Na Drugu nedjelju po Božiću, 3. siječnja, prema odredbi biskupa Antuna Škvorčevića u župama Požeške biskupije bio je dan molitve i prikupljanja novčanih sredstava za stradale u razornom potresu u sisačkom kraju. Na početku svetih slavlja u svim župama pročitan je poziv biskupa Antuna vjernicima da se pridruže navedenom plemenitom suosjećajnom djelu u prilog onih koji trpe veliku nevolju. Tom prigodom biskup je predvodio euharistijsko slavlje u Katedrali sv. Terezije u Požegi zajedno sa svećenicima djelatnima u središnjim biskupijskim ustanovama i katedralnoj župi.
U homiliji biskup je rekao kako mu je sinoć jedan prijatelj svećenik iz Njemačke u telefonskom pozivu čestitao Novu godinu, spomenuvši pritom kako je javnost u toj zemlji zadivljena i dirnuta činjenicom da su ubrzo nakon potresa, bez nekog posebnog poziva i poticaja, u pomoć stradalima priskočili brojni ljudi iz svih dijelova Hrvatske. Kazao je kako ga naviještena Božje riječ ove nedjelje navodi na zaključak da je taj pokrenuti val dobrote zapravo posljedica i plod činjenice da se Isus Krist, utjelovljena Božja Riječ, nastanila među nama, ili točnije u nama kako nam svjedoči sv. Ivan u Proslovu svoga evanđelja. Pozvavši sudionike slavlja, one nazočne u Katedrali i na trgu ispred nje, kao i one koji su na njem sudjelovali posredstvom izravnog prijenosa Hrvatskoga katoličkog radija i platforme na web-stranici Požeške biskupije, na dublje promišljanje naviještene Božje riječi, biskup je rekao: »Ove nedjelje, kada u Požeškoj biskupiji imamo pred očima stradanja i patnje ljudi u Petrinji, Glini, Sisku i okolici koje im je nanio razorni potres prije nekoliko dana te za njih molimo, prikupljamo novčane priloge, oživjela je u nama svijest o antitetičkoj označenosti našeg postojanja dobrom i zlom, svjetlom i mrakom, životom i smrću. Naviještena Božja riječ želi unijeti u naše srce jasnoću vjere, te je nastojmo pozorno razmotriti«.
Govoreći o prvoj antitezi, biskup je pojasnio da je to ona »simbolična antiteza koju možemo otkriti u prvom čitanju, u Sirahovu mudrosnom himnu, nastalom oko 180. godine prije Krista na hebrejskom a koji je na grčki preveo njegov nećak oko 130. godine prije Krista. S jedne strane postoji Božja šutnja prije stvaranja i povijesti spasenja. Bog je uronio u sjaj svoje neizmjernosti, svoje vječnosti, svoje savršenosti. Ali njegova je narav u izvrsnosti ljubavi, a ljubav znači komunikaciju, darivanje, susret. Upravo tako je Bog „otvorio svoja usta“ s kojih je izišla Mudrost, stvoriteljsko načelo kozmosa i čovječanstva. Bog je imao pred sobom svu izvanrednu stvarnost stvorenja kad ju je sâm oslikao pred zadivljenim očima čovjeka Joba u velikim govorima, zapisanima u Knjizi Jobovoj (Job 38-41). Po svojoj mudrosti Bog je ušao u gradove i ljudske egzistencije, ljubio je jedan grad, Jeruzalem, vezao se za jedan narod. Tako je otvorio i povijest spasenja. I Božić je proslava stvoriteljske Mudrosti: Bez Krista „ne postade ništa od onoga što postoji“ (Iv 1,3)«, ustvrdio je biskup. Pozvao je sudionike slavlja da se zaustave pred veličanstvenim djelom Božjim u stvaranju i da ne budu površni i rastreseni putnici koji ništa ne primjećuju. „Jer prema veličini i ljepoti stvorova možemo, po sličnosti, razmišljati o njihovu Tvorcu“ (Mudr 13,5).
