U Kutjevu, 4. studenog svetu misu zadušnicu za preminulog župnika Marijana Đukića predvodio je požeški biskup Antun Škvorčević, u zajedništvu s pedesetak svećenika. Na početku slavlja biskup je kazao da smo se okupili oko posmrtnih ostataka svećenika i župnika Marijana Đukića, želeći iskazati njegovoj osobi i njegovu poslanju sasvim posebno poštovanje svojim molitvenim zajedništvom, i povjeriti ga Isusovoj ljubavi s križa, u kojoj je njegova i naša nada u pobjedu života nad smrću.
U homiliji biskup je rekao: »Zaredale su svećeničke smrti ove godine u Požeškoj biskupiji. Šesti se svećenički zemaljski život ugasio, poslanje završilo. Preminuo je kutjevački župnik vlč. Marijan Đukić. Mnoštvo je pitanja koja i ova smrt postavlja, a istinski odgovor je samo jedan: Isus Krist jučer i danas, isti je i uvijeke, jedina naša nada, uskrsnuće i život! U toj vjeri svećenik Marijan Đukić se rodio, svoje svećeništvo živio i umro, u njoj je istina o njemu i nakon smrti, za vječnost. To je utjeha ovog oproštaja, u kojoj želim posvjedočiti svoje duboko kršćansko suosjećanje njegovim sestrama Marijani i Kati, nećacima i drugoj rodbini, braći svećenicima, vjernicima župa u kojima je službovao, napose Kutjevčanima, na čelu s vlč. Dejanom Ilićem, župnim vikarom«. Podsjetivši na osnovne podatke iz Pokojnikove biografije, biskup je kazao da se »Marijan Đukić rodio 10. lipnja 1954. u Domaljevcu, u Bosanskoj Posavini, od oca Marka i majke Kate r. Lucić. Osnovnu školu polazio je u rodnom Domaljevcu. Upisao se 1969. u Sjemenište i Gimnaziju „Paulinum“ u Subotici, položivši ispit zrelosti 1973. godine. Biskup Matija Zvekanović primio 
ga je među svećeničke kandidate Subotičke biskupije te ga uputio u Bogoslovno sjemenište u Đakovo gdje je na Visokoj teološkoj školi završio studij. Vojni rok služio je u Vranju 1975.-1976. Za đakona ga je zaredio đakovački ili bosanski i srijemski biskup Ćiril Kos u đakovačkoj Katedrali 1978., a za svećenika subotički biskup Matija Zvekanović, 15. srpnja 1979. u župnoj crkvi sv. Marka Evanđelista u Starom Žedniku. Godinu dana vršio je službu župnog vikara u Župi sv. Terezije Avilske u Subotici, a zatim istu službu u Župi sv. Petra i Pavla u Bačkom Monoštoru, da bi 1984. bio imenovan upraviteljem Župe sv. Josipa Radnika u Đurđinu, odakle je zbog ratnih zbivanja 1992. prešao u Hrvatsku. Inkardiniran je u Zagrebačku nadbiskupiju godine 1993. te mu je povjerena uprava Župe Uznesenja BDM u Končanici, koju je vršio do 1996., kada preuzima Župu sv. Bartola Apostola u Dežanovcu i Župu Gospe Lurdske u Uljaniku. Godine 2000. imenovan je župnikom Župe Marije Kraljice i sv. Jurja Mučenika u Davoru, a privremeno je upravljao i Župom sv. Ilije Proroka u Orubici. Potom je 2010. premješten za župnika u Župu Rođenja BDM u Kutjevo. Zahvatila ga je opaka bolest te se s njome hrvao tijekom tri duge godine.« Kazao je kako mu je vlč. Marijan, predosjećajući završetak svoga života, šest dana prije smrti napisao: »“Zadnje vrijeme polako me uništava moja bolest, koja je krenula u pogrešnom toku i svakim danom je sve teže podnosim, te moram često u bolnicu, na terapiju, a vjerojatno i na operacije, i u takvom stanju jednostavno ne mogu više obavljati
