LECTIO
1. čitanje: Knjiga proroka Izaije 50, 4-7
⁴ Gospodin Bog dade mi jezik vješt
da znam riječju krijepiti umorne.
Svako jutro on mi uho budi
da ga slušam kao učenici.
⁵ Gospodin Bog uho mi otvori:
ja se ne protivih niti uzmicah.
⁶ Leđa podmetnuh onima što me udarahu,
a obraze onima što mi bradu čupahu,
i lica svojeg ne zaklonih
od pogrda ni od pljuvanja.
⁷ Gospodin Bog mi pomaže,
zato se neću smesti.
Zato učinih svoj obraz k’o kremen
i znam da se neću postidjeti.
Riječ Gospodnja.
Vjernost Bogu i ljudima – poslanju primljenom za njihovo dobro – Slugu Gospodnjeg drži postojanim u trpljenju, u sramoti, u prividnom neuspjehu. Pozorni slušatelj Božje riječi, prorok i učitelj mudrosti za narod, svojim udesom predoznačava udes Krista, krotkoga koji se nije usprotivio volji Oca i nije uzmaknuo pred zloćom ljudi, siguran – čak i u uzvišenom času napuštenosti na križu – da je taj Božji naum dan za spasenje sviju. (r. 7; usp. Mk 15, 34 i Lk 23, 43.46)
2. čitanje: Poslanica svetog Pavla apostola Filipljanima 2, 6-11
⁶ Krist Isus, trajni lik Božji,
nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom,
⁷ nego sam sebe »oplijeni« uzevši lik sluge,
postavši ljudima sličan;
obličjem čovjeku nalik,
⁸ ponizi sam sebe, poslušan do smrti,
smrti na križu.
⁹ Zato Bog njega preuzvisi
i darova mu ime,
ime nad svakim imenom,
¹⁰ da se na ime Isusovo prigne svako koljeno
nebesnikâ, zemnikâ i podzemnikâ.
¹¹ I svaki će jezik priznati:
»Isus Krist jest Gospodin!« –
na slavu Boga Oca,
Riječ Gospodnja.
Ovo je divni predpavlovski kristološki himan. Slojevit u pojedinim izričajima koji ga tvore, može se razumjeti polazeći od imenice »plijen«, grčki harpagmós (r. 6), što doslovno znači ‘predmet otimanja’. Kakvo značenje može imati tvrdnja: Krist koji je božanskog statusa (morfé), svoju jednakost s Bogom nije smatrao predmetom otimanja?
Ovdje se podrazumijeva usporedba s Adamom, koji je htio ugrabiti takav status premda mu nije pripadao. Pavao zajednici u Filipima za primjer daje novog Adama, tj. Krista. Taj pristaje poniznošću i poslušnošću do najsramotnije smrti otkupiti oholu neposlušnost prvog Adama, zbog kojega je čitavo čovječanstvo upalo u grijeh i u smrt (usp. Rim 5, 18s.).
Krist je oplijenio samoga sebe i počeo živjeti životom sluge, koji je naš život (r. 7), do krajnje granice. Na njegovo dragovoljno poniženje odgovara svojim djelovanjem Bog (rr. 9-11), koji ga je ne samo »uzvisio«, nego ‘uzdigao iznad svega’. Čitav svemir sad je pozvan obznaniti da je Isus Krist kýrios, to jest Bog, a to priznanje je na slavu Boga Oca.
Evanđelje: Marko 14, 1 – 15, 47
¹⁴ ¹ Za dva dana bijaše Pasha i Beskvasni kruhovi. Glavari svećenički i pismoznanci tražili su kako da ga na prijevaru uhvate i ubiju. ² Jer se govorilo: »Nikako ne na blagdan da ne nastane pobuna naroda.«
³ I kad je u Betaniji , u kući Šimuna Gubavca, bio za stolom, dođe neka žena s alabastrenom posudicom prave skupocjene nardove pomasti. Razbi posudicu i poli ga po glavi.
⁴ A neki negodovahu te će jedan drugomu: »Čemu to rasipanje pomasti? ⁵ Mogla se pomast prodati za više od trista denara i dati siromasima.« I otresahu se na nju. ⁶ A Isus im reče: »Pustite je, što joj dodijavate? Dobro djelo učini na meni. « ⁷ Tȁ siromaha svagda imate uza se i kad god hoćete možete im dobro činiti, a mene nemate svagda. ⁸ Učinila je što je mogla: unaprijed mi pomaza tijelo za ukop. ⁹ Zaista, kažem vam, gdje se god bude propovijedalo evanđelje, po svem svijetu, naviješćivat će se i ovo što ona učini – njoj na spomen.