Uvodeći u drugu antitezu, biskup je kazao da je otkrivamo »u onom kristološkom tekstu najviše razine koji nalazimo u Ivanovu prologu koji smo danas ponovno čitali u evanđelju. Naime, evanđelist voli često upotrijebiti dualističku shemu koju sažima u simboličkoj antitezi „svjetlo – tama“ ili „Krist – svijet“. Evo najupečatljivijih dijelova: „I svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze“ – „i svijet ga ne upozna. K svojima dođe, i njegovi ga ne primiše“ (rr. 5.10.11). Postoji, dakle, agresivna šutnja koja želi spriječiti odjekivanje riječi, postoji tama koja pokušava ugušiti i odbiti svjetlo. Odvija se dvoboj, koji premda ima siguran i svijetao ishod, uvlači se unutar svijeta i povijesti te sije suze ali i nadu i u naše dane. Kršćanin je trajno zahvaćen ovim kontrastom i pozvan je na ustrajni izbor sa bude na području svjetla, pravde i istine. Molitva Rabindranata Tagorea – koji doduše nije bio kršćanin, ali koji je u svoj svojoj duhovnoj prožetosti ipak to bio – može biti i naša prošnja: „Daj mi, Gospodine, snage da nikada ne zaniječem siromaha. Daj mi, Gospodine, snage da nikada ne prignem koljena pred drskošću moćnika“. Odluku treba svakodnevno donositi i često u trpljenju nositi, bez kompromisa: inače će se dogoditi da ne primamo Krista, premda smo „njegovi“, članovi „njegova naroda“«, upozorio je biskup.
Konačno, iznoseći treću antitezu, biskup je ustvrdio da je to tipično Pavlova antiteza koju »možemo rekonstruirati u svečanom himnu koji otvara Poslanicu Efežanima. Premda je ovdje sve usredotočeno na pozitivnu stranu, poznato nam je iz cjelokupne Pavlove misli da naša ljudska situacija ima dramatično polazište: grijeh. Ali na povijesnom obzoru pojavljuje se Krist. Njegovo spasenjsko djelo Bog je smislio već na početku stvaranja. On nije došao samo izliječiti ljudske rane, nego mu ponuditi iznenađujuće novo stanje, koje Pavao opisuje izrazom „posinjena djeca“: pravno utemeljenom slikom ocrtava naše novo stanje sinova u Sinu, subaštinika slave s prvim savršenim Baštinikom«, napomenuo je biskup. Naglasivši kako u svjetlu ove Božje riječi mi nismo ono što nam dodjeljuju bilo neki drugi ljudi, bilo neka stanja oko nas, nego da smo mi ono što nam je u svome Sinu dodijelio Bog, koji nas je smislio i koji nas želi uvesti u puninu našeg postojanja, biskup je ustvrdio: »Božić slavi početak ovog našeg neočekivanog rodbinstva s Bogom. U ljudsko tijelo smjestila se sama Božja prisutnost. Lomno i grješno tijelo sada je označeno božanstvom. Nismo više stranci, nego članovi Božje obitelji. Krist je u nas utisnuo još dublju sliku Božju nego li je to bilo u stvaranju (Post 1,27). Upravo ta prisutnost Božja omogućuje nam nadati se da nas mračna snaga zla koju nosimo u sebi neće upropastiti niti će nadvladati naše status sinova i kćeri Božjih.«
Povezujući tu poruku božićnog otajstva s istinom o nama u kontekstu naših sadašnjih nevolja i stradanja, biskup je pripomenuo da »danas pred prirodnom pojavom zla koju susrećemo u potresu razmišljamo o našoj uronjenosti u svjetlo i tamu, uvjereni da će pobijediti svjetlo. Otkud znamo? Bog se u Sinu svome Isusu Kristu pojavio kao neugasivo, vječno svjetlo koje pobjeđuje svaku tamu. O tome nam među ostalim svjedoči veliki i snažni val dobrote koji je zahvatio Hrvatsku, što ga sa svih strana pojedinci i skupine žele unijeti u mrak straha i beznađa u Petrinji, Sisku, Glini i okolici, uzrokovanom velikim razaranjem. Kako ne vidjeti u tom čudo onog svjetla koje je u našu slabost i ranjenost mrakom grijeha unio Bog otajstvom utjelovljenja svoga Sina, na čudesan i zadivljujući način ugrađena u biće hrvatskoga naroda po našoj krsnoj pripadnosti Isusu Kristu u njegovoj Crkvi. U toj svijesti danas u svim župama Požeške biskupije molimo za žrtve potresa. Povjeravamo poginule Božjoj milosrdnoj ljubavi, njihovim najbližima molimo utjehu, onima koji su sve izgubili te trpe neizvjesnosti za svoju budućnost Božji mir u srcu, a svim nama velikodušnost darivanja kao odgovor na izazov stradanja, koje nam može ispuniti srce više nego bilo koje opredjeljenje za vlastitu udobnost. I za ovu hrvatsku situaciju istinite su riječi Ivane Orleanske: „Naše je boriti se, a Božje je pobijediti“, zaključio je biskup Antun.
