LECTIO
Prvo čitanje: Izlazak 3, 1-8a.13-15
U one dane: 1 Mojsije pasao ovce svoga tasta Jitra, midjanskoga svećenika. Goneći tako stado po pustinji, dođe do Horeba, brda Božjega. 2 Anđeo mu se Gospodnji ukaže u rasplamtjeloj vatri iz jednog grma. On se zagleda: grm sav u plamenu, a ipak ne izgara. 3 »Hajde da priđem«, reče Mojsije, »i promotrim ovaj čudni prizor: zašto grm ne sagorijeva.«
4 Kad Gospodin vidje gdje prilazi da razmotri, zovne ga iz grma: »Mojsije! Mojsije!« On se javi: »Evo me!« A Gospodin će mu: 5 »Ne prilazi ovamo! Izuj obuću s nogu! Jer mjesto na kojem stojiš sveto je tlo. ⁶ Ja sam«, nastavi, »Bog tvoga oca, Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog Jakovljev.« Mojsije zakloni lice: bojao se u Boga gledati.
⁷ A Gospodin nastavi: »Vidio sam, vidio nevolju naroda svoga u Egiptu, i čuo mu tužbu na tlačitelje njegove. Znane su mi muke njegove, ⁸ pa siđoh izbaviti ga iz šaka egipatskih i odvesti ga iz te zemlje u zemlju dobru i prostranu – zemlju kojom teče med i mlijeko.«
13 Nato Mojsije reče Bogu: »Ako dođem k Izraelcima pa im kažem: ‘Bog otaca vaših poslao me k vama’, i oni me zapitaju: ‘Kako mu je ime?’ – što ću im odgovoriti?« 14 Bog reče Mojsiju: »JA SAM KOJI JESAM!« I nastavi: »Ovako kaži Izraelcima: ‘JA JESAM’ posla me k vama.« 15 Još reče Bog Mojsiju: »Kaži Izraelcima ovako: ONAJ KOJI JEST – JAHVE, Bog otaca vaših, Bog Abrahamov, Bog Izakov i Bog Jakovljev, poslao me k vama. To mi je ime dovijeka, tako će me zvati od koljena do koljena.«
Riječ Gospodnja
Pripovijest o Mojsijevu pozivu i objavi Božjeg imena predstavlja jedan od vrhunaca Biblije. Nakon što je pobjegao iz Egipta, Mojsije se prestao zauzimati za oslobođenje svog naroda i prilagodio se običnom životu (1. r.). No, Bog ga je u toj svakodnevici iznenadio. Znatiželjan promotriti neobični prizor, Mojsije se približio gorućem grmu, gdje ga Bog, koji ga je očekivao, dvaput poziva imenom, a on se u potpunoj poslušnosti spremno odaziva »Evo me!«. Gospodin poučava Mojsija svetom strahu u svojoj Prisutnosti (rr. 4-5.6b), daje se prepoznati kao Bog otaca i na kraju objavljuje da je sve do sada bio prisutan i djelatan u povijesti židovskog naroda (rr. 7s.). No, On se želi poslužiti baš Mojsijem u djelu spasenja, a to je oslobođenje od tlačiteljskog ropstva za obrednu službu kojom će častiti Boga samim svojim životom (usp. 12. r.). Mojsije odbija poslanje, svjestan vlastite neprikladnosti i nedostatka povjerenja kod naroda: kako se pojaviti u ime nekoga Boga kome se ne zna ime? Ime za Semite označava sveukupnost osobe: poznavati ga znači moći na neki način raspolagati onime koji je imenovan.
Gospodinov zagonetni odgovor (r. 14.) samo je prividno odbijanje: sveto četveroslovlje (tetragram) sâm Bog tumači kao kauzativni (uzročni) oblik glagola »biti«, koji se može prevesti na različite načine i s različitim značenjima: »Ja sam (onaj) koji jesam«: ti me ne možeš razumjeti; ja sam onaj koji uzrokujem postojanje (koji dajem da nešto uopće postoji); ja sam onaj koji ti je prisutan; ja sam onaj koji ću uvijek biti onakav kakvim ću se očitovati. U snazi te objave koja je ujedno sigurnost da će Bog otaca biti sa svojim narodom (15. r.), Mojsije prihvaća poslanje.
Drugo čitanje: Prva poslanica Korinćanima 10, 1–6.10-12
Braćo!
1 Ne bih htio da budete u neznanju: oci naši svi bijahu pod oblakom, i svi prijeđoše kroz more, 2 i svi su se na Mojsija krstili u oblaku i u moru, 3 i svi su isto duhovno jelo jeli, 4 i svi su isto duhovno piće pili. A pili su iz duhovne stijene koja ih je pratila; stijena bijaše Krist. 5 Ali većina njih nije bila po volji Bogu: ta poubijani su po pustinji. ⁶ To bijahu pralikovi naši: da ne žudimo za zlima kao što su žudjeli oni. 1⁰ I ne mrmljajte kao što neki od njih mrmljahu te izgiboše od Zatornika. 11 Sve se to, kao pralik, događalo njima, a napisano je za upozorenje nama, koje su zapala posljednja vremena. 12 Tko dakle misli da stoji, neka pazi da ne padne.