¹⁰ A Juda Iškariotski, jedan od dvanaestorice, odem glavarima svećeničkim da im ga preda. ¹¹ Kad su oni to čuli, obradovali su se i obećali mu dati novca. I tražio je zgodu da ga preda.
¹² Prvoga dana Beskvasnih kruhova, kad se žrtvovala pasha, upitaju učenici Isusa: »Gdje hoćeš blagovati pashu, da odemo i pripravimo?« ¹³ On pošalje dvojicu učenika i rekne im: »Idite u grad i namjerit ćete se na čovjeka koji nosi krčag vode. Pođite za njim ¹⁴ pa gdje on uđe, recite domaćinu: ‘Učitelj pita: Gdje mi je svratište u kojem bih blagovao pashu sa svojim učenicima?’ ¹⁵ I on će vam pokazati na katu veliko blagovalište, prostrto i spremljeno. Ondje nam pripravite.« ¹⁶ Učenici odu, dođu u grad i nađu kako im on reče te priprave pashu.
¹⁷ A uvečer dođe on s dvanaestoricom. ¹⁸ I dok bijahu za stolom te blagovahu, reče Isus: »Zaista, kažem vam, jedan će me od vas izdati – koji sa mnom blaguje.«¹⁹ Ožalošćeni, stanu mu govoriti jedan za drugim: »Da nisam ja?« ²⁰ A on im reče: »Jedan od dvanaestorice koji umače sa mnom u zdjelicu. ²¹ Sin čovječji, istina, odlazi kako je o njemu pisano, ali jao čovjeku onomu koji ga predaje. Tomu bi čovjeku bolje bilo da se ni rodio nije!«
²² I dok su blagovali, on uze kruh, izreče blagoslov pa razlomi, dade im i reče: »Uzmite, ovo je tijelo moje.« ²³ I uze čašu, zahvali i dade im. I svi su iz nje pili. ²⁴ A on im reče: »Ovo je krv moja, krv Saveza, koja se za mnoge prolijeva. ²⁵ Zaista, kažem vam, ne, neću više piti od ovoga roda trsova do onoga dana kad ću ga – novoga – piti u kraljevstvu Božjem.«
²⁶ Otpjevavši hvalospjeve, zaputiše se prema Maslinskoj gori. ²⁷ I reče im Isus: »Svi ćete se sablazniti. Tȁ pisano je: ‘Udarit ću pastira i ovce će se razbjeći.’ ²⁸ Ali kad uskrsnem, ići ću pred vama u Galileju « ²⁹ Nato će mu Petar: »Ako se i svi sablazne, ja neću!« ³⁰ A Isus mu reče: »Zaista, kažem ti, baš ti, danas, ove noći, prije nego se pijetao dvaput oglasi, triput ćeš me zatajiti!« ³¹ Ali on je upornije uvjeravao: »Bude li trebalo i umrijeti s tobom, ne, neću te zatajiti. A tako su svi govorili.«
³² I dođu u predio imenom Getsemani. I kaže Isus svojim učenicima: »Sjednite ovdje dok se ne pomolim.«
³³ I povede sa sobom Petra, Jakova i Ivana. Spopade ga užas i tjeskoba ³⁴ pa im reče: »Duša mi je nasmrt žalosna. Ostanite ovdje i bdijte!«
³⁵ Ode malo dalje i rušeći se na zemlju molio je da ga, ako je moguće, mimoiđe ovaj čas. ³⁶ Govoraše: »Abba! Oče! Tebi je sve moguće! Otkloni ovu čašu od mene!. Ali ne što ja hoću, nego što hoćeš ti.«
³⁷ I dođe, nađe ih pozaspale pa reče Petru: »Šimune, spavaš? Jedan sat nisi mogao probdjeti? ³⁸ Bdijte i molite da ne padnete u napast! Duh je, istina, voljan, no tijelo je slabo.« ³⁹ Opet ode i pomoli se istim riječima. ⁴⁰ Ponovno dođe i nađe ih pozaspale. Oči im se sklapale i nisu znali što da mu odgovore. ⁴¹ Dođe i treći put i reče im: »Samo spavajte i počivajte! Gotovo je! Dođe čas! Evo, predaje se Sin Čovječji u ruke grešničke! ⁴² Ustanite, hajdemo! Evo, izdajica se moj približio!«
