Posljednje nedjelje liturgijske godine, na svetkovinu Krista Kralja svega stvorenog, 22. studenog biskup Antun Škvorčević u zajedništvu sa svećenicima iz središnjih biskupijskih ustanova i Župe sv. Terezije Avilske predvodio je u požeškoj Katedrali svečano euharistijsko slavlje kojim je završila i Godina Božje riječi u Požeškoj biskupiji. Pozdravio je nazočne, rekavši da nas svetkovina Krista Kralja podsjeća kako je Isus Krist svojim djelom spasenja uspostavio čovjeka i sve stvoreno u konačno stanje punine postojanja, ostvarene u Bogu, te da mu na tom djelu želimo danas vjerničkim srcem zahvaliti. Potom je podsjetio kako je papa Franjo odlučio da treću nedjelju kroz godinu slavimo kao Nedjelju Božje riječi, što nas je potaknulo da od 26. siječnja do 22. studenog slavimo Godinu Božje riječi u Požeškoj biskupiji. Za njezin završetak uputio je vjernicima Pismo u kojem je zahvalio svima, a napose liturgijskim čitačimka koji su se tijekom navedenog vremena jednom tjedno okupljali kako bi po metodi lectio divina usvajali Božju riječ, molili na njezin poticaj i od nje živjeli te na svetoj misi bili, ne tek čitači, nego navjestitelji Božje riječi koja je odjeknula u njihovim srcima. Pozvao je nazočne da zahvale Bogu za sve što nam je Bog darovao tijekom spomenute Godine. Još je podsjetio kako je danas i spomendan sv. Cecilije, zaštitnice crkvene glazbe te je katedralnom zboru čestitao njihovu zaštitnicu.
Homiliju je biskup započeo riječima: »Vjerujem da poneko i od vas osjeća poteškoću s 
obzirom na govor o Isusu Kristu kao kralju. Naime, suvremena kultura, snažno je antropocentrična. U njezinu virtualnom pristupu svijetu, omogućenu digitalnom tehnologijom kao da se potvrđuje apsurdnost stvarnosti i Božja šutnja. Znakovite su riječi Jacquesa Monoda, francuskog biologa i filozofskog pisca, dobitnika Nobelove nagrade za medicinu 1965. godine u knjizi Slučaj i nužnost. Razmatrajući posljedice novovjekovnih znanosti, osobito biologije za religiju, etiku i društvo, on piše: „Čovjek sada zna da se poput kakva ciganina nalazi na rubu svemira u kojem mora živjeti. U svemiru gluhom na njegove muzike, ravnodušnom na njegove nade, na njegove boli i njegova zlodjela. Kad promatram kratko trajanje života, uronulog u vječnost koja mi prethodi i koja iza mene slijedi, mali prostor koji ispunjam oko neizmjernih prostora koje ne poznajem i koji mene ne poznaju, zatečen sam, zadivljen vidjeti me ovdje a ne ondje. Tko me je stavio ovdje?“«
Zatim je biskup nastavio: »Naspram pristupa suvremene kulture, vjernik iz Božje objave ima mogućnost prepoznati duboki smisao povijesti i vidljive stvarnosti koja ga okružje. Ulomak iz Knjige Ezekijela proroka koji smo čuli u prvom čitanju prikazuje Boga klasičnom slikom pastira i kralja. Već je Homer nazivao suverene „pastirima nacija“. Prorok predstavlja njihovu dvostruku, tamnu i svijetlu sliku. Ljudski pastiri često su sebični i interesno usmjereni prema ovcama, više su najamnici i borci za vlastitu dobit nego zaljubljeni branitelji stada, kako prikazuje prvi dio današnjeg prorokova ulomka. No, druga njegova slika je svijetla, preuzima je i Isus u Ivanovu evanđelju kao veliki Pastir i čuvar naših duša, prisutan u svom stadu ljubavlju i snažnim osjećajem za ovce. On je vođa koji ih prati na putu, kako ga ocrtava i današnji otpjevni psalam, kraljevstvo koje se očituje njegovim vlastitim darivanjem na križu, kako tumači Ivan u prikazu Isusove muke. Valja uočiti glagole Gospodinove brige za ovce, navedene u današnjem prvom čitanju: „tražiti, liječiti, poći u potragu za ovcama, skupiti raspršene, dovesti ih na pašnjake, odmoriti ih, tražiti izgubljenu, dovesti zalutalu, povezati ranjenu, liječiti bolesnu, napasati ih“.«
Biskup se potom osvrnuo na naviješteno evanđelje te je kazao: »Završni dio ulomka iz