župničku službu te molim da me stavite u neku mirovinu.“ Pretekao nas je Gospodin i prije zemaljskog umirovljenja pozvao ga je u vječni mir na sam Dušni dan, 2. studenog u 67. godini života i 42. godini svećeništva«, kazao je biskup i nastavio: »Kao da je vlč. Marijan predvidio dan smrti, kad je u svojoj Oporuci odredio: „Moje zemne ostatke sahranite u mojem rodnom mjestu Domaljevcu, na groblju gdje sam dugi niz godina slavio Misu za pokojne i propovijedao na Dan mrtvih“. Njegov prijelaz s ovoga svijeta k Ocu upravo na Dušni dan postao je najsnažnija propovijed svima nama o tome tko je on bio i kako je na zemlji živio. Sam je to sažeo u jednu rečenicu kad u Oporuci kaže: „Svoj život sam darovao Bogu i vjernicima gdje sam obavljao svoju svećeničku službu, od Subotice, Bačkog Monoštora, Đurđina, zatim u Hrvatskoj u Končanici, Dežanovcu, Uljaniku, Davoru, Orubici i Kutjevu“. A u spomenutom pismu koje mi je napisao neposredno prije smrti dodaje: „Gdje god sam bio nastojao sam dati sve od sebe. Na pastoralnom planu sam pokušavao navješćivati Riječ Božju i od povjerenog stada učiniti zajednicu vjernika koja će svoj život živjeti u Crkvi, a poslije osnivanja i u Požeškoj Biskupiji. Posebno puno sam radio u ovoj teškoj Kutjevačkoj župi gdje su veliki problemi (…) sve do kutjevačke crkve koja je trenutno u obnovi i za koju mi je jako stalo da je vidim u svoj njezinoj ljepoti“. Istim žarom završio je izgradnju i opremanje filijalne crkve u Kuli, kako bi prognani Srijemci imali ondje svoj dostojan duhovni dom«. Biskup je naglasio »da u tvrdnji vlč. Marijana „Svoj život sam darovao Bogu i vjernicima“ na svoj način prepoznajemo ostvarivanje Isusova poziva iz naviještenog evanđelja, da se treba odreći svega i nositi svoj križ kako bismo bili njegovi učenici. Zacijelo je on prije toga u svojoj mladenačkoj slobodi po Isusovu naputku iz današnjeg evanđelja sjeo, promislio i dobro odmjerio te sebi obrazložio – ne kako će sagraditi neku kulu ili voditi određeni rat – nego kojim će putem najbolje izgraditi zdanje svoga života i biti pobjednik. Odlučio se kao svećenik cjelovito darovati za duše, služiti im putem vjernosti Isusu Kristu«. Kazao je da vlč. Marijanu želi »od srca i bratski zahvaliti što je od utemeljenja Požeške biskupije savjesno i požrtvovno vršio poslanje koje mu je bilo povjereno u nekoliko župa«. Nazočnim vjernicima prenio je zahvalu mons. Ivana Penzeša, administratora Subotičke biskupije i mons. Slavka Večerina, imenovanog subotičkog biskupa, koji u sažalnici kažu: »Vlč. Marijan 
Đukić je svojim marljivim radom i vedrim duhom ostavio neizbrisiv trag u našoj Biskupiji, u srcima mnogih svećenika s kojima je iskreno prijateljevao, ali i tolikih vjernika laika. Na svemu tomu želimo mu izraziti iskrenu zahvalnost«. Preporučio je dušu preminulog župnika milosrdnom Sucu, u uvjerenju koje je on zapisao u svojoj Oporuci: »Vjerujem da sam u mojim slabostima često i griješio, ali Božje milosrđe je beskonačno i nadam se i ja naći u njegovoj ljubavi«. Obraćajući se preminulom svećeniku, biskup je istaknuo: »Dragi