⁴³ Uto, dok je on još govorio, stiže Juda, jedan od dvanaestorice, i s njime svjetina s mačevima i toljagama, poslana od glavara svećeničkih, pismoznanaca i starješina. ⁴⁴ A izdajica im njegov dade znak: »Koga poljubim, taj je!, Uhvatite ga oprezno odvedite!« ⁴⁵ I kako dođe, odmah pristupi k njemu i reče: »Učitelju!« I poljubi ga. ⁴⁶ Oni podignu na nj ruke uhvate ga. ⁴⁷ A jedan od nazočnih trgnu mač, udari slugu velikoga svećenika i odsiječe mu uho. ⁴⁸ Isus im prozbori: »Kao na razbojnika iziđoste s mačevima i toljagama da me uhvatite. ⁴⁹ Danomice bijah vam u Hramu, naučavah i ne uhvatiste me.« No neka se ispune Pisma.«
⁵⁰ I svi ga ostave i pobjegnu.⁵¹ A jedan je mladić išao za njim, ogrnut samo plahtom. I njega htjedoše uhvatiti, ⁵²no on ostavi plahtu i gol pobježe.
⁵³ Zatim odvedoše Isusa velikomu svećeniku. I skupe se svi glavari svećenički, starješine i pismoznanci. ⁵⁴ Petar je izdaleka išao za njim do u dvor velikog svećenika. Tu je sjedio sa stražarima i grijao se uz vatru. ⁵⁵ A glavari svećenički i cijelo Vijeće, da bi mogli pogubit Isusa, tražili su protiv njega kakvo svjedočanstvo, ali nikako da ga nađu. ⁵⁶ Mnogi su doduše lažno svjedočili protiv njega, ali im se svjedočanstva ne slagahu. ⁵⁷ Ustali su neki i lažno svjedočili protiv njega: ⁵⁸ »Mi smo ga čuli govoriti: ‘Ja ću razvaliti ovaj rukotvoreni Hram i za tri dana sagraditi drugi, nerukotvoreni!’« ⁵⁹Ali ni u tom im svjedočanstvo ne bijaše složno.
⁶⁰ Usta nato veliki svećenik na sredinu i upita Isusa: »Zar ništa ne odgovaraš? Što to ovi svjedoče protiv tebe?« ⁶¹ A on je šutio i ništa mu nije odgovarao. Veliki ga svećenik ponovno upita: »Ti li si Krist, Sin Blagoslovljenoga?« ⁶² A Isus mu reče: »Ja jesam! I gledat ćete Sina Čovječjega gdje sjedi zdesna Sile i dolazi na oblacima nebeskim.« ⁶³ Nato veliki svećenik razdrije haljine i reče: »Što nam još trebaju svjedoci? ⁶⁴ Čuli ste hulu! Što vam se čini?« Oni svi presudiše da zaslužuje smrt
⁶⁵ I neki stanu pljuvati po njemu, zastirati mu lice i udarati ga govoreći: »Proreci !« I sluge ga stadoše pljuskati.
⁶⁶ I dok je Petar bio dolje u dvoru, dođe jedna sluškinja velikoga svećenika; ⁶⁷ ugledavši Petra gdje se grije, upre u nj pogled i reče: »I ti bijaše s Nazarećaninom Isusom.« ⁶⁸ On zanijeka: »Niti znam niti razumijem što govoriš.« I iziđe van u predvorje, a pijetao se oglasi. ⁶⁹ Sluškinja ga ugleda i poče opet govoriti nazočnima: »Ovaj je od njih!« ⁷⁰ On opet nijekaše. Domalo nazočni opet stanu govoriti Petru: »Doista, i ti si od njih! Tȁ Galilejac si!« ⁷¹ On se tada stane kleti i preklinjati: »Ne znam čovjeka o kom govorite.« ⁷² I odmah se po drugi put oglasi pijetao. I spomenu se Petar one besjede, kako mu ono Isus reče: »Prije nego se pijetao dvaput oglasi, triput ćeš me zatajiti.« I briznu u plač.
