LECTIO
1. čitanje: Knjiga proroka Jeremije 31, 7-9
⁷ Ovako govori Gospodin:
»Kličite od radosti Jakovu,
pozdravite burno prvaka naroda!
Neka se ori vaš glas!
Objavite slavopojkom:
Gospodin spasi narod svoj,
Ostatak Izraelov!«
⁸ Evo, ja ih vodim iz zemlje sjeverne,
skupljam ih s krajeva zemlje;
s njima su slijepi i hromi, trudnice i rodilje:
vraća se velika zajednica.
⁹ Evo, u suzama pođoše, utješene sad ih vraćam!
Vodit ću ih kraj potočnih voda,
Putem ravnim kojim neće posrnuti,
jer ja sam otac Izraelu,
Efrajim je moj prvenac.
Riječ Gospodnja.
Ovo proročanstvo spasenja je umetnuto u takozvanu ‘Knjigu utjehe’ (30.-33. pogl.), u kojoj prorok Jeremija postaje glas Riječi utjehe koju Gospodin upućuje narodu koji je rastrgan podjelom u dva kraljevstva i izranjen patnjom progonstva. Gospodin Bog obećava iscjeljenje, obnovu onoga što je razoreno, demografski rast i slanje vladara koji će biti pravi posrednik i jamac saveza (30, 17-22). Današnji ulomak označava vrhunac obećanja. Dobra vijest povratka prognanika u domovinu prolama se kao hvalospjev kojem su se pozvani pridružiti svi narodi, jer Gospodin želi da čitav svijet spozna njegovo djelo spasenja izabranog naroda i da ima udjela u njegovoj radosti.
Ovdje se kao tema pojavljuje »ostatak Izraelov«, koji je kod proroka ujedno i znak nade i opomena: u narodu će vazda biti jedan dio koji će ostati vjeran Gospodinu ili će mu se obraćenjem vratiti, i zato će on moći prevladati sve povijesne oluje. Gospodin sada dolazi sabrati taj ‘ostatak’ iz zemlje progonstva po kojoj je bio raspršen, da ga opet dovede u njegovu zemlju. Njegova riječ otvara pogled srca gledanju povratka mnoštva naroda među kojima ima i onih koji nisu prikladni za hodanje (8b r.): to su oni koji nemaju oči da vide put i koji nemaju zdrave noge da njime idu, no Gospodin Bog će ponoviti čudesa izlaska (usp. Izl 17, 1-7; Iz 43, 19s) kako njegovi ne bi trpjeli žeđ, napor, tegobe putovanja. Njegova brižna potpora i tješenje je prava utjeha onima koji »u suzama pođoše«, jer on ne prestaje Izrael okruživati svom ljubavlju.
Pouzdavajući se u taj nepromjenjivi iskaz ljubavi narod Božji nikad neće posrnuti na putu života , unatoč svojim slabostima.
2. čitanje: Poslanica Hebrejima 5, 1-6
Braćo:
¹ Svaki veliki svećenik, zaista, od ljudi uzet, za ljude se postavlja u odnosu prema Bogu da prinosi darove i žrtve za grijehe. ² On može primjereno suosjećati s onima koji su u neznanju i zabludi jer je i sâm zaogrnut slabošću. ³ Zato mora i za narod i za sebe prinositi okajnice.
⁴ I nitko sam sebi ne prisvaja tu čast, nego je prima od Boga, pozvan kao Aron. ⁵ Tako i Krist ne proslavi sam sebe postavši svećenik, nego ga proslavi Onaj koji mu reče: Ti si sin moj, danas te rodih, ⁶ po onome pak što drugdje veli: Zauvijek ti si svećenik po redu Melkisedekovu.
Riječ Gospodnja.
Nakon što je Krista prikazao kao milosrdnoga velikog svećenika (4, 14-16) pisac poslanice Hebrejima sada pojašnjava značenje i zakonitost takvog svećeništva u kontekstu židovskih institucija.
