LECTIO
Prvo čitanje: Jeremija 31, 31-34
³¹ »Evo dolaze dani – govori Gospodin – kad ću s domom Izraelovim i domom Judinim sklopiti novi savez. ³² Ne savez kakav sam sklopio s ocima njihovim u dan kad ih uzeh za ruku da ih izvedem iz zemlje egipatske, savez što ga oni razvrgoše premda sam ja gospodar njihov – govori Gospodin. ³³ Nego, ovo je savez što ću ga sklopiti s domom Izraelovim poslije onih dana – govori Gospodin: Zakon ću svoj staviti u dušu njihovu i upisati ga u njihovo srce. I bit ću Bog njihov, a oni narod moj. ³⁴ I neće više učiti drug druga ni brat brata govoreći: ‘Spoznajte Gospodina!’ jer svi će me poznavati, i malo i veliko – govori Gospodin – jer ću oprostiti bezakonje njihovo i grijeha se njihovih neću više spominjati.«
Riječ Gospodnja
Babilonski kralj Nabukodonozor razorio je Jeruzalem 586. godine prije Krista. Prorok Jeremija zatekao se je među onima koji su trebali biti odvedeni u ropstvo, dakle s prognanicima proživljava iskustvo napuštanja svoje zemlje. I baš u takvim žalosnim okolnostima Gospodin mu u usta stavlja riječ nade za sve. Trideseti i trideset i prvo poglavlja. njegove knjige obično se nazivaju poglavlja »utjehe Izraela«. U središtu današnjeg ulomka je obećanje novog saveza, koji više nije dan u obliku izvanjski nametnutih normi, već se temelji na bliskom, upravo zaručničko sjedinjenju Boga i njegova naroda. U pustinji progonstva Bog će ponovno progovoriti narodu-zaručnici svježinom prvog izjavljivanja ljubavi (r. 31). Taj »novi savez« (r. 31.33), urezan ne u kamene ploče, nego u dubine ljudskog srca izvanrednim Božjim darom, bit će obilježje novih vremena.
Isus proglašava da je taj savez ostvaren u njegovoj žrtvi za vrijeme ustanovljenja euharistije (usp. Lk 22, 20) na Posljednjoj večeri. On će se u potpunosti ostvariti na Veliki petak, kada, izdahnuvši, Isus predaje (izlijeva) Duha Svetoga, počélo novog zakona u nutrini svakog vjernika.
Drugo čitanje: Poslanica Hebrejima 5, 7-9
Braćo:
⁷ Krist je u dane svoga zemaljskog života sa silnim vapajem i suzama prikazivao molitve i prošnje Onomu koji ga je mogao spasiti od smrti. I bî uslišan zbog svoje predanosti: ⁸ premda je Sin, iz onoga što prepati naviknu slušati ⁹ i, postigavši savršenstvo, posta svima koji ga slušaju začetnik vječnoga spasenja.
Riječ Gospodnja
Ove riječi izriču bît djela spasenja što ga je Krist izvršio. On je prikazan kao ispunjenje ne samo obećanjâ, zakona i proroštava, nego također i starozavjetnog bogoštovlja. Uistinu, jedini je on milosrdni i vjerni veliki svećenik koji stvarno može očistiti narod od grijeha, žrtvom samoga sebe jednom zauvijek (usp. Hebr 7, 26s.). No, da bi to postigao, morao je uzeti našu slabost (7. r. doslovno: »u dane svoga tijela«) i našu patnju (2, 10) da bi nam u svemu bio sličan. Pisac poslanice Hebrejima naznačuje do kuda je stvarno došlo Kristovo suosjećanje s našim stanjem (r. 7) i iz čega je crpio snagu za zagovaranje nas ljudi: iz potpune poslušnosti da izvrši ono što Otac od njega želi. On se morao naviknuti na Božju volju kao i svaki čovjek u svom razvoju, i patnja je bila škola u kojoj on, premda je savršen kao Bog (r. 8a), postao savršen i kao čovjek (r. 9). Svojom sinovskom poslušnošću ispravio je neposlušnost grijeha. Svi koji odluče slijediti ga na tom putu postižu ono vječno spasenje koje se daje zbog njegove predanosti (r. 7b) svima onima za koje je postavljen velikim svećenikom po redu Melkisedekovu (r. 10). Iz onoga što prepati iz ljubavi može se u njemu prepoznati novo, poslušno i sinovsko srce (r. 8), što ga Bog obeća proroku Jeremiji. Gledajući Krista, njegovo probodeno srce na križu, svi mogu spoznati Gospodina kao milosrdnu ljubav.