¹⁵ ¹ Odmah izjutra glavari svećenički zajedno sa starješinama i pismoznancima – cijelo Vijeće – upriličili su vijećanje pa Isusa svezali, odveli i predali Pilatu. ² I upita ga Pilat: »Ti li si kralj židovski?« On mu odgovori: »Ti kažeš.« ³ I glavari ga svećenički teško optuživahu. ⁴ Pilat ga opet upita: »Ništa ne odgovaraš? Gle, koliko te optužuju.« ⁵ A Isus ništa više ne odgovori te se Pilat čudio.
⁶ O Blagdanu bi im pustio uznika koga bi zaiskali. ⁷ A zajedno s pobunjenicima koji u pobuni počiniše umorstvo bijaše u okove bačen čovjek zvani Baraba. ⁸ I uziđe svjetina te poče od Pilata iskati ono što im običavaše činiti. ⁹ A on im odgovori: »Hoćete li da vam pustim kralja židovskoga?« ¹⁰ Znao je doista da ga glavari svećenički predadoše iz zavisti. ¹¹ Ali glavari svećenički podjare svjetinu da traži neka im radije pusti Barabu. ¹² Pilat ih opet upita: »Što dakle da učinim s ovim kojega zovete kraljem židovskim?« ¹³ A oni povikaše: »Raspni ga!« ¹⁴ Reče im Pilat: »Tȁ što je zlo učinio?« Povikaše još jače: »Raspni ga!« ¹⁵ Hoteći ugoditi svjetini, Pilat im pusti Barabu, a Isusa izbičeva i preda da se razapne.
¹⁶ Vojnici ga odvedu Isusa u unutarnjost dvora, to jest u pretorij, pa sazovu cijelu četu ¹⁷ i zaogrnu ga grimizom; spletu trnov vijenac i stave mu na glavu, ¹⁸ te ga stanu pozdravljati: »Zdravo, kralju židovski!« ¹⁹ I udarahu ga trskom po glavi, pljuvahu po njemu i klanjahu mu se prigibajući koljena. ²⁰ A pošto ga izrugaše, svukoše mu grimiz i obukoše mu njegove haljine.
I izvedu ga da ga razapnu. ²¹ i prisile nekog prolaznika koji je dolazio s polja, Šimuna Cirenca, oca Aleksandrova i Rufova, da mu ponese križ. ²² I dovuku ga na mjesto Golgotu, što znači Lubanjsko mjesto. ²³ I nuđahu mu piti namirisana vina, ali on ne uze.
²⁴ Kad ga razapeše, razdijele među se haljine njegove bacivši za njih kocku što će tko uzeti. ²⁵ A bijaše treća ura kad ga razapeše. ²⁶ Bijaše napisan i natpis o njegovoj krivici: »Kralj židovski.« ²⁷ A zajedno s njime razapnu i dva razbojnika, jednoga njemu zdesna, drugoga slijeva.
²⁹ Prolaznici su ga pogrđivali mašući glavama: »Ej, ti, koji razvaljuješ Hram i sagradiš ga za tri dana, ³⁰ spasi sam sebe, siđi s križa!« ³¹ Slično i glavari svećenički s pismoznancima rugajući se govorahu jedni drugima: »Druge je spasio, sebe ne može spasiti! ³² Krist, kralj Izraelov! Neka sad siđe s križa da vidimo i povjerujemo! Vrijeđahu ga i oni koji bijahu s njim raspeti.
³³ A o šestoj uri tama nasta po svoj zemlji – sve do ure devete. ³⁴ O devetoj uri povika Isus iza glasa: »Eloi, Eloi, lama sabahtani?« To znači: Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio? ³⁵ Neki od nazočnih čuvši to, govorahu: »Gle, Iliju zove.«. ³⁶ A jedan otrča, natopi spužvu octom, natakne na trsku i pruži mu piti govoreći: »Pustite da vidimo hoće li doći Ilija da ga skine.«
³⁷ A Isus zavapi jakim glasom i izdahnu.
³⁸ I zavjesa se hramska razdrije nadvoje, odozgor dodolje. ³⁹ A kad satnik koji stajaše njemu nasuprot vidje da tako izdahnu, reče: »Zaista, ovaj čovjek bijaše Sin Božji!.«
⁴⁰ Izdaleka promatrahu i neke žene: među njima Marija Magdalena i Marija, majka Jakova Mlađega i Josipa, i Saloma – ⁴¹ te su ga pratile kad bijaše u Galileji i posluživale mu – i mnoge druge koje uziđoše s njim u Jeruzalem.
