Iz vlastitog liturgijskog kalendara Požeške biskupije
Četvrtak
Svagdan u božićnom vremenu
Čitanja: 1Iv 3,22-4,6; Ps 2,7-8.10-11; Mt 4,12-17.23-25
Evanđelje dana (Mt 4,12-17.23-25)
„Približilo se kraljevstvo nebesko.“
U ono vrijeme: Kad je Isus čuo da je Ivan predan, povuče se u Galileju. Ostavi Nazaret te ode i nastani se u Kafarnaumu, uz more, na području Zebulunovu i Naftalijevu da se ispuni što je rečeno po proroku Izaiji:
»Zemlja Zebulunova i zemlja Naftalijeva, Put uz more, s one strane Jordana, Galileja poganska — narod što je sjedio u tmini svjetlost vidje veliku; onima što mrkli kraj smrti obitavahu svjetlost jarka osvanu.«
Otada je Isus počeo propovijedati: »Obratite se, jer približilo se kraljevstvo nebesko!«
I obilazio je Isus svom Galilejom naučavajući po njihovim sinagogama, propovijedajući evanđelje o Kraljevstvu i liječeći svaku bolest i svaku nemoć u narodu.
I glas se o njemu pronese svom Sirijom. I donosili su mu sve koji bolovahu od najrazličitijih bolesti i patnja — opsjednute, mjesečare, uzete — i on ih ozdravljaše.
Za njim je pohrlio silan svijet iz Galileje, Dekapola, Jeruzalema, Judeje i Transjordanije.
Razmišljanje
Narod što je sjedio u tmini svjetlost vidje veliku; onima što mrkli kraj smrti obitavahu svjetlost jarka osvanu. (Mt 4, 16) Ovaj veoma živopisan opis proroka Izaije koji govori o narodu što sjedi u tmini i mrklom kraju smrti snažno progovara i djeluje na našu maštu. Sigurno je svatko od nas barem jedanput u životu doživio veliku tamu primjerice prolazeći kroz mračnu šumu kada na nebu nije bilo ni mjeseca ni zvijezda ili kada je nestalo struje za mračne, zimske noći. Doista, nisu to ugodna iskustva, ali nam osvješćuju i pokazuju vrijednost svjetla pa i onog najmanjeg poput plamena male svijeće. Prorok Izaija govori o puno gorim i većim tminama: o nutarnjoj tami, mraku grijeha, mraku neznanja i nemoći.
Čitavo razdoblje Došašća i Božićno vrijeme unutar Crkvene godine nam na simboličan način govori o duhovnoj istini tame i svjetla i to vrlo sugestivno i uvjerljivo. Isus koji dolazi na ovaj svijet jest Svjetlo, najsvjetlije, najčišće. Svjetlo koje rasvjetljuje svaku tamu. Shvatili su to ljudi koji – kako čitamo u našem današnjem evanđeoskom odlomku – dolaze k Svjetlu koje su zamijetili na obzorju svoga života. Dolaze kako bi izašli iz raznih tmina i mraka svoga srca. Potrudimo se biti zahvalni što „na dohvat ruke” imamo Isusa, svoje Svjetlo, što znamo gdje Ga, u različitim životnim tamama u kojima se nađemo, tražiti. Je li Isus doista to Svjetlo koje svaki dan tražimo? D. M.
(preuzeto iz knjige Živa Riječ 2021. u izdanju Misionara Krvi Kristove)
Poticajna misao
Modernom čovjeku teško je biti sam, smatra nemogućim sići u dno svoga ja. I ako mu se dogodi da se nađe sam sa sobom, u svojoj tihoj ćeliji, tik pred časom kad će Boga ugledati – on tada pali radio ili televizor.
(Ernesto Cardenal, iz: Ž. Brzić, Nezastarjela mudrost, UPT, Đakovo 1990.)
