LECTIO
Prvo čitanje: Levitski zakonik 13, 1-2. 45-46
1 Reče Gospodin Mojsiju i Aronu: 2 »Ako se kome na koži pojavi oteklina ili lišaj ili bjelkasta pjega što bi bila nagovještaj gube na koži njegova tijela, neka se takav dovede svećeniku Aronu ili kojem od njegovih sinova svećenika. 45 Onaj koji se bude ogubavio, neka nosi rasparanu odjeću; kosa neka mu je raščupana; gornju usnu neka prekrije i viče: ‘Nečist! Nečist!’ 46 Sve dok na njemu bude bolest, neka nečistim ostane, a kako je nečist, neka stanuje nasamo: neka mu je stan izvan tabora.«
Riječ Gospodnja
Obredno postupanje s gubom je opisano u 13. i 14. poglavlju Levitskog zakona (13. i 14.) a sud o toj bolesti izriče hebrejski izraz koji u svom korijenu znači »biti od Boga udaren«. Židovi su pogođenoga tom zaraznom bolešću odstranjivali, jer je guba bila istoznačnica (sinonim) za odijeljenost, obrednu nečistoću i kaznu Božju, stanje bez ljudske nade, pošast određena isključivo za grješnike, kao što je to bio slučaj s Egipćanima (Izl 9). Gubavac je smatran nečistim, odijeljen je od zajednice i »izopćen«, da se sačuva svetost Božjeg naroda. Činjenica pak da je čovjek u slučaju ozdravljenja od gube – da bi bio primljen natrag u zajednicu – morao prinijeti žrtvu okajnicu (14, 33ss), jasno pokazuje tijesnu povezanost gube s grijehom (usp. Br 12, 10-15; Pnz 28, 27.35; 2 Ljet 26, 19-23). Rječit primjer toga je Mirjam, pogođena tim zlom jer je govorila protiv Mojsija: »Gospodin se raspali gnjevom…i evo Mirjam bijaše gubava, bijela poput snijega« (Br 12,9s).
Iz tog razloga evanđelja, kad pripovijedaju o ozdravljenjima od gube, smatraju ih simbolom oslobođenja od zla i grijeha, znakom i dokazom Isusove moći, koji je došao među ljude ne radi zdravih, nego radi bolesnih. U Isusovo vrijeme gubavac je dvostruko patio: u tijelu i u duši, zbog Božje odsutnosti. Na toj pozadini treba čitati današnji evanđeoski ulomak, ne zaboravljajući pritom da Isus na križu umire kao gubavac, izobličen i odbačen od naroda, da na svijetu više ne bude gubavaca.
Drugo čitanje: Prva poslanica Korinćanima 10, 31-11, 1
Braćo:
10, 31 Ili jeli, ili pili, ili drugo što činili, sve na slavu Božju činite. 32 Ne budite na sablazan ni Židovima, ni Grcima, ni Crkvi Božjoj, 33 kao što i ja svima u svemu ugađam ne tražeći svoju korist, nego što koristi mnogima na spasenje.
11, 1 Nasljedovatelji moji budite, kao što sam i ja Kristov.
Riječ Gospodnja
Kratki Pavlov ulomak spominje tri norme koje moraju obasjavati život kršćanina: (1) sve činiti na slavu Božju; (2) nikome ne biti na sablazan, ni izvan zajednice ni u njoj; (3) vlastitim načinom života nasljedovati ono što je Isus činio i naučavao. Ulomak je smješten u kontekst u kojem Pavao poučava zajednice kako s jednostavnošću živjeti svakodnevicu bez moraliziranja i bez davanja povoda sablaznima. Konkretni slučaj o kojem govori tiče se jedenja mesa žrtvovanog idolima: je li se dopušteno njime hraniti ili nije? Neki su uvjereni da idoli ne postoje te je dakle to meso poput svakoga drugog, pa se dakle smije jesti. Taj se problem snažno osjećao u zajednici jer se u poganskim hramovima vrlo jeftino prodavalo meso žrtvovanih životinja. No drugi u zajednici nisu tako mislili, jer su još uvijek bili zarobljeni svojim praznovjerjima, i zbog toga su se sablažnjavali. U svoj toj stvari Pavlova misao je jasna: nema razlika između hrane i hrane; pa ipak, ako neko jelo ili bilo koja druga stvar sablažnjava braću, izbjegavat ću jesti meso (usp. 1 Kor 8, 13). Između vlastite slobode i zajedničkog izgrađivanja, treba dati prednost ovome drugom: »Sve je dopušteno! Ali – sve ne saziđuje. Nitko neka ne traži svoje, nego dobro drugoga« (1 Kor 10, 23s). Pavlovo se naučavanje bez sumnje nadovezuje na stil života Gospodina Isusa, koji je sav svoj život proživio ne u brizi za samoga sebe, već u pozornosti na druge i u darivanju sebe drugima.