Knjige Ezekijela proroka pripravlja veličanstvenu scenu kralja-pastira u današnjem evanđelju: „A vama, ovce moje, ovako govori Gospodin Bog: ‘Evo me da sudim između ovce i ovce, između ovnova i jaraca!’“ Uvedeni smo tako u dva dijela Matejeva evanđeoskog prikaza, paralelne i suprotstavljene slike: jedna tamna a druga svijetla. Ako prvo današnje čitanje slavi imanentnu prisutnost Gospodina usred svoga naroda, ovaj svečani evanđeoski scenarijo uzvisuje njegovu onostranost koja nam pomaže otkriti duboki smisao povijesti, ono što nazivamo eshatološkim. Nije slučajno da se navedeni evanđeoski odlomak naziva „posljednjim sudom“, premda bi ga bilo točnije nazvati jednostavno „sudom“ koji Božja onostrana riječ proglašava nad poviješću i u povijesti. Smisao koji Bog želi dati povijesti na koji poziva također čovjeka nalazi se samo u ljubavi, čije se prvenstvo trajno provlači u evanđeoskom viđenju stvarnosti. Gospodin je sav zauzet na ovom projektu radosti, ljubavi i bratstva, šaljući među nas Sina, ali od svih traži naš vlastiti doprinos. Njegov poziv slijedi onaj tko ljubi bližnjega, prihvaćajući tako Božji projekt spasenja, možda to i ne znajući teoretski i praktički, kako naglašava postavljeno pitanje Sucu u evanđelju: „kada te vidjesmo gladna, žedna, stranca, gola…?“ Dakle, ljubavlju postajemo transcendentni, onostrani kao Bog, ulazimo u „život vječni“ i pomažemo povijest u njezinoj eshatološkoj poveznici, zacrtanoj od Boga. Koliko je ohrabrujuće i poticajno sve to čuti u Mjesecu siromaha u našoj Požeškoj biskupiji. Siromasi čekaju da nam na svoj način otvore vrata onostranosti, kako ne bismo ostali prikovani za ono malo ovozemaljskoga.«
Zatim je biskup dodao: »To je perspektiva u kojoj sv. Pavao čita dramu povijesti u naviještenom odlomku iz Prve poslanice Korinćanima, posvećenoj sudbini cjelokupne postojeće stvarnosti. I po Apostolu dvije su razine čovječanstva: ona Adama grješnika, smrti i osame, i ona novog Adama, Krista, prvijenca života i slave za sve one koji prianjaju uz njega, tvoreći s njime jedno jedino tijelo. Konac ovog dvoboja poznat je i naznačen u Pavlovu prikazu globalnog bitka čiji se različite razine spajaju u savršenom jedinstvu s Bogom. „Prvo Krist“, a zatim kršćani, kaže Pavao, koji su vrlo sugestivno opisani kao „oni koji pripadaju Kristu“. Slijedi zatim velika i konačna bitka sa svim onim što nasrće na sjaj stvorenja i bitka: „vrhovništva, vlasti, sile, neprijatelji, smrt“, i tako će na kraju Krist sve podložiti Bogu i sve će u Bogu pronaći svoju puninu i nerazorivu vrijednost. Isus Krist kraljuje tako da oslobađa stvorenje za puninu njegova postojanja u Bogu.«
Završavajući homiliju, biskup je istaknuo: »Važnost Boga, važnost čovjeka, važnost povijesti i svemira tri su teme proslave Krista, kralja svega stvorenog. Današnja svetkovina potiče nas da tražimo neupitni Božji suverenitet, ne u daljini, nego u čovjekovoj blizini, u njegovoj nutrini. Zapisao je Augustin u svojim Ispovijestima: „Bio si u meni a ja sam bio izvan sebe i tu sam te tražio, nasrćući nečisto na lijepa bića koja su tvoja stvorenja. Ti si bio sa mnom, ali ja nisam bio s tobom; držala su me daleko od tebe stvorenja koja bez tebe ne bi uopće postojala. Ti si me zvao i vikao sve dok nisi probio moju gluhoću. Ti si sijevnuo i rasvijetlio me svojim svjetlom da bi odstranio moju sljepoću. Dodirnuo si me i gorim od želje za tvojim mirom“. Neka takvom svojom prisutnošću Isus Krist vlada i u svima nama te bude naša konačna punina u vječnosti.«
Nakon popričesne molitve biskup je pozvao okupljene vjernike da upute Bogu zahvalne poklike za sve milosti koje nam je dao u Godini Božje riječi, nakon kojih su svi oni 
odgovarali pjevajući geslo „Tvoja riječ nozi je mojoj svjetiljka“, i na kraju zajedno s njime izmolili Molitvu Godine Božje riječi. Na svršetku slavlja biskup je potaknuo sudionike svete mise da ponesu s ovog slavlja uvjerenje kako je Božja riječ svjetlo u tami duše, utjeha u žalosti, snaga u nemoći, pokretač ljubavi te trajno prijateljuju sa Svetim pismom. Zaželio je da Krist Kralj svega stvorenog snagom svoje pobjede nad smrću bude sa svima njima, napose u opasnosti ugroze koronavirusa u kojoj se nalaze.