vlč. Marijane! Na zemlji te je resila vedrina duha kojom si radosno nosio sve terete svoga svećeničkog poslanja. Vjerujem da srdačnošću sv. Pavla koju je očitovao prema Filipljanima, kako smo čuli u današnjem prvom čitanju i ti s njime iz vječnosti poručuješ svojim Kutjevčanima: „Ljubljeni moji (…) ne samo za moje nazočnosti nego mnogo više sada, za moje nenazočnosti, sa strahom i trepetom radite oko svoga spasenja! (…) Sve činite bez mrmljanja i oklijevanja da budete besprijekorni i čisti, djeca Božja neporočna posred poroda izopačena i lukava u kojem svijetlite kao svjetlila u svijetu držeći riječ Života meni na ponos za Dan Kristov što nisam zaludu trčao niti se zaludu trudio“ (Fil 2, 12.14-16«. Župljanima pak kutjevačke župe poručio je: »Nadam se, dragi Kutjevčani, kako ćete pod vodstvom novog župnika nastojati postupno završiti obnovu svoje župne crkve, vrijednog spomenika vjere i kulture da je vlč. Marijan vidi iz vječnosti – kako reče – u svoj njezinoj ljepoti. Ali, razumjeli ste, zgrada vaše obnovljene župne crkve trebala bi biti znak one ljepote vaših života koje snažno s 
Bogom izgrađujete, da „svijetlite kao svjetlila u svijetu“ te se toj ljepoti žive kutjevačke Crkve vlč. Marijan može diviti iz vječnosti. Ne zaboravite napomenu sv. Pavla da „Bog u svojoj dobrohotnosti izvodi u vama i htjeti i djelovati“ (Fil 2,13). Siguran sam kako će se preminuli župnik s one obale života zauzimati da se to dogodi. Ostanite s njime povezani svojom molitvom, župnim zajedništvom u vjeri i svakom drugom nastojanju da živite u skladu s pozivom koji vam je Bog uputio u Isusu Kristu, te se jednom u sjaju njegove pobjede nad smrću nađete s vlč. Marijanom u vječnom Božjem zajedništvu«, zaključio je biskup Antun.
Nakon popričesne molitve riječi zahvalnosti župniku Marijanu Đukiću u ime svećenika Požeške biskupije izrekao je Mario Sanić, župnik u Velikoj i dekan Kaptolačkog dekanata. Rekao je da smo došli vlč. Marijanu posljednji puta reći „Hvala!“ i „Oprosti!“, njegovu smrtnom tijelu zaželjeti sretno putovanje preko granice, a njegovoj duši prianjanje uz Onoga kojemu je cijeloga života služio i bio mu predan, uz vječnoga Boga i njegova Sina Isusa Krista, koji ga je pozvao, i kojem je za života kao svećenik služio uz geslo: „Evo me mene pošalji!“« Spomenuo je kako ga sjećanja vraćaju u dane kad je upoznao vlč. Marijana na početku njegova pastoralnog djelovanja u tada, Zagrebačkoj nadbiskupiji, u njegovoj rodnoj župi Končanica gdje mu je vlč. Marijan s puno ljubavi, ponosa i radosti pripremao mladu misu 1993. godine. »Tada, a i kasnije rado je govorio o svome putu i prelasku iz njemu drage Subotičke biskupije i župe Đurđin, odakle je morao otići zbog nemilih ratnih okolnosti a i zbog njegovih jasnih i nedvosmislenih zauzimanja za Božju i hrvatsku istinu«, kazao je dekan Sanić. Govoreći o svećeničkom djelovanju vlč. Marijana, naglasio je da se nije vezao za pojedina mjesta djelovanja, pojedine krajeve i običaje, a opet, gdje god je vršio svoju svećeničku službu, ostvario je sa župljanima iskrene i dugotrajne kontakte i kadgod bi se k njima vraćao uvijek je nailazio na dobrodošlicu. Spomenuvši bolest koja ga je posljednjih godina zahvatila, kazao je kako mu je jedna medicinska sestra iz dnevne bolnice, koju je vlč. Marijan u zadnje vrijeme redovito posjećivao, rekla: „Takvog strpljivog bolesnika nikada nismo imali. Ne možete vjerovati koliko je on strpljiv!