Evanđelje: Evanđelje po Marku 1, 40-45
U ono vrijeme: 40 Dođe k Isusu neki gubavac, klekne i zamoli: »Ako hoćeš, možeš me očistiti!« 41 Isus ganut pruži ruku, dotače ga se pa će mu: »Hoću, budi čist!« 42 I odmah nesta s njega gube i očisti se. 43 Isus se otrese na nj i odmah ga otpravi riječima: 44 »Pazi, nikomu ništa ne kazuj, nego idi, pokaži se svećeniku i prinese za svoje očišćenje što propisa Mojsije, njima za svjedočanstvo.45 «Ali čim izađe, stane on uvelike pripovijedati i razglašavati događaj tako da Isus više nije mogao javno ući u grad, nego se zadržavao na samotnim mjestima. I dolažahu k njemu odasvud.
Riječ Gospodnja
Isusovo ozdravljenje gubavca evanđelist Marko je ispripovjedio držeći se jednostavnog obrasca: predstavljanje slučaja (r. 41), Isusova gesta kojom vrši ozdravljenje (r. 41), utvrđivanje da je učinjeno čudo koje je gubavac tražio (r. 42). Kateheza teksta je veoma jednostavna: ozdravljenje od zla je uvijek povezano s vjerom bolesne osobe. On treba postati svjestan stanja vlastite nemoći i, posljedično, treba se pouzdati u moć Gospodina. Sve i uvijek je dar Božji a sâmo spasenje, iako traži ljudsku suradnju, jest djelo Boga, koji djeluje zahvaljujući čovjekovoj vjeri.
Nadalje, činjenica da je riječ o ozdravljenju gubavca zadobiva posebno značenje: ozdravljenje od gube bilo je jedan od velikih znakova koji su se očekivali od mesijanskih vremena (usp. Mt 11, 5). Došlo je vrijeme Mesijina dolaska u kojem se čovjeku potpuno vraća njegovo ljudsko dostojanstvo, njegova tjelesna i duhovna cjelovitost. No, svojom gestom kojom dotiče i ozdravlja gubavca, Isus nas također želi poučiti da gubavac nije prokletnik ili kažnjenik Božji, već stvorenje koje njezin Gospodin ljubi, jer prava guba ili nečistoća nije ona fizička, već ona srca. Isus ne pravi razliku među osobama. On sve bez razlike poziva na svoju milosrdnu ljubav, jer svaki čovjek je sin Božji i dostojan spasenja i ljubavi.
MEDITACIJA
U ozdravljenju gubavca Krist nam se predstavlja kao onaj koji »razbija« i autoritativno uklanja sve zapreke koje priječe potpuno utjelovljenje ljubavi. Valja razmišljati o grčkom izrazu splanhnisthéis koji evanđelist Marko koristi da kaže je Isus bio »ganut« gubavčevim stanjem. On izriče nježnost, suosjećanje, »majčinsku« i «žensku« osjetljivost: ono što majka osjeća za svog sina. Drhtaji Kristova srca za boli i tjeskobe koje pogađaju čovjeka toliko su »proživljeni« da iznad svega podsjećaju na drhtaje Žene koja prihvaća žrtvu – biti sluškinja-službenica Sina koji trpi. Nijedna se majka nije više i dublje od Marije uključila u trpljenje svoga sina.
Dođe nam da pomislimo na glasovito 53. poglavlje Knjige proroka Izaije , gdje prorok opisuje – u jednoj od svojih najsnažnijih stranica – »čovjeka boli vičnog patnjama« koji uistinu »na sebe uze naše boli« i naše tjeskobe. Bol »dotaknuta« Kristom postaje, da tako kažemo, »sakramentalni« čin i događaj milosti: koristan i posvećujući ne samo za onoga koji trpi, već i za čitavo tijelo crkvene zajednice. Postaje događaj spasenja i »osobno-zajedničkog« uskrsnuća: »dodir« Krista ga je ispunio božanskom energijom.
