Na Četvrtu nedjelju došašća, 19. prosinca požeški biskup Antun Škvorčević predvodio je euharistijsko slavlje u župnoj crkvi Presvetog Trojstva u Daruvaru te se spomenuo obljetnice smrti pomoćnog zagrebačkog biskupa Josipa Salača, podrijetlom Daruvarčanina. S njim su uz mjesnog župnika Ivana Popića koncelebrirali svećenici Pakračkog dekanata.
U homiliji biskup je kazao kako nam na različitim razinama naše hrvatske stvarnosti, od političke do medijske, tumače da je Hrvatska u puno toga na zadnjem mjestu, da smo u mnogočemu najslabiji, najlošiji i najmanji u Europi. Kao da nas se želi uvjeriti da nije dobro biti malen, biti najmanji, nego velik, moćan i jak. Međutim, Božja riječ u misnim čitanjima današnje nedjelje objavljuje nam što Bog misli o tim pitanjima, utvrdio je biskup.
Polazeći od prvog čitanja iz Knjige proroka Miheja iz 7. st. pr. Krista, u kojem spomenuti prorok tvrdi da Betlehem, najmanji grad među kneževstvima Judinim, zapravo nije najmanji, jer će se u njemu roditi Mesija koji će vladati Izraelom, biskup je ustvrdio da Bog voli ono što je maleno i one koji su maleni. Tvrdnju je potkrijepio naviještenim evanđeoskim ulomkom u kojem nam sv. Luka, prikazujući Marijin pohod rođakinji Elizabeti, poručuje da je Bog izabrao Mariju, običnu, jednostavnu i neznatnu djevojku iz još neznatnijeg Nazareta, te je odlučio kroz njezinu malenost ostvariti svoj veliki naum spasenja u Isusu Kristu. Izabrao je i staricu Elizabetu, da prezira vrijedna kao nerotkinja porodi proroka, Isusova preteču Ivana Krstitelja. Biskup je pored toga ustvrdio da pisac Poslanice Hebrejima u drugom čitanju tumači kako se ta božanska logika malenosti ostvarila i u Isusu Kristu, koji je po ljudskim mjerilima bio neznatni tesarov sin, rođen u siromaštvu betlehemske štalice i koji je proživio svoj ljudski vijek hodeći prašnjavim putevima Galileje i okolnih područja, navješćujući ljudima Radosnu vijest o kraljevstvu nebeskom.
Primjenjujući naviještenu Božju riječ na život biskupa Salača, koji je rođen i odrastao u jednostavnoj i skromnoj obitelji, i koji je kao mladić poprilično hladan za Boga i vjeru otišao iz svog rodnog Daruvara u Zagrebu, želeći postati poštar, biskup je istaknuo kako se Bog umiješao u njegove ljudske planove, ušao u njegovo mladenačko srce, pokrenuo ga svojim Duhom, te ga pozvao da postane svećenik i kao takav u svom životu ostvaruje ono što je on s njime naumio. Prikazavši u kratkim crtama Salačevo svećeničko djelovanje, od trogodišnje kapelanske službe u svom zavičajnom Daruvaru, preko službe katehete, do najprije prefekta a onda dugogodišnjeg duhovnika u Nadbiskupskom bogoslovnom sjemeništu u Zagrebu, biskup Antun je naglasio koliko je bilo dragocjeno to njegovo služenje mnogim bogoslovima, kojima je kao vrsni odgojitelj pomagao da u dubini svoje duše prepoznaju kako ih Bog zove u svećeništvo i da mu se odazovu i budu vjerni. Sa zahvalnošću je napomenuo da je biskup Salač kao duhovnik i njemu bio od velike pomoći u njegovim bogoslovskim danima. Kazao je kako je Bog biskupa Salača stavio na veliku kušnju kada je zajedno s drugim poglavarima i bogoslovima odlukom ondašnjih vlasti bio suđen na šest godina zatvora. Postao je kanonikom Prvostolnog kaptola zagrebačkog a papa Pavao VI. imenovao ga je 1970. za pomoćnog zagrebačkog biskupa, te je surađivao s tadašnjim zagrebačkim nadbiskupom Franjom Kuharićem sve do smrti 1975. godine.
Na prvi pogled njegov bi se život mogao učiniti kao jedna obična, mala, ljudska, povijest, ustvrdio je biskup. Međutim, Bog je kroz jednostavnog daruvarskog mladića Salača ostvario svoj naum, te je njegovo djelovanje, najprije kao svećenika a onda i kao biskupa ostavilo dubok trag u našoj hrvatskoj domovini. Svojom nacionalnošću podrijetlom Čeh, služio je velikom broju Hrvata da budu Božji, ustvrdio je biskup, te je naglasio kako je to samo potvrda da Bog jednako pristupa svakom čovjeku, vrednuje ga bez obzira kojem narodu pripadao, i svakom s jednakim povjerenjem dodjeljuje njegovo poslanje.
Zapodjenuvši potom dijalog s nazočnom djecom o ljudskoj veličini, biskup je ustvrdio da će sva djeca jamačno narasti u centimetrima, te će možda neki od njih biti visoki poput košarkaša, ali da fizička visina nekog čovjeka nije pokazatelj njegove veličine. Onaj je čovjek velik, koji je u svom srcu voli drugog čovjeka. Ljubav se pak ne može izmjeriti centimetrima niti izvagati kilogramima, ona je neuhvatljiva i neizmjerna stvarnost od koje se zapravo živi, kako nam svakodnevno potvrđuje iskustvo ljubavi koju roditelji iskazuju svojoj djeci, ustvrdio je biskup. Još je dodao da smo veliki onoliko koliko je u nama prisutna ljubav, a ne po količini materijalnih dobara koja posjedujemo. Svojim rođenjem u siromaštvu betlehemske štalice Gospodin Isus nam je donio najveće bogatstvo – Božju neizmjernu ljubav, naglasio je biskup. Pozvao je djecu i druge sudionike slavlja da u svom životu ne teže tek za tjelesnim rastom, za materijalnim bogatstvom, političkom ili nekom drugom moći, nego da poput Marije i Elizabete, poput biskupa Josipa Salača i tolikih drugih, imaju srce ispunjeno Božjom ljubavlju, te budu ljudi koji je oko sebe šire i na taj način budu veliki u svoji svakodnevnim malim situacijama. Također ih je pozvao da zahvale Isusu Kristu što želi biti u nama i svojom velikom ljubavlju ispuniti naša mala srca. Zamolio je Isusovu Majku, koja je mnogima pomogla da prepoznaju tko su u Isusu Kristu, da pomogne svim sudionicima slavlja da ne ostanu mali u srcu, nego budu veliki po onome što Bog u njima može ostvariti te na taj način učine našu hrvatsku domovinu velikom.