Svećenička služba je naime služenje koje čovjek daje Bogu »za ljude«, to jest da zagovara oproštenje grijeha prinoseći »darove i žrtve« (1. r.). Osim toga, veliki svećenik mora biti milosrdan, jer ga svijest o vlastitoj slabosti uči »primjerenom suosjećanju« za slabost i duhovnu sljepoću – »neznanje« i »zabludu« – onoga koji griješi (rr. 2s). Važnost takve posredničke službe je takva da ona ne može biti plod slobodne osobne inicijative: naprotiv, ona je odgovor na točno određeni poziv od strane Boga (4. r.).
Nakon što je nabrojio uvjete koji se traže da se bude svećenicima, sveti pisac pokazuje kako Krist savršeno ispunjava te zahtjeve. O njegovu pravom čovještvu već je govorio (4, 15 a te će još pojasniti u rr. 7s.): Isus dobro poznaje naše slabosti jer je »poput nas iskušavan svime, osim grijehom«. No baš zato jer je od toga slobodan može razumjeti svu njegovu težinu i predati samoga sebe da nas, grešnike, oslobodi (9, 13s.). Mnogo teže je Židovima dokazati zakonitost Kristova svećeništva, budući da on nije pripadao rodu Aronovu. Pa ipak Pisma potvrđuju također i drugačiji način svećeničke službe koja je Bogu ugodna, a to je onaj koji je vršio jeruzalemski kralj Melkisedek. Pozivajući se na taj primjer, pisac poslanice navodi Ps 110, 4 u kojem se kaže da je obećani Mesija od Boga proglašen ne samo njegovim sinom, nego i svećenikom dovijeka, kao što je to bio kralj Melkisedek. Isus je, dakle, Kralj/Mesija (‘Krist’, na grčkom) i ujedno svećenik, i stoga s punim pravom vrši posredničku ulogu između Boga i ljudi, koja je sadržana u obje te funkcije. Posrednik novoga i vječnoga saveza (9, 15), prinosom vlastite krvi on nas može otkupiti od grijeha i time nas dovesti do spasenja i slave, po volji Očevoj (2, 10).
Evanđelje: Marko 10, 46-52
U ono vrijeme:
⁴⁶ Kad je Isus s učenicima i sa silnim mnoštvom izlazio iz Jerihona, kraj puta je sjedio slijepi prosjak Bartimej, sin Timejev. ⁴⁷ Kad je čuo da je to Isus Nazarećanin stane vikati: »Sine Davidov, Isuse, smiluj mi se!« ⁴⁸ Mnogi ga ušutkivahu, ali on još jače vikaše: »Sine Davidov, smiluj mi!« ⁴⁹ Isus se zaustavi i reče: »Pozovite ga!« I pozovu slijepca sokoleći ga: »Ustani! Zove te!« ⁵⁰ On baci sa sebe ogrtač, skoči i dođe Isusu. ⁵¹ Isus ga upita: »Što hoćeš da ti učinim?«. Slijepac mu reče: »Učitelju moj, da progledam.« ⁵² Isus će mu: »Idi, vjera te tvoja spasila!« I on odmah progleda i uputi se za njim.
Riječ Gospodnja.
Tko je Isus, a onda posljedično, tko je učenik? Ta pitanja su srž Markova evanđelja; različite zgode na putu u Jeruzalem pružaju nam sve jasniji uvid u odgovor, a današnja perikopa – koja prethodi izvještaju o Isusovu ulasku u sveti grad – pruža nam važne spoznaje. Bartimej je slijepac koji sjede pokraj puta i prosi, na rubovima života. Vijest o Isusovu prolasku budi u njemu nadu, i on viče da privuče pozornost učitelja, nazivajući ga mesijanskim nazivom »Sin Davidov«. Na taj način ispovijeda vjeru da je Mesija nazočan i da može spašavati. Potpuno mu se povjerava, proseći od njega milosrđe: »Smiluj mi se!«. Prijekori mnogih nisu ga mogli umiriti: Bartimej zna da, ako propusti ovu jedinstvenu životnu prigodu, neće mu preostati drugo nego zapasti u konačnu tamu pukog životarenja.