⁴² A uvečer, budući da je bila Priprava, to jest predvečerje subote, ⁴³ dođe Josip iz Arimateje, ugledan vijećnik, koji također iščekivaše kraljevstvo Božje: odvaži se, uđe k Pilatu i zaiska tijelo Isusovo. ⁴⁴ Pilat se začudi da je već umro pa dozva satnika i upita ga je li odavna umro. ⁴⁵ Kad sazna od satnika, darova Josipu tijelo. ⁴⁶Josip kupi platno, skine tijelo i zavije ga u platno te položi u grob, koji bijaše izduben iz stijene. I dokotrlja kamen na grobna vrata. ⁴⁷ A Marija Magdalena i Marija Josipova promatrahu kamo ga polažu.
Riječ Gospodnja.
Upravo u pripovijedanju o muci daje se odgovor na temeljno pitanje – Tko je Isus? – koja se proteže čitavim Markovim evanđeljem. U muci se razotkriva otajstvo: Isus je pravi čovjek i pravi Bog. Tvrdnja satnika – jednog poganina –koji vidje da »tako« umrije (15, 39) je simbol puta od bezvjerja do ispovijedanja vjere kojega je svatko od nas pozvan proći, gledajući Raspetoga.
Pripovijedanje je trijezno, snažno i prodorno: događaji sami govore, Glavni lik šuti. Izrugivanje kojem je izložen svaki vid njegova poslanja (14, 65; 15, 29.31s.) ne nalazi odgovora. Pravi čovjek u Getsemanskom vrtu (14, 33-35) pada na tlo moleći, u gesti zapomaganja i predanja. Pravi Božji Sin, može zazivati Boga, Svevišnjega, zazivamo: Abbà, tata…Nakon opetovane molitve, događa se, s velikom mukom, predanje volji Očevoj (14, 36). Isus je sad već spreman da bude izručen u ljudske ruke. Pred njima on nema drugih riječi doli onih koje proglašavaju njegov identitet, koje su bile uzrok da je osuđen kao hulitelj (14, 61-64) i buntovnik (15, 2). U buci mnogih glasova koji optužuju, izruguju, niječu, viču Raspni! uzvišenija je i dojmljivija Isusova šutnja, koja u zadnjem času postaje snažni krik, molitva upućena Ocu (15, 34), potpuno predanje (15, 37). Sin Božji prelazi prag smrti.
MEDITACIJA
Današnje bogoslužje otvara vazmena slavlja. Ponovno se nalazimo među svjetinom koja razdragana prisustvuje Isusovom ulasku u sveti grad a nakon toga smo pozvani slušati bolnu muku po Marku koja daje konačni odgovor na pitanje koje se proteže cijelim evanđeljem: Tko je Isus? I mi se također moramo očitovati s obzirom na njega iskreno i otvoreno da ne bismo i mi – poput svjetine – poklik Hosana! zamijenili onim Raspni ga!. Moramo se zapitati jesmo li doista i mi spremni s našim Učiteljem i Gospodinom koračati stazom ljubavi. To je hod koji se očituje u svoj svojoj prividnoj slabosti i beskorisnosti u bezuvjetnom predanju volji Očevoj. Ako oni učenici, koji su doticali Riječ života, koji su svojim pogledom duboko prodrli u njegove oči, nisu razumjeli, štoviše koji su napustili i izdali Isusa, kako možemo očekivati da ćemo ostati vjerni mi, koje smo zavedeni tisućama sirena koje nam nude jeftinu sreću?
Hoćemo li se barem ovih svetih dana usuditi usredotočiti svoj pogled na njega kako ne bismo pružali pomoć onome koje nastoji ugušiti ljubav? Pa ipak jedino će nam se pod križem moći ponovno roditi zrelija vjera u Isusa pravoga čovjeka i pravoga Boga, Boga koji je toliko zaljubljen u svoje stvorenje da prihvaća umrijeti radi ljubavi. Našem životu je potrebna ta vjera kako bismo opet pronašli novost onih djela koja jedino ponizna ljubav zna domisliti, i puku svakodnevicu preobrazili u čudesno očitovanje kraljevstva Božjega koje je među nama.
