Poštovana braćo svećenici, draga rodbino preminulog svećenika Stjepana, ožalošćeni sudionici ovog oproštajnog slavlja!
Preminuo je preč. Stjepan Bakarić, počasni kanonik Stolnog kaptola sv. Petra u Požegi, umirovljeni župnik u Vrbovi. Braći svećenicima, njegovoj najbližoj rodbini te vjernicima Župe sv. Jurja Mučenika u Vrbovi na čelu sa župnikom Valentom Furjanom i vjernicima Župe sv. Mateja Evanđelista u Mačkovcu predvođenima župnikom Stjepanom Josipovićem upućujem duboko kršćansko suosjećanje.
Kad god se nađem u ulozi da nakon nečije smrti trebam progovoriti o njegovu životu, osjetim svu težinu zadatka. Svaki je život, naime, neizreciva stvarnost. Mi opisujemo tek površinu, a dubina nam ostaje neuhvatljiva. Svaki je ljudski život iznenađujuća, darovana stvarnost, otajstvena i nedokučiva pojava, u kojoj otkrivamo Boga na djelu. To je i život svećenika Stjepana Bakarića s čijim se posmrtnim ostatcima opraštamo, a njegovoj neponovljivoj osobi iskazujemo počast, za nju Bogu zahvaljujemo i povjeravamo mu njezinu vječnu sudbinu.
Braćo i sestre! Iskustvo nam kazuje da je čovjek više od tjelesne smrti, kako je to spretno izrazio rimski pjesnik Horacije ustvrdivši: „non omnis moriar“ – „neću sav umrijeti“. Navedena pjesnikova misao samo je ljudska slutnja. Ona je u Isusu Kristu dobila svoje konačno i najrealnije očitovanje kad je on u raspravi o Lazarovoj smrti rekao njegovoj sestri Marti: „Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će.“ U toj vjeri i nadi želio bih na ovom oproštaju navesti neke provjerljive činjenice iz zemaljskog života svećenika Stjepana Bakarića, zaustavljen pun poštovanja pred misterijem njegove osobe i same činjenice postojanja. Stjepan Bakarić rodio se 26. studenog 1949. godine u Vrbovi od oca Nikole i majke Anke r. Lasović. Svoje djetinjstvo proveo je u Batrini, pohađajući osnovnu školu u Novoj Kapeli. Kao svećenički kandidat upisao se u Dječačko sjemenište na Šalatu i pohađao Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju u Zagrebu. Položivši maturalni ispit, ušao je 1969. godine u Bogoslovno sjemenište u Zagrebu. Nadbiskup Franjo Kuharić zaredio ga je 8. prosinca 1974. za đakona, a 29. lipnja 1975. za svećenika. U rujnu 1976. imenovan je za upravitelja Župe sv. Mateja Apostola u Mačkovcu u kojoj ostaje 16 godina. Ratna stradanja u Župi Mačkovac 1991. i razaranja župnih zdanja te posvemašnja zauzetost u njihovoj obnovi ostavili su ozbiljne tragove na njegovu zdravlju. Stoga je oslobođen uprave navedene Župe u listopadu 1992. da bi preuzeo dužnost arhivara Arhiva Nadbiskupskog duhovnog stola i svećeničku službu u kući matici sestara milosrdnica u Zagrebu. No, nakon dvije godine, 1994. razriješen je spomenutih službi te mu je povjerena uprava zgrade požeške Kolegije, današnjeg sjedišta Požeške biskupije, koja je u to vrijeme vraćena u vlasništvo Zagrebačke nadbiskupije. Istovremeno je rado sudjelovao u pastoralu Župe sv. Terezije Avilske u Požegi, preuzevši i predavanje vjeronauka u požeškoj Gimnaziji. Nakon osnutka i uspostave Požeške biskupije 1997. vršio je službu ekonoma Biskupskog doma u Požegi, te je dao velik doprinos u uređenju teško zapuštene zgrade Kolegije za potrebe sjedišta nove Biskupije. Na vlastitu želju, 22. srpnja 1998. imenovan je župnikom u rodnoj Župi sv. Jurja Mučenika u Vrbovi, koju je službu – uz upravu Kolegije – vršio i 1995. godine prije osnutka Požeške biskupije. Uvršten je među začasne kanonike Stolnog kaptola sv. Petra u Požegi, 27. rujna 2002. Od 2008. do 2013. bio je član Prezbiterskog vijeća i Zbora savjetnika Požeške biskupije. Zbog zdravstvenih razloga umirovljen je 10. srpnja 2020. godine te se nastanio u Svećeničkom domu u Požegi, nastojeći poduzimati ono što je moguće za vlastito zdravlje. Oslabljen zarazom COVID-a 19 i uznapredovalim problemima s plućnom bolešću, okrijepljen svetim otajstvima predao je dušu Bogu u večernjim satima 21. siječnja 2022. u požeškoj Općoj županijskoj bolnici, u sedamdeset i trećoj godini života i četrdeset i sedmoj godini svećeništva.