»Isus se zaustavi« (49. r.): on je onaj koji može do dna razumjeti ljudsku patnju i osamljenost koja je prati; vidi tračak vjere koja već rasvjetljuje srce tog slijepca i dolazi ga potpuno obasjati. »Pozovite ga!« Dirljivo je oduševljenje ovog siromaha, koji trči glavom bez obzira. I njemu je, kao i sinovima Zebedejevim, upućeno pitanje: »Što hoćeš da ti učinim?« (51. r.; usp. 36. r.). Isus doista može ispuniti najdublju želju ljudskog srca; u razgovoru s njime učenik si treba posvijestiti što zapravo hoće i onda za to preuzeti odgovornost. Na molitvu slijepca odgovara se čudom, jer Isus u njemu prepoznaje onu vjeru koja je prostor u kojem se očituje njegova božanska moć. Vjera pak dovodi do gledanja onoga koji je prije toga vjerovao a da nije vidio; potom, osnažen iskustvom pravog susreta s Isusom, postaje njegovim učenikom i izabire slijediti ga na putu do patnje i slave (52. r.).
MEDITACIJA
Koliko puta nam naša osobna povijest ili promatranje onoga što se zbiva s ljudima tjeskobno sliči pipkanju slijepaca! Okruženi gustom tminom nesigurnosti i proturječja, nemoćni vidjeti dublji smisao u onome što proživljavamo, često završavamo bačeni na rubove živote da prosimo mrvice od onih koji su imali više sreće, koji izgledaju da prolaze životom bez zaprekâ. Mi smo, dakle, oni jadnici koje današnja Riječ dolazi podići radosnom viješću: Isus prolazi čovjekovim putovima, ima samilosti za naše slabosti, dijeli s nama našu nemoć (usp. drugo čitanje). Blago nama ako, dirnuti navještajem znademo izvikivati njegovo ime i zazivati njegovo milosrđe! Ljubav neće izigrati naša očekivanja.
Isus nas pak pita što mi zapravo želimo. Izliječiti, ‘vidjeti’ je obaveza, moramo to znati. Obaveza za našu vjeru, koja mora rasti kako bi se otvorila čudu, i zadatak za našu budućnost. Gospodin je, naime, svjetlost života i svijetli u našoj tami da nam daje život, da nas podigne kad smo oboreni, kad smo stjerani u kut. On koji je Put zacrtava nama, prognanicima u tuđoj zemlji nesreće, put kojim nam se vratiti u domovinu našeg porijekla, u zajedništvo s Ocem: to je ‘pravi put’ na kojem onaj koji ga slijede neće posrnuti (usp. prvo čitanje). No, potrebno je ići preko križa, treba umrijeti sebi samima. Želimo li doista vidjeti i, ozdravljeni, poći za njim? Gospodin nam prosvijetlio oči srca »da upoznamo koje li nade u pozivu našemu« te nam udijelio radost i snagu da pođemo, slijedeći njega, na put koji vodi do takve nade.
MOLITVA
O Kriste, u vjerovanju ispovijedamo da si ti »Bog od Boga, svjetlo od svjetla«: dođi rasvijetliti naše tmine! »Radi nas ljudi i radi našega spasenja«, ti, vječni Sine Božji, sišao si na prognanu zemlju našega grijeha: dođi ponovno da nam otvoriš pravi put povratka u zajedništvo s Ocem! Uzeo si na sebe krhko ljudsko tijelo da možeš suosjećati s našim slabostima i prikazati ih Bogu u tvojoj žrtvi ljubavi: pomogni nam prihvatiti milosrđe koje spašava. Ti znaš da mi često više volimo ostati sjediti i prositi sitniš, umjesto da se nadamo životu u punini i svakodnevno izvršavamo obavezu da ga potrošimo u nasljedovanju tebe.