MOLITVA
Gospodine, daj nam milost da ovo vrijeme proživljavamo s dubokom nutarnjom sabranošću. Pa i u svakodnevnim poslovima neka u nama bude živ spomen tvoje presvete muke. Ti sâm pripravi nam srce da prihvati svako iskustvo našeg trpljenja i trpljenja nama dragih osoba, kao milosnu prigodu da se sjedinimo s tobom koji si nas kravlju svojom htio spasio.
Tek kad i mi budemo prihvatili bol drugih, kao što si ti preuzeo našu bol, moći ćemo istinski slaviti tvoje uskrsnuće i postati znak nade za toliku našu braću koja od nas očekuje pomoć, potporu i utjehu.
KONTEMPLACIJA
Danas smo pozvani razmatrati ljepotu Kralja. Pravog kralja, koji je Krist, u vlastitoj duši razmatra i pravo vidi jedino onaj koji mu podlaže svoj um i iskreno, s pobožnim osjećajem, ljubi njegovu dobrotu i neizmjerno milosrđe; i koji k tome oponaša, suobličujući se s njome, njegovu poniznost i svoje dragovoljno poniženje. Toga dana, Kralj kraljeva, Krist, zapravo je pokazao svoju veliku poniznost da je oponašamo, kad je ušao u Jeruzalem jašući na magaretu, a ne na ratnom konju. Pokazao je svoju dobroćudnost kad se je, premda vladar i gospodar nebeskih četa, udostojao učiniti kraljem četa krhkih lutalaca. O tome govori prorok Zaharija: »Kliči, Kćeri Sionska! Raduj se, kćeri Jeruzalemska!«.
Svaka vjerna duša, Kćer Sionska i Jeruzalemska, to jest majke Crkve, mora u ovaj dan izići ususret Kristu ne samo tjelesnim koracima, već i s osjećajima duše, razdraganim srcem i s osmjehom na usnama, s maslinovim grančicama u znak intimne pobožnosti, s palminim granama koje označuju pobjedu i čast, jer je naš kralj, Krist Isus, svojom poniznošću pobijedio oholog neprijatelja, đavla, oslobodivši krvlju svojom svoj narod. Iz tog razloga on ne dolazi danas u raskošnom sjaju, nego kao ponizni i siromašni spasitelj da narodima navijesti mir, udaljujući ga od ljubavi prema svijetu i privlačeći ga s Božjom ljubavlju i čašću (Bonaventura; Nedjeljni govori, 20, 6.9).
AKCIJA
Često ponavljaj i danas živi Riječ: »Kao što će se mnogi nad njim čuditi, tako će se njemu diviti mnogi narodi« (Iz, 52, 14s.).
ZA DUHOVNO ČITANJE
Na može se hladnokrvno kročiti na Isusov put, jer je tu u pitanju sva čovjekova sudbina: Isus se predstavlja kao Učitelj života.
Još više smo dirnuti njegovim suzama kako se približava Cvjetnica, u kojoj prisustvujemo nekoj vrsti Gospodinova trijumfa koji međutim nije obmana. Samo nekoliko dana prije svog raspeća on na sebi nosi čitavo čovječanstvo, svu povijest, čitav svemir, u svjetlu one divne objave koja Božju smrt pretvoriti u izraz njegove svemogućnosti.
Kako Bog može plakati? Što to znači? Zar nam se do beskraja ne ponavlja da je Bog svemoguć? A ipak nije: ono što je Isus objavio svijetu upravo je neuspjeh onoga Boga koji se u njemu objavljuje kao ljubav, koji nije ništa drugo nego ljubav. A što ljubav može činiti? Ništa drugo nego ljubiti. A kad ljubav ne naiđe na ljubav, kad se uvijek sve više sudara s tvrdoglavim odbijanjem, ostaje nemoćna i ne može ponuditi ništa drugo nego vlastite rane. Da se Bog nije založio za našu sudbinu i za našu povijest sve do smrti na križu, bio bi neki nerazumljivi i sablažnjivi Bog. Srećom Isus nas je oslobodio od te sablazni i otvorio nam je oči srca; on u dubinu naše duše utiskuje taj lik šutljivog Boga, Boga koji nas ne može prisiliti i koji se predaje u naše ruke, Boga koji ima ludo povjerenje u nas, konačno, Boga koji ne može ući u našu povijest osim po pristanku naše ljubavi.
Tko se ne odljepljuje od sebe da uđe u dodir s Isusom, ne može smatrati da ga je susreo (M. ZundeL, Scintille (iskrice), a cura di P. Bour, Cinisello B., 1990, 98s.).
