LECTIO
1. čitanje: Knjiga mudrih izreka 9, 1-6
U one dane:
¹ Mudrost je sazidala sebi kuću,
i otesala sedam stupova.
² Poklala je svoje klanice, pomiješala svoje vino
i postavila svoj stol.
³ Poslala je svoje djevojke
da objave svrh gradskih visina:
⁴ »Tko je još dijete, neka se svrati ovamo!«
A nerazumnome govori:
⁵ »Hodite, jedite od mojega kruha
i pijte vina koje sam pomiješala.
⁶ Ostavite djetinjarije, da biste živjeli,
i hodite putem razboritosti.«
Riječ Gospodnja.
U 9. poglavlju Knjige Mudrih izreka prikazane su, jedna iza druge, dvije ženske osobe. Prva je Gospođa Mudrost (rr. 1-6), druga je Gospođa Ludost (rr. 13-18). Mudrost i Ludost su dvije učiteljice života koje pozivaju ljude u svoje škole. Svi moraju izabrati jednu od dvije staze: života ili smrti. Zadržavajući nas na prvoj osobi, aktivnoj i djelatnoj, ulomak nam predstavlja kuću Mudrosti, gostoljubivu i strogu istovremeno, gdje je pripravljena sočna gozba. Gospođa Mudrost šalje svoje sluge da pozovu uzvanike, koji su neiskusni i lišeni mudrosti, da sjednu za njen bogati stol. Nekoga pozvati za stol znači podijeliti s njime hranu i prijateljstvo.
Jamačno prispodoba zadobiva mudrosno značenje. Slikom objeda učitelj mudrosti pokazuje da između njega i uzvanika mora postojati veoma bliski odnos zajedništva. Nije teško u osobi Mudrosti otkriti lik Božji koji se nadovezuje na naučavanje zakona i prorokâ, premda na jedan više skolastički i intelektualistički način. On poziva sustolnike svoje učenike, koje je učinio svojim ukućanima, da žive u zajedništvu s njime – da razumno misle i razborito djeluju – koje čini život vedrijim i veselijim, usidrenim u istinske ljudske i religiozne vrijednosti, i koje je izvor iskrene razmjene dobara među ljudima (usp. 1, 20-33; 8, 1-21).
2. čitanje: Poslanica Efežanima 5,15 – 20
Braćo:
¹⁵ Razmotrite pomno kako živite! Ne kao ludi, nego kao mudri!
¹⁶ Iskupljujte vrijeme jer dani su zli! ¹⁷ Zato ne budite nerazumni, nego shvatite što je volja Gospodnja!, kojim ste opečaćeni za Dan otkupljenja!
¹⁸ I ne opijajte se vinom u kojem je razuzdanost, nego – punite se Duhom! ¹⁹ Razgovarajte među sobom psalmima, hvalospjevima i duhovnim pjesmama! Pjevajte i slavite Gospodina u svom srcu! ²⁰ Svagda i za sve zahvaljujte Bogu i Ocu u imenu Gospodina našega Isusa Krista!
Riječ Gospodnja.
»Ako nekoć bijaste tama, sada ste svjetlost u Gospodinu« (Ef 5,8; usp. 3,20s.; Kol 1,12s.; 1 Sol 5,4-8). Živjeti kao »djeca svjetla« znači donositi plodove svjetla (rr. 8-10); na svjetlo izvoditi one koji su u tami (rr. 11-14); u mudrosti tražiti volju Božju pazeći na vlastito ponašanje (rr. 15-17); dati se ispuniti Duhom Svetim (rr. 18-20).
»Iskupljujte vrijeme« (16. r.): grčka riječ koja je upotrijbljena, kairós, znači mnogo više od naše riječi ‘vrijeme’. Ona značenjski također obuhvaća baš ovo vrijeme, stanje koje ono stvara i mogućnosti koje nudi. Ono nije neka bezimena i ravnodušna stvarnost, već povoljni trenutak, prikladno vrijeme. Kršćanin posjeduje to odlučujuće vrijeme. Kao čovjek Duha ima sposobnost prepoznati prisutnost Božju i izvršiti njegovu volju (Gal 6,10), vidjevši mogućnost da ispuni zahtjeve Duha.