Evanđelje: Iv 12, 20-33
U ono vrijeme:
²⁰ Među onima koji su se došli klanjati na blagdan bijahu neki Grci. ²¹ Oni pristupe Filipu iz Betsaide galilejske pa ga zamole: »Gospodine, htjeli bismo vidjeti Isusa.« ²² Filip ode i kaže to Andriji pa Andrija i Filip odu i kažu Isusu. ²³ Isus im odgovori: »Došao je čas da se proslavi Sin Čovječji. ²⁴ Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod. ²⁵Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni. ²⁶Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom. I gdje sam ja, ondje će biti i moj služitelj. Ako mi tko hoće služiti, počastit će ga moj Otac. ²⁷ Duša mi je sada potresena i što da kažem? No, zato dođoh u ovaj čas! ²⁸ Oče, proslavi ime svoje!« Uto dođe glas s neba: »proslavio sam i opet ću proslaviti!«
²⁹Mnoštvo koje je ondje stajalo i slušalo govoraše: »Zagrmjelo je!« Drugi govorahu: »Anđeo mu je zborio.« ³⁰ Isus na to reče: »Ovaj glas nije bio poradi mene, nego poradi vas. ³¹ Sada je sud ovomu svijetu, sada će knez ovoga svijeta biti izbačen. ³² A ja kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi.«
³³ To reče da označi kakvom će smrću umrijeti.
Riječ Gospodnja
Dva pola ovog ulomka su uzlazak u Jeruzalem nekih Grka, koji žele vidjeti Isusa (r. 20s; usp. r. 19b), i njegovo uzdignuće na križ (r 32s). Dva uzašašća: prvo je potaknula ljudsko zanimanje za židovsku pashu i za Isusovu osobu, druga je izraz spasonosne volje Očeve, koji ne oklijeva u smrt predati jedinorođenoga Sina, pravoga vazmenog jaganjca.
Između dva pola, da prihvatimo prijelaz s razine ljetopisa na onu eshatološku – između vremena i konca vremenâ – stoji Isusov »čas«. On je već kucnuo, kako mu to govori zahtjev Grka, na koji međutim nije izravno odgovoreno (r. 23): sâm će im Otac veoma brzo odgovoriti i to vrlo izričito.
Kao kod sinoptika, predviđa se nešto nečuveno: muka Sina čovječjega. Ona kod Ivana neće jednostavno slijediti iz slave, nego će se s njom podudarati. ‘Proslava’ i ‘uzdignuće’ istovremeno se odnose na križ i na uskrsnuće, što su dva vida Isusova časa. Tko mu hoće služiti uključen je u istu sudbinu smrti i slave (r. 24-26). Nije riječ o apstraktnim tvrdnjama: Isus je dubinski potresen pred onim što ga očekuje (r. 26s su ivanovski Getsemani), no središte njegova bića je utvrđeno u bezuvjetnom prianjanju uz volju Očevu, koju je on došao izvršiti (r. 27b): ta će sinovska poslušnost proslaviti Očevo ime, jer očituje trojstvenu ljubav i ostvaruje spasenje svijeta (r. 28). U tom potpunom sebedarju Isus se objavljuje kao pravi Sin čovječji, poslan suditi svijet, izbaciti njegovog kneza i uspostaviti kraljevstvo Božje (r. 31). Odlučujući čas povijesti je njegova smrt na križu.
MEDITACIJA
Današnji evanđeoski ulomak je veoma znakovit za naš korizmeni hod. Isus je uzašao u Jeruzalem za blagdan pashe. Tu su neki Grci koji dolaze Filipu i govore mu: »Želimo vidjeti Isusa, želimo ga upoznati«. To je pitanje koje si i mi moramo uvijek postavljati. Doista, uvijek imamo potrebu približiti se Isusu, ponovno ga upoznati, kad da ga nikad nismo vidjeli, jer se nikad ne prestaje upoznavati Gospodina. Svakoga bismo dana trebali osjećati da je u nama sve jača želja: vidjeti Isusa. A tko će nas dovesti k njemu, tko će nam ga pokazati, tko će nam dati da ga vidimo?
Upravo nas ta želja tjera da slušamo njegovu Riječ, da ga tražimo u Svetom Pismu, u evanđelju, u Crkvi, u braći, u događajima, u našem srcu. Sada ga više ne trebamo tražiti izvan nas, jer Isus živi u nama, ako vjerujemo. Najvažnija stvar je upravo intimno sudjelovati, s vjerničkim srcem, u Kristovu otajstvu. Samo tako donosimo roda. Isus nas pak podsjeća da nitko istinski ne živi – a to znači donositi rod – ako ne želi prodrijeti u otajstvo umirućeg zrna, otajstva koje je, prije svega, on proživio.
Mi, dakle, ne pronalazimo potrebnu snagu da se padnemo na plodno tlo, ako ne vodimo računa da je teren na kojem valja umrijeti tlo ljubavi, koja daje smisao Kristovu križu i svim križevima koji se podižu oko njega, iščekujući u njegovoj sjeni potpuno dovršenje novog saveza, a to je njegova pasha (usp. Otkr 14,13).
