Na blagdan Svete Obitelji, 26. prosinca biskup Antun Škvorčević predvodio je u požeškoj Katedrali sv. Terezije euharistijsko slavlje i krstio Franju, dvanaesto dijete roditelja Roberta i Jasne Černušak. U homilije je biskup kazao:
»Poštovana i draga braćo i sestre!
Božić je u javnom prostoru kod nas i u svijetu izgubio svoju izvornu snagu. Počesto je sveden na banalnost, na površnost bez dubine, na trgovinu da se popuni BDP, na blještavilo koje završava u draškanju očiju. Duhovno ispražnjen Božić traži da bude ispunjen sadržajima, koji s njime nemaju veze. Nerijetko i u kršćanskim prikazima Božića prevladava omot, popratna vanjština, kič koji ga čini siromašnim, potrošenim, neupotrebljivim. Među ostalim, u sadašnjem načinu osvjetljavanja i ukrašavanja javnih prostora za Advent i Božić svjetlo je izgubilo fascinantnost, ono više ne govori jezikom znaka koji uvodi u otajstvenu dubinu, nego zaustavlja čovjeka na površini, ne pokreće njegov duh, ostavlja ga hladnim i ravnodušnim, ili probudi tek neke trenutačne emocije bez snage i trajnosti. Pred svjetlom je potrebno biti dijete, koje ga želi uhvatiti svojim rukama, biti otvorenog srca za njegov govor i postati dionik otajstva.
Izvorni betlehemski Božić događaj je jedne obitelji, što u okviru božićnog vremena liturgijski slavimo današnjim blagdanom svete Obitelji, koji nas podsjeća kako se otajstvena snaga Božića ostvaruje u obitelji. I ovih dana čuli smo od nemalog broja hrvatskih građana kako je Božić lijep i radostan zato što se okupila obitelj. Svjedoci smo, naime, kako je obitelj u suvremenom društvu u krizi, te Božić očituje određenu nostalgiju za vremenima kada se živjelo obiteljsko zajedništvo, pokatkad u materijalnoj neimaštini, ali u bogatstvu koje se dijelilo iz srca u međusobnoj blizini, razumijevanju, uzajamnoj potpori, ljubavi kao neiscrpnom vrelu iz kojeg pojedinac i zajednica crpe snagu i smisao. Kriza obitelji uvjetovana je među ostalim proizvodno potrošačkim društvom koje se kreće u krugu proizvodnje da bi se kupovalo i trošilo, kupovalo i trošilo da bi se proizvodilo. Što je u takvom sustavu bračno zajedništvo i obitelj gdje muž i žena najveći dio vremena provode na radnom mjestu, gdje su djeca svojevrsna smetnja navedenom proizvodno potrošačkom procesu te ih – ako ih ima – treba smjestiti u vrtiće, kao i starci kojima je mjesto u staračkim domovima? Dok obitelj radom njezinih članova s jedne strane stječe materijalnu sigurnost za dostojan opstanak, s druge strane ona je žrtva takvog sustava jer gubi svoj prirodni identitet. U tim okolnostima bio je zanimljiv projekt „Roditelj-odgojitelj“ u Zagrebu kojim se željelo neutralizirati navedenu suprotstavljenost i to tako da se majkama koje odgajaju djecu u obiteljima priznao radni status. No, poznato je da se taj model sada želi dokinuti jer – kako kažu – on je novčano skup, te djecu takvih obitelji treba smjestiti u vrtiće, a majke prepustiti da traže novo radno mjesto. U spašavanju „Roditelja-odgojitelja“ nisu pomogle niti demonstracije koje su danima u Zagrebu nastojale posvijestiti od kolikog je značenja taj model u suvremenim društvenim okolnostima, gdje stradava obitelj i Hrvatska demografski postaje sve praznija. U dnu navedenih mjera je proizvodno-potrošački mentalitet, kojeg se ne uspijevamo oslobađati, i koji ne prepoznaje poteškoće kad ulaže novac u pokatkad skupe i bezvrijedne projekte, ali projekt obitelji i majke odgojiteljice naziva preskupim. Od posebnog su izazova u tim okolnostima supružnici koje se ne dopuštaju sputati navedenim mentalnim okvirom, nego poput bračnih drugova Černušak, dobro razlikuju kako je materijalno stanje od nemale važnosti, ali da je od njega veća vrijednost obitelj te se isplati biti i siromašniji u imanju da bi bili bogatiji u djeci. Čestitam na tom opredjeljenju obitelji Černušak, kao i drugim obiteljima s brojnom djecom u našoj Biskupiji, jer one su Božja i naša hrvatska budućnost.