“ On sam pak je posvjedočio da je vlč. Marijan bio revan u dolaženju na susjedstvo, jer je tako organizirao svoje obaveze da uvijek može sudjelovati u pastoralnim događajima susjednih župa i družiti se s braćom svećenicima, te je istaknuo da mu nikada nije bilo ništa teško učiniti za susjednog svećenika, kao i za svoje župljane, a i župljane u dekanatu. »Volio si uvijek biti tamo gdje su svećenici. Volio si ozbiljne razgovore, ali i šalu. Tvoja je duhovitost plijenila mnoge, tvoji komentari bili su toliko zanimljivi da je čovjek ponekad morao razmišljati što si želio reći. Često smo se znatiželjno pitali: Što će Marijan reći? Čime će nas sve skupa nasmijati, razveseliti i opustiti? Hvala ti, župniče Marijane na tim lijepim trenucima i susretima, pamtit ćemo ih zauvijek.« Još je dodao kako je vlč. Marijan sa svojim župljanima redovito sudjelovao na biskupijskim hodočašćima, od Svete Zemlje, Rima, Fatime i Lurda do hodočašća u Subotičku biskupiju na kojem nam je bio od pomoći kao vodič. K tome, istaknuo je da je rado u goste primao svećenike, redovnike, redovnice i laike. »Ispraćamo te s molitvom da ti Krist bude blag sudac i neka te obilno nagradi za tvoje vjerno svećeničko služenje. U radosnom iščekivanju ponovnog susreta s tobom u kući Oca našega na nebesima neka ti je blagoslovljena vječnost«, zaključio je dekan Sanić.
Potom je u ime vjernika kutjevačke župe oproštajni govor župniku Marijana izrekla vjeroučiteljica Marijana Miškić. Podsjetivši da je vlč. Marijan u kutjevačku župu došao prije deset godina, kazala je da je odmah prionuo obnovi župne crkve jer mu je bilo stalo da drevno Gospino svetište u Kutjevu s čudotvornom Gospinom slikom zasja u svoj svojoj ljepoti. Naglasila je kako je jednakim žarom nastojao i oko duhovne obnove župe, u čemu su mu pomagali kapelani i vjeroučitelji koje je poštivao i u koje je imao povjerenja. Kazala je da je župnik Marijan za tih deset godina učinio mnogo u župi, i da je ostavio neizbrisivi trag svog rada i velike žrtve za dobrobit žitelja i vjernika Kutjeva. Istaknula je da je bio otvoren i komunikativan svećenik i čovjek, koji se volio šaliti i pričati o svojim dogodovštinama iz djetinjstva. Također je naglasila da je župnik Marijan bio i ostao borac do kraja, koji je i u stanju uznapredovale bolesti zadnjim snagama služio nedjeljnu svetu misu. Zahvalila je vlč. Marijanu za sve što je učinio i ugradio u kutjevačku župu i župljane, zamolila ga je da im oprosti ako ga nisu uvijek razumjeli, te mu je poželjela da mirno počiva na rodnoj grudi svojih otaca i ondje dočeka radosni dan uskrsnuća i ulazak u kraljevstvo Krista Gospodina kojemu je vjerno služio.
Nakon oproštajnih govora biskup je predvodio molitvu ispraćaja te je lijes s tijelom pokojnog Marijana stavljeno u automobil i prevezeno u Domaljevac, i ondje na mjesnom groblju položeno u grob.