MOLITVA
I mi te želimo vidjeti, Isuse, u ovaj čas u kojem, poput sjemena, padaš na tlo naše boli i klijaš u rodnu pšenicu, a što onda pobuđuje nadu u obilnu žetvu. Ti otkrivaš kako je slatko umrijeti onome koji ljubi i radosno se daruje. Izgubiti život s tobom i za tebe znači pronaći ga. Tada i biljka cvate u osmijehu.
U tvojim ranama nalazimo utočište i u njima smisao pronalazi svako ljudsko trpljenje. Jedino gledajući tebe, nalazimo snagu da se s povjerenjem stavimo u očinske Božje ruke. Pročisti oči našeg srca, dok te ne ugledamo ,ne kao u ogledalu niti mutno, već vječnim pogledom punim ljubavi, licem u lice, onakvog kakav jesi. Amen.
KONTEMPLACIJA
Muka i smrt našeg Gospodina je najslađi i najsnažniji motiv koji može potaknuti naša srca u ovom smrtnom životu. Gledaj Isusa, našega velikog svećenika, i promatraj ga od trenutka njegova začeća. Promisli, nosio nas je na leđima, prihvaćajući zadatak da nas otkupi svojom mukom i smrću na križu. Teotime, Teotime, Spasiteljeva nas je duša sve poznavala po imenu; a iznad svega na dan njegove muke, kad je prikazivao svoje suze, svoje molitve, svoju krv i svoj život za sve nas i kad je baš za tebe sricao misli ljubavi: O vječni Oče, uzimam i na sebe tovarim sve grijehe sirotog Teotima, trpjet ću smrtne muke da ih on bude oslobođen i ne pogine, nego živi. Neka ja umrem da on živi; neka ja budem razapet da se on proslavi.
Teotime, brdo Kalvarija je brežuljak zaljubljenih. Svaka ljubav koja ne potječe iz Spasiteljeve muke je isprazna i opasna. Nesretna je smrt bez Spasiteljeve ljubavi. Ljubav i smrt toliko su jedinjene u Spasiteljevoj muci da nije moguće u srcu imati jednu bez druge. Na Kalvariji nije moguće živjeti bez ljubavi, niti ljubiti bez Otkupiteljeve smrti: izvan nje, međutim, sve je ili vječna smrt ili vječna ljubav. Dođi, Duše Sveti, zapali naša srca svojom ljubavlju, da umremo svakoj drugoj ljubavi kako bismo živjeli za onu Isusovu (Franjo Saleški, Teotim, iliti Traktat o Božjoj, XII, 13).
AKCIJA
Često ponavljaj i danas živi Riječ: »Gledat će onoga koga su proboli«(usp. Iv 19, 37b).
ZA DUHOVNO ČITANJE
Govoriti o Isusovom umiranju uistinu znači pokušati nemoguće. Čovjek Isus pobjeđuje gubeći. Pobjeđuje niječući u sebi samom kao čovjeku moć vladanja, potvrđivanja pred drugima i nad drugima. On je toga bio itekako svjestan, što se kristalno jasno vidi u cijelom njegovu naučavanju i životu.
Znatiželjni tragači ili čeljad željna izvanrednih spoznaja i doživljaja, neki Grci željeli su mu se približiti u njegovim posljednjim danima u Jeruzalemu. On izlazi s onom prelijepom slikom koja nas tako blisko podsjeća na prispodobu o kraljevstvu nebeskom: «Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlji ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod» (Iv 12, 24). Pšenično zrno je on sam: Isus. Kenosa utjelovljenja doći će do svoje krajnje granice u muci i smrti na križu. No slika pšeničnog zrna koje umire i daje klas a potom kruh, očigledno je povezano s otajstvom euharistije.
Životnost onoga zasijanog sjemena je čudesna. Zakon sjemena je umrijeti da se umnoži: ono nema drugi smisao, drugu zadaću osim ove: služenje životu. Tako i umiranje Isusa Krista: sjeme života posijano u zemlju. Za Isusa ljubiti znači služiti a služiti znači nestati u životu drugih, umrijeti da dade živjeti.
Svako sebedarje je sijanje ljubavi iz kojeg izrasta ljubav. Tamo gdje je najteže prihvatiti poniženje da budemo sluge drugima i da nas drugi pojedu, tu se najobilnije žanje plod djelotvorne ljubavi.
Evo, neka nam Gospodin dade da dođemo do toga potpunog predanja našeg bića svaki put kad se zateknemo s našim djetinjim pričama. Neka nam udijeli da uronimo u njegovo otajstvo poniznosti i proslave unatoč našoj nesposobnosti da ga razumijemo. A. .M. CanopI, L’annientamento di Cristo, perpetuato nel mistero eucaristico /Kristovo umiranje ovjekovječeno u euharistijskom otajstvu/ u: »Deus Absconditus», Ghiffa, 1980, str. 60-69, passim).