Današnji blagdan sv. Obitelji i Božja riječ žele nam pomoći da kao vjernici cjelovitije razmišljamo o navedenom pitanju i donosimo prave odluke. Naviještena sveta čitanja uvjeravaju nas kako je za opstanak braka i obitelji od silne važnosti povezanost s Bogom, jer se radi o njegovu projektu. Na Marijin prigovor Isusu, zašto nije pošao s njima natrag kući s hodočašća nego je ostao u hramu, Isus u današnjem evanđelju, odgovara: „Zar niste znali da mi je biti u onome što je Oca mojega“? Što je to Božje da u tom treba ostati s obzirom na brak i obitelj? To je prvenstveno pitanje koje zavrjeđuje našu pozornost. Čuli smo u svetim čitanjima kako ona povezuju čovjeka, napose njegov bračni vez i obitelj s molitvom. U prvom čitanju nerotkinja Ana izmolila je dijete, izmolila novi život. Život, dijete, brak i obitelj Božje su stvarnost za koju treba moliti najprije da opstanu, a potom da izvrše ono poslanje koje im je Bog povjerio. Pitanje je koliko uistinu molimo za obitelj? Koliko molimo za porod? Koliko molimo za djecu da kao Isus u današnjem evanđelju rastu u mudrosti pred Bogom i ljudima. Nerotkinja Ana smatra da dijete koje je dobila, koje je izmoljeno, treba darovati Bogu. Bog mu je darovao život, u kojem će se ostvariti Božji naum, ne samo na ovome svijetu, nego i u vječnosti. To je dinamizam vjere koji se pretvara u molitvu, a molitva u konkretan život. Na taj način se ostvaruje duboka svijest braka i obitelji kao Božjeg projekta. Gdje je izvor iz kojega se živi ta svijest i u kojem se pronalazi snaga? Sv. Ivan u današnjem drugom čitanju odgovora da je to ljubav: Otac u Sinu, Sin u Ocu, snagom Duha Svetoga. Ljubav je „biti u drugome“. Kad se dogodi takvo duboko zajedništvo, Bog je prisutan u tom braku i obitelji. Gdje god se događa ljudska ljubav, ondje se očituje Božja prisutnost u nama. Kako omogućiti da u našoj hrvatskoj domovini, u nama, osobito u bračnim drugovima i obiteljima ne zavlada praznina? Uvjeren sam, opet molitvom, jer ona otvara ljude za Božju životvornu stvarnost. Ta izvorna, životvorna Božja ljubav progovorila je u Isusu Kristu, u njegovu križu i pobijedila samu smrt. Kad ona uđe u nas, pobjeđuje naša smrtna stanja i u braku i u obitelji. Dionicima te Isusove ljubavi postajemo napose po svetoj misi i pričesti, da u nama ne prevladaju ljudske nemoći, nego pobijedi Božja moć. Ako se odreknemo Božjih mogućnosti s obzirom na brak i obitelji, što nam preostaje? Malo ljudskog pokušaja, koji ranjen našom sebičnošću počesto postaje naš neuspjeh. Maloga Franju želimo u krštenju povjeriti Isusu Kristu da se već od početka njegova života događa ta ljubav: On u Isusu, Isus u njemu! Da u toj snazi korača ovim svijetom sve do granice koja se zove smrt a koja ne može pobijediti jer je u njemu jača Isusova ljubav. Kakvog li otajstva?
Godina Amoris laetitia, koju je proglasio papa Franjo, potiče nas da na temelju njegove istoimene Apostolske pobudnice tragamo za evanđeoskim rješenjima višestrukih problema braka i obitelji. Uz ono što smo u Požeškoj biskupiji u tom pogledu već nastojali činiti, od osobitog je značenja i sinodsko savjetovanje koje smo započeli. Sve to želimo pratiti svojom trajnom molitvom za naše obitelji, da u njima bude dovoljno Božjeg svjetla i snage ljubavi po kojoj pobjeđuje život. Neka nas u tom nastojanju zagovara sveta Obitelj, kojoj povjeravamo sve naše obitelji.«
