš se zbog naših nepravdi, sjeti se svoje samilosti i svog smilovanja. Pohodi nas u svojoj dobroti, milosno nam udijeli da i u ostatku ovoga dana izbjegnemo mnogobrojnim spletkama Zloga, i milošću tvoga presvetog Duha zaštiti nam život od njegovih zamki.
Po milosrđu i dobrohotnosti tvoga jedinorođenog Sina, s kojim si blagoslovljen zajedno sa svojim presvetim dobrim i životvornim Duhom. Sada i vazda i u vjeke vjekova. Amen (La liturgia delle Ore. Quinta Preghiera /Časoslov. Peta Molitva/, navedeno u S. PRICOCO – M. SIMONETTI (izd.), La preghiera dei cristiani /Molitva kršćanâ/, Milano 2000, str. 305).
KONTEMPLACIJA
Dođi, prava svjetlosti. Dođi, vječni živote. Dođi, skrivena tajno. Dođi, neimenovano blago. Dođi, neizreciva stvarnosti. Dođi, neshvatljiva osobo. Dođi, klicanje koje nikad ne prestaješ. Dođi, svjetlosti koja nikad ne zalaziš. Dođi, istinsko iščekivanje svih onih koji će biti spašeni. Dođi, buđenje onih koji spavaju. Dođi, uskrsnuće mrtvih. Dođi, o moćni, koji uvijek stvaraš s pukim htijenjem, obnovi i preobrazi sve stvari. Dođi, nevidljivi i potpuno neuhvatljivi i nedodirljivi. Dođi, ti koji uvijek ostaješ nepokrenuti i koji se u svakom trenutku sav pokrećeš i dolaziš k nama koji sjedimo u podzemlju, ti koji si iznad svih nebesa. Dođi, najželjenije i trajno zazivano ime, ti za kojeg nije moguće reći tko je i kakve je naravi. Dođi, vječna radosti. Dođi, nepropadljivi vijenče. Dođi, purpure velikog Boga i naš kralju. Dođi, kristalni pojasu nakićen dragim kamenjem. Dođi, prava, purpurna i suverena desnice kraljevska. Dođi ti koji si tražio i tražiš moju nesretnu dušu.
Dođi, samče onome koji je sâm jer ja sam sâm kao što vidiš. Dođi, ti koji si me odvojio od svih i učinio osamljenikom na ovoj zemlji. Dođi, ti koji si postao želja u meni i koji si dopustio da te poželim, premda si potpuno nedostupan. Dođi, moje disanje i moj živote. Dođi, utjeho moje bijedne ljudske duše. Dođi, radosti i beskrajna moja slasti (ŠIMUN NOVI TEOLOG, Zaziv Duha Svetoga).
AKCIJA
Često ponavljaj i danas živi Riječ:
»Tvoj smo vinograd i tvoj smo narod, Gospodine, smiluj nam se«
ZA DUHOVNO ČITANJE
Ljubim samo tebe, samo tebe slijedim, samo tebe tražim, samo sam tebi spreman služiti, jer samo ti pravedno zapovijedaš, tebi želim pripadati. Molim te, zapovijedaj i naređuj ono što hoćeš, ali ozdravi i otvori moje uši da s njima čujem tvoje riječi. Ozdravi i otvori moje oči da s njima vidim tvoje znakove. Odagnaj od mene ludost da te prepoznam. Reci mi kamo da uprem pogled da te ugledam, i nadam se da ću učiniti sve što mi zapovjediš.
Molim te, premilostivi Gospodine, primi svoga odbjeglog roba. Već sam dovoljno odslužio svoju kaznu; dosta dugo sam bio rob tvojih neprijatelja, koje si pod noge podložio, predugo sam bio igračka prevarljivih iluzija. Primi me, tvog slugu, dok od njih bježim, jer i one su mene prihvatile kad sam bježao od tebe i nisam bio tvoj.
Osjećam da ti se moram vratiti; kad pokucam, nek’ mi se otvore tvoja vrata, pouči me kako doći do tebe. Nema drugo osim volje, ne znam drugo osim da treba prezirati ono što prolazi i što je propadljivo, i tražiti ono što je stabilno i vječno: Ovo činim, Oče, jer jedino to znadem, no ne znam s koje strane da dođem k tebi. Ti mi predloži, pokaži mi, pruži mi popudbinu. Ako te oni koji se k tebi utječu pronalaze s vjerom, daj mi vjeru, ako krjepošću, daj mi krjepost, ako spoznanjem, daj mi spoznanje. Umnoži vjeru u meni, umnoži nadu, umnoži ljubav. O čudesna i izvanredna tvoja dobroto! (AURELIJE AUGUSTIN, Soliloquia I, 1,5).