Isuse, Sine Božji, smiluj nam se! Uistinu želimo ozdraviti, ‘vidjeti’ i hoditi s tobom, prihvaćajući križ i žudeći za kućom Očevoj, kamo nas snažno i s blagošću vodiš.
KONTEMPLACIJA
Ljubite Gospodina. Ljubite, velim, ovo svjetlo, onako kako je ljubio neizmjernom ljubavlju onaj koji je Isus upućivao svoj krik: »Sine Davidov, smiluj mi se!«. Slijepac je tako vikao dok je Isus prolazio. Bojao se da će Isus proći i da ga neće izliječiti. S kakvim je žarom vikao? Do te mjere da je nastavljao vikati dok ga je mnoštvo ušutkivalo. Njegov glas je pobijedio one koji su ga osporavali, i zadržao je Gospodina. Dok se mnoštvo uskomešalo hoteći ga spriječiti da govori, Isus se zaustavio.
Ljubite Krista. Želite ono svjetlo koje je Krist. Ako je onaj slijepac želio fizičko svjetlo, koliko više vi trebate željeti svjetlo srca. K njemu uzdižemo naš vapaj ne toliko fizičkim glasom, koliko ispravnim djelovanjem. Trudimo se živjeti sveto, preoblikujmo stvari svijeta. Neka nam ništa ne vrijedi ono što je prolazno. Kad se budemo tako ponašali, svjetovni će nas ljudi prekoravati kao da nas ljube. Nedvojbeno će nas kritizirati i, videći nas kako preziremo te naravne stvari, te zemaljske stvari, reći će nam: »Zašto voliš trpjeti time što se toga lišavaš? Jesi li lud?« Ti su ono mnoštvo koje se suprotstavljalo slijepcu kad je želio da se njegov vapaj čuje. Ima takvih i kršćana, no mi ih nastojmo pobijediti i sâm će naš život biti vapaj upućen Kristu.
On će se zaustaviti, jer on zapravo stoji, nepromijenjen. Da tijelo Kristovo bude počašćeno »Riječ je tijelom postala i prebivala među nama« (Iv 1, 14a). Vičimo, dakle, i živimo ispravno (AUGUSTIN, Discorso 349, 5).
AKCIJA
Često ponavljaj i danas živi Riječ:
»Gospodin vam prosvijetlio oči srca« (Ef 1, 18).
ZA DUHOVNO ČITANJE
U ovoj zgodi snažno se očituje logika ljubavi. Krist dolazi i šalje da pozivu Bartimeja. Slijepac, još uvijek slijep, odlaže svoj ogrtač – a to je sve što je imao – i »skakučući« ide prema »Sinu Davidovu«. Slijepac, kojega su, dok je prethodno vikao, ušutkivali učenici i osobe oko Gospodina, kad mu kažu da ga Krist zove, potpuno se pouzdaje u taj poziv. To je veoma lako mogla biti šala na njegov račun, laka zabava za gomilu, čija je žrtva Bartimej već vjerojatno bio. No ovo naglašavanje da on skoči na noge i pođe Isusu u susret ukazuje na slavljeničko ozračje. Pokazatelj je slijepčeve nutarnje sigurnosti da je onaj koji upravo sada prolazi pored njega Mesija, kralj pravedni, koji ga može povesti sa sobom na putu u Jeruzalem. A pitanje koje mu Isus postavlja je zaprepašćujuće: »Što hoćeš da ti učinim?«. U čovjeku se budi prava tjeskoba pri pomisli da će, ako upozna Boga, morati mu služiti, da više neće biti slobodan. Dok sada imamo slijepca – izraz svega čovjekova siromaštva – koji stoji pred Kristom koji je prepoznat kao Sin Davidov, Mesija je taj koji sada izgovara tipičnu rečenicu svakog sluge kad ga njegov gospodar pozove: »Što hoćeš da ti učinim?«. Bog silazi i ide u susret čovjeku koji vapi, predstavljajući se ovom čovjeku kao ponizni sluga (M. I. RUPNIK, Dire l’uomo /Reći čovjek/, Rim, 1996, str. 155s.).