»I ne opijajte se vinom u kojem je razuzdanost, nego – punite se Duhom!« (18. r.) Upozorenje da se opijemo vinom dolazi uistinu nenadano. Potom, ako bi trebalo nastaviti gore započeti nîz pojedinih poticaja (Ef 4,25), protiv alkoholizma bi se očekivao poziv na umjerenost. Ono, pak, što Pavao tome suprotstavlja je, naprotiv, »opijenost Duhom«. Zatim govori o aktivnostima koje se ne mogu zamisliti drugdje osim u kontekstu jedne liturgijske zajednice. Odlomak nije izravan, ali ako ga se usudimo tumačiti, dolazi nam pomisao da – s vremena na vrijeme – čovjek ima potrebu uzdići se iznad svakodnevnih briga i živjeti u nekom ‘drugom svijetu’. U svijetu, međutim, u kojem ga Duh može podići, omogućujući mu mali predokus Božjeg života, susret prema kojemu idemo.
Evanđelje: Ivan 6, 51-58
U ono vrijeme: Reče Isus mnoštvu:
⁵¹ »Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje – za život svijeta.«
⁵² Židovi se nato među sobom prepirahu: »Kako nam ovaj može dati tijelo svoje za jelo?« ⁵³ Reče im stoga Isus:
»Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi! ⁵⁴ Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. ⁵⁵ Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko. ⁵⁶ Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu. ⁵⁷ Kao što je mene poslao živi Otac i ja živim po Ocu, tako i onaj koji mene blaguje živjet će po meni. ⁵⁸ Ovo je kruh koji je s neba sišao, ne kao onaj koji jedoše očevi i pomriješe. Tko jede ovaj kruh, živjet će uvijeke.«
Riječ Gospodnja.
Ovaj ulomak, kojim se zaključuje »Govor o kruhu života«, povezan je s onim što nam je evanđelist prethodno rekao. Međutim, ovdje se poruka produbljuje i postaje više žrtvena i euharistijska. Riječ je o tome da se napravi prostora Isusovoj osobi u njezinoj euharistijskoj dimenziji. On je kruh života ne samo po onom što čini, već osobito u sakramentu euharistije, mjesto sjedinjenja vjernika s Kristom. Isus-kruh se poistovjećuje svojim čovještvom, onim istim koje će biti žrtvovano za spasenje ljudi u smrti na križu. Isus je kruh – bilo kao riječ Božja bilo kao obredna žrtva – koji postaje dar iz ljubavi prema čovjeku. Naredno mrmljanje Židova: »Kako nam ovaj može dati tijelo svoje za jelo?« (52. r.) otkriva nevjernički mentalitet onoga koji ne dopušta Duhu da ga oživi i koji ne namjerava prionuti uz Isusa.
Isus nas veoma uporno potiče da blagovanjem euharistijskog kruha sudjelujemo u njegovu životu: »Ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi! « (53. r.). Štoviše, najavljuje izvanredne plodove onima koji sudjeluju na euharistijskoj gozbi: onaj koji ostaje u Kristu i sudjeluje u vazmenom otajstvu ostaje s njime blisko i trajno sjedinjen. Učenik Kristov dobiva na dar život u Kristu, koji nadilazi svako ljudsko iščekivanje, a to je uskrsnuće i besmrtnost (rr. 39.54.58).
To je ono što je Isus duboko i s velikim autoritetom naučavao u Kafarnaumu. Bitna se obilježja više nego na sakrament u sebi vrte oko cijelog otajstva Isusove osobe i života, koje se postupno objavljuje. Takvo otajstvo u jedno sjedinjuje Riječ i sakrament. Riječ i sakrament u djelo provode dvije različite ljudske sposobnosti, slušanje i gledanje, koje čovjeka stavljaju u život zajedništva i poslušnosti Bogu.
MEDITACIJA
Mom propadljivom i na smrt određenom tijelu danas se nudi mogućnost vječnog života, posredstvom uskrsnulog i nepropadljivog tijela Sina Božjega. Vječni život, život Božji, blaženi život, sretni život, život bez sjene, bez žalosti i bez suza, k meni dolazi po Sinu, po njegovu tijelu koje postaje kruh za tijelo. Euharistija me povezuje s vječnim životom, dopušta mi pobijediti smrt i nesreću. Koji je dar od toga poželjniji? Od vječnog života što mogu više tražiti?
