Članovi dječjih crkvenih zborova s područja Požeške biskupije u pripravi za svetkovinu sv. Terezije Avilske hodočastili su 9. listopada u požešku Katedralu čija je ona zaštitnica. Središnji dio hodočašća bila je sveta misa koju je u zajedništvu s desetak svećenika u požeškoj Katedrali predvodio požeški biskup Antun Škvorčević.
Na početku homilije biskup je podsjetio da su se u sadašnjim posebnim okolnostima pandemije okupili u Katedrali samo mladi pjevači iz bližih župa Požeške biskupije. Spomenuo je da je ova požeška crkva već 24. godine prva crkva u našoj Biskupiji, te da njihovo hodočašće ima posebno značenje. Istaknuo je kako svjedoci pamte da je sv. Terezija među zadnjim riječima prije smrti kazala da je ona kćerka Crkve. Bila je sva Isusova u njegovoj Crkvi po svom životnom opredjeljenju. To je izazov i primjer, ustvrdio je biskup i zapitao: Kako i mi po njezinu primjeru možemo biti dobri sinovi i kćeri Crkve? Protumačio je mladim pjevačima kako činjenica da nas je Bog svakog pojedinog pozvao u život svjedoči da on ima s nama sasvim određene namjere. Ne samo da je Bog učinio nešto za nas time što nas je pozvao u život, nego je u Isusu Kristu sebe položio za nas, unio božansku moć u naše slabosti, napose u najtežu nemoć koja se zove smrt, kazao je biskup. Razmišljajući o tom Terezija je zaključila tko je Bog za nju i tko je ona Bogu. Prepoznala je kako je Bog dao sve za nju, te je odlučila sebe posvema darovati Isusu Kristu i njegovoj Crkvi. Biskup je kazao da nam valja razmišljati kako po njezinu primjeru trebamo i mi Bogu velikodušno odgovoriti te je nasljedovati.
Polazeći od naviještenog evanđeoskog ulomka o trsu i lozi, biskup je objasnio mladim pjevačima kako je loza ucijepljena na trs koji iz zemlje crpi vlagu, minerale i hranjive tvari te tako hrani lozu da bi ona mogla donijeti slatke plodove. Podsjetio je da smo počeli postojati onoga časa kad nas je Bog pozvao u život, ali smo počeli rasti u svojoj ranjenosti zlom i sebičnošću kad smo u krštenju bili ucijepljeni u Isusa Krista i kad nas je on u svetoj pričesti i drugim sakramentima počeo hraniti svojom ljubavlju s križa. Na taj način ostvarile su se na nama Isusove riječi: „Ostanite u meni i ja u vama.“, istaknuvši kako se sv. Terezija osobito trudila oko toga te postigla duboku mističnu sjedinjenost s njime.
Biskup Antun je mladim pjevačima protumačio kako oni u svom pjevanju postaju dionicima sličnog zbivanja. Naime, kad pjevaju neku pjesmu tada se duh onoga koji ju je skladao nastanjuje u njima, a pjevačev duh postaje prisutan u skladateljevu i pri tom se ostvaruje neka neuhvatljiva dubina i ljepota života. Ustvrdi je da je još ljepše kad je Isusov duh prisutan u nama i mi u njemu, a to se na poseban način očituje kod pjevanja u crkvi na svetoj misi i drugim slavljima. Naime, sv. Pavao u današnjem prvom čitanju uvjerava Rimljane da je u molitvi na djelu Duh Isusov. Drugim riječima, pjevanjem u crkvi ne izvodimo tek neku melodiju koju smo naučili, nego kad u vjeri otvorimo svoja srca Isusu Kristu u nama je prisutan Duh Sveti te on postaje molitelj u nama. Tako se na sasvim poseban način ostvaruje Isusov „ja u vama i vi u meni“. Premda se to zbiva u svakoj molitvi, to je na osobit način prisutno u pjevanju, jer kako je istaknuo sv. Augustin: „Tko pjeva dvostruko moli“. Završavajući homiliju, biskup je okupljenim pjevačima poželio da se sjedinjeni sa sv. Terezijom svojim pjevanjem uzdignu do onih visina do kojih je ona dospjela u svojim mističnim zanosima, do zajedništva s Presvetim Trojstvom, kako to prikazuje i oltarna slika u Katedrali. Zahvalio im je za njihovu dragocjenu službu pjevanja u crkvi te im je poželio da pri tom u snazi Duha Svetoga Isus prebiva u njima i oni u Njemu.