Braćo i sestre! Prečasni Stjepan Bakarić u svim službama koje su mu bile povjerene očitovao je vjernost, zauzetost za dobro Crkve i vjernika, poštivanje crkvenih propisa i odanost prema poglavarima. Želio bih na zemaljskom oproštaju s njime ponoviti ono što sam mu napisao u Dekretu o imenovanju za začasnog kanonika Stolnog kaptola sv. Petra u Požegi; „Vi ste kao rektor Kolegije u Požegi s oduševljenjem i velikom požrtvovnošću vodili radove na uređenju zgrade sjedišta Požeške biskupije i bili biskupu prvi suradnik u ekonomskim pitanjima, stavljajući na raspolaganje sve što ste posjedovali u Biskupskom domu. Od srca Vam zahvaljujem za taj čin bratske solidarnosti i svećeničke odanosti. To djelo ostavilo je neizbrisiv trag na počecima naše Biskupije a dobri Bog zacijelo ga je upisao u svoje pamćenje.“ Još sam dodao da ga imenujem počasnim kanonikom i „kao znak priznanja za dobro koje ste učinili, za čestitost svećeničkog života i za sve što ste posvjedočili u vrijeme nedavnoga rata kao župnik u župi Mačkovac“. Osobitu zahvalnost dugujemo preč. Stjepanu za pastoralni žar kojim je djelovao u Župi Vrbova, među ostalim i rado predajući vjeronauk mladima u tamošnjoj Osnovnoj školi. Posvećivao je posebnu pozornost marijanskom svetištu na Gospinom Polju, okupljajući ondje vjernike tijekom većeg dijela crkvene godine, ne samo iz Vrbove nego i iz okolnih župa, organizirajući proslavu Male Gospe i materijalno uređujući prostor na kojem se ona odvija. Želio bih zahvaliti svima koji su svećenika Stjepana u tom podržavali i s njime surađivali, od općinskih čelnika i vatrogasaca, šumara i lovaca do brojnih drugih vjernika.
Draga braćo i sestre! Najdublji uvid u sudbinu preminulog svećenika Stjepana Bakarića postiže onaj tko prepoznaje kako je on bio u vjeri sjedinjen s Isusom Kristom, krštenjem uronjen u otajstvo njegove muke smrti i uskrsnuća, po svetoj misi koju je slavio postajao u ovom smrtnom i prolaznom životu dionik Isusova svjetla i pobjede, odijevao raspadljivo u neraspadljivo, prolazno u neprolazno, zemaljsko u nebesko. U njegovim riječima „očekivao sam“, koje je ponovio nekoliko puta kad sam ga nedavno pohodio u požeškoj bolnici, osim što sam čuo zadovoljstvo što smo se susreli, osjetio sam i svjedočanstvo njegove vjere, koja je očekivala da se na njem ostvare Božja obećanja. Svećeniče Stjepane: Neka ti Gospodin udijeli puninu onoga što si na zemlji vjerovao, vjerno naviještao, a u svetim otajstvima pobožno slavio. Pamtit ćemo te svojom zahvalnošću i molitvom, trajno te preporučajući zagovoru Isusove Majke, koju si na Gospinu Polje tako odano štovao. Neka tako bude. Amen.