U euharistiji se krije sva Božja želja za zajedništvom sa mnom, njegova želja da ja prihvatim njegov dar kao čin ljubavi, da razumijem jedinstveno značenje njegova Sina za moj život i moje ostvarenje. Život k meni dolazi od Oca, po tijelu Sina, zahvaljujući posredovanju apostolske Crkve koja slavi euharistiju, kako bih i ja sa svojim očišćenim i darovanim tijelom postao most po kojem život dolazi na svijet. Veliko je otajstvo naše vjere! Tijelo je uistinu »stožer spasenja« (Tertulijan)!
MOLITVA
O ljubljeni moj Spasitelju! Ti si doista meni sve jer mi u daru sebe samoga daruješ vječni život.
Otajstvo euharistije je veliko i beskrajno, no danas ga tvoje jasne, izazovne, lijepe i odlučne riječi osvjetljuju na nedvosmisleni način. Ti mi daješ svoj život, život vječni, jer si jednoga dana znao položiti život! Zahvaljujem ti, blagoslivljam te, hvalim tvoju svetu muku i uskrsnuće, klanjam se radosno tvojoj mudrosti koja do mene dopire u mojim zemaljskim brigama.
Ti znadeš kako mi je teško uzdići pogled prema tvojim velikim obzorima. Dopuštam da me zaokupe prolazne stvari i izlažem se opasnosti da među njih stavim i tvoju euharistiju, dajući joj tolika ljudska značenja, po sebi opravdana, no koja su daleko od pravog značenja koje mi danas stavljaš pred oči. Ti želiš da ja zauvijek živim s tobom jer jesi i bit ćeš moje ostvarenje a time i moja sreća. Svakog dana ti me uranjaš u svoju vječnost darujući mi se za jelo. Ti donosiš sa sobom život koji te veže s Ocem i želiš ga meni prenijeti! Otvori moje oči zamagljene svakodnevnim stvarima, da se s tobom nerazdruživo povežem, da sve ljude ponesem sa mnom, u tvoj život!
KONTEMPLACIJA
Naš Gospodin i Spasitelj kaže: »Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko« (Iv 6, 55). Isus je čist u svemu i za sve: zbog toga, cijelo njegovo tijelo je jelo i sva njegova krv je piće. Svako njegovo djelo je sveto i svaka je njegova riječ istinita: zbog toga je također i njegovo tijelo pravo jelo i pravo piće. Tijelom i krvlju svoje riječi napaja i siti kao čistom hranom i čistim pićem čitav ljudski rod. Na taj način, na drugom mjestu, iza njegova tijela, čisto jelo su Petar i Pavao i svi apostoli; na trećem mjestu njihovi učenici; i tako se svaki pojedini, po svojim zaslugama ili po čistoći svojih osjećaja, može svome bližnjemu ponuditi kao čisto jelo […]. Svaki čovjek ima u sebi neko jelo: ako je on dobar i iz obilja svog srca iznosi ono što je dobro (usp. Mt 12, 35), on svom bližnjemu pruža čistu hranu. Ako pak je, naprotiv, zao i iznosi ono što je loše, svom bližnjemu pruža nečistu hranu (ORIGEN, Homilije na Levitski zakonik, 7, 5, passim).
AKCIJA
Često ponavljaj i danas živi Riječ:
»Tko jede ovaj kruh, živjet će uvijeke« (usp. Iv 6,58)
ZA DUHOVNO ČITANJE
Augustin je govorio: »Nemirno je srce moje, Bože, dok se ne smiri u tebi«, no kad proučim mučnu povijest našeg spasenja, vidim da ne samo mi žarko želimo pripadati Bogu, nego i da Bog čezne za tim da pripada nama. Kao da nam Bog glasno govori: »Nemirno je srce moje, dok se ne smiri u vama, mojim ljubljenim stvorenjima« […] Bog želi zajedništvo: jedinstvo koje bi bilo životno i živo, bliskost koja dolazi s obje strane, povezanost koja bi bila uistinu uzajamna […].
Ta snažna želja Božja da stupi u najbliskiji odnos s nama tvori jezgru euharistijskog slavlja i euharistijskog života. Bog ne samo da želi ući u ljudsku povijest postajući osoba koja živi u točno određenom razdoblju i na točno određenom prostoru, nego želi postati i naše svakodnevno jelo i piće u svako vrijeme i na svakom mjestu (H. J. M. NOUWEN, la forza della sua presenza, Brescia 2000, 61s).