MOLITVA
Kriste, ti si svojim životom i svojom riječju posvetio ljudsku bol. Ti si, umoran od hodanja i shrvan naporom, sjeo i otpočinuo na zdencu Sihar. Ti si rekao: »Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo…« (Iv 12, 24). Rekao si: »Vi ćete plakati i jaukati, a svijet će se veseliti« (Iv 16, 20). ). Rekao si također: »Tko hoće ići za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom«. Po svojim si nam apostolima ponavljao: da bismo bili dostojni ući u kraljevstvo života, treba proći kroz mnoge nevolje. Isuse, tvoji su sljedbenici potvrdili da je »kraljevski« put koji vodi u vječnost, gdje će se nevolje života preobraziti u slavu a ti si nam potvrdio: »Hrabri budite, tu vam vječnu slavu nitko neće moći ugrabiti!«. Vjerujemo u to, Isuse! Pomozi nam ići naprijed u mnogim nevoljama i svakodnevnim umaranjima. Pomozi nam barem da znamo podnijeti težinu, »bijelo mučeništvo« svakodnevice. Pomozi nam da znamo podnositi život s njegovim porazima i razočaranjima, s njegovim tjeskobama i problemima. Vjerujemo, Gospodine, poveća vjeru u nama, da vjerujući sve više, sve više se i nadamo: a nadajući se sve više, da sve više i ljubimo! Tako jest i tako neka bude!
KONTEMPLACIJA
Zašto se dakle plašiš uzeti Kristov križ na ovom svijetu, kako bi mogao s Kristom kraljevati na onom drugom? U križu je spasenje, u križu je život; u križu je milina koju ulijeva Duh Sveti; u križu je snaga protiv poteškoća; u križu je najuzvišeniji vrhunac kreposti i savršenosti. Samo je u križu spasenje i nada vječnog života. Uzmi dakle svoj križ i pođi za Kristom: on ti je prethodio i na križu je umro za tebe.. Ako umreš s njime; s njime će i živjeti; i ako budeš sličan njemu u trpljenju, bit ćeš mu sličan i u uživanju. Sve se dakle nadahnjuje na križu i na njemu dobiva svoj smisao. Nema boljeg puta nego svakodnevno prihvaćati svoj križ. Slobodno si organiziraj život kako hoćeš, međutim svuda ćeš samo nailaziti na patnju: preko volje ili svojevoljno, posvuda ćeš nailaziti na trpljenje, ili zbog kakve neugodnosti u svom tijelu ili radi kakve zabrinutosti duše; ili zbog tog što ćeš morati podnositi neku mučnu osobu ili, često i zato što ćeš morati podnositi samoga sebe, i bit će ti potrebno veliko strpljenje. Križ će te dakle uvijek pratiti i posvuda ćeš nositi samoga sebe. Ako svoj križ budeš nosio dragovoljno, i on će nositi tebe i bit će ti lakši i donijet će te do željenog cilja gdje više nećeš morati trpjeti: međutim, ne u ovom, nego u drugom životu (Nasljeduj Krista, II, 12).
AKCIJA
Često ponavljaj i danas živi Riječ: »Ako hoćeš, možeš me očistiti!« (Mk 1,40b)
ZA DUHOVNO ČITANJE
Sviđa mi se za kontemplaciju vjerniku predložiti molitvu koju je sastavila devetogodišnja djevojčica Valerija, na dan svoje prve pričesti (bilo je to 1989. godine). Kristov križ ju je ubrzo dotakao svojom blagohotnom sjenom: ostala je iznenada lišena ljubavi majke Gizele, koja se morala posvetiti njegovanju sestrice koja je rođena s down sindromom i operirana trideset i jedan puta. Valerija dakle ovako moli: »Isuse, zahvaljujem ti što te danas s radošću primam u svoje srce; zahvaljujem ti što mi svakog dana i svake minute pomažeš pobijediti žalost i promijeniti je u radost; zahvaljujem ti što mi u svakom trenutku potištenosti pomažeš biti sretnom i nasmijanom, i što mi u poteškoćama daješ shvatiti sve ono što trebam učiniti. I meni, koja sam tek jedna djevojčica, k ti daješ snage da vedro nosim svoj križ. Zahvaljujem ti što sam shvatila da bez križa nitko ne može biti sretan, i što se, živeći u patnji, uči da u svakom lijepom ili ružnom iskustvu našeg života ima uvijek toliko razloga da budemo sretni. Ja sam sretna, premda i ja imam svoj križ: Na tom križu koji si mi darovao, Gospodine, zahvaljujem ti svim svojim srcem. Amen«.