Riječ Gospodnja
Kršćanska zajednica u Korintu je živahna i nemirna; tek nedavno obraćena, suočava se s opasnim zamkama poganskog okruženja i njegovih preslobodnih običaja. Zauzimajući stav o raznim pitanjima koja je potresaju, Pavao u ovom ulomku razmišlja o događajima izlaska. Iz njih se jasno vidi da je milost ponuđena svima – i Apostol to uporno ponavlja, s očitim upućivanjem na krštenje i euharistiju (rr. 1-4a) – no Bog od svakoga traži da se pobrine kako primljena milost ne bi bila uzaludna.
Jedno gotovo magijsko slijepo vjerovanje (fideizam) u učinkovitost sakramenata ili pak pretjerano duhovno oduševljenje (euforija) dovodili su do zanemarivanja moralnih zahtjeva koje sa sobom nosi autentični kršćanski život u skladu s Božjom voljom (rr. 5s.). Također se osuđuje i mrmljanje koje uzrokuje podjele (rr. 1.3) te se ono smatra ponavljanjem nezadovoljstva naroda dok je prolazio pustinjom (10. r.). Primjer Izraelaca postaje povod da se kršćane u Korintu upozori da ne propadnu u isti ponor i da ne budu udareni sličnom kaznom (11. r.) »Posljednja su vremena«, nije dakle čas da živimo bezbrižno. Svatko neka dakle ispita svoju savjest i odmjeri vlastitu snagu (12. r.): valja biti čvrsti i postojani.
Evanđelje: Luka 13, 1-9
1 U ono vrijeme dođoše neki te javiše Isusu što se dogodilo s Galilejcima kojih je krv Pilat pomiješao s krvlju njihovih žrtava. 2 Isus im odgovori: » Mislite li da ti Galilejci, jer tako postradaše, bijahu grešniji od drugih Galilejaca? 3 Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete slično propasti! 4 Ili onih osamnaest na koje se srušila kula u Siloamu i ubila ih, zar mislite da su oni bili veći dužnici od svih Jeruzalemaca? 5 Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete tako propasti.«
⁶ Nato im pripovjedi ovu prispodobu: »Imao netko smokvu zasađenu u svom vinogradu. Dođe tražeć ploda na njoj i ne nađe ⁷ pa reče vinogradaru: ‘Evo, već tri godine dolazim i tražim ploda na ovoj smokvi i ne nalazim. Posijeci je. Zašto da iscrpljuje zemlju?’ ⁸ A on mu odgovori: ‘Gospodaru, ostavi je još ove godine dok je ne okopam i ne pognojim. ⁹ Možda će ubuduće ipak uroditi. Ako li ne, posjeći ćeš je.’«
Riječ Gospodnja
Isus je upravo potaknuo svoje slušatelje da prepoznaju znakove vremena (usp. 12, 54-57). Sada neki od njega traže pravo tumačenje dva dnevna događaja: okrutno pogubljenje nekih ljudi što ga je Pilat izvršio u hramu dok su prinosili žrtve (rr. 1-3.) i tragična smrt osamnaest osoba na koje se srušila kula u Siloamu (4. r.). Isus odgovara suprotno od uobičajenog načina razmišljanja: ono što se dogodilo nije toliko očita osuda žrtava (rr. 2.4.), nego neodgodiv poziv na obraćenje upućen preživjelima (5. r.). Da slikovito prikaže hitnost obraćenja Isus je ispričao prispodobu o neplodnoj smokvi (rr. 6-9). Kod prorokâ to stablo, koje često nalazimo u palestinskim vinogradima, bilo je simbol Izraelove nevjernosti (usp. Jer 8, 13; Hoš 9, 10; Mih 7, 1). Također i kod sinoptikâ smokva je simboličko obilježje neuzvraćene strpljivosti i brižljivosti (Mk 11, 12-14; Mt 21, 18-22). Isus, međutim, ostavlja otvorena vrata nadi: neplodnost smokve ponukala je jednog radnika u vinogradu na molitvu za dodatno vrijeme, odnosno godinu milosti (rr. 8s) od strane Boga, gospodara vinograda, koji je spreman još jedanput pouzdati se da očekivani plodovi neće izostati.
MEDITACIJA
Uvijek postoji točno određeno mjesto i vrijeme u kojem se Gospodin želi susresti s nama. To je trenutak koji označava početak obraćenja ili potpunog odbijanja. Takvo obraćenje je hod koji zahtijeva ustrajnost i uvijek novu odluku nastaviti putovanje unatoč svemu. Dok je u Starom zavjetu narod hodio predvođen Mojsijem, put koji mi slijedimo je sâm Sin Božji, Isus Krist. On je taj koji nas izvodi iz ropstva grijeha i koji nas oslobađa od nas samih.
Bratski si međusobno pomagati da hodimo putem obraćenja – odnosno pomagati si u nastojanju da slijedimo Isusa – to je smisao crkvenog života. Trebalo bi nam biti na srcu da se putem nitko ne izgubi, da nitko ne zaostane ili se udalji. Na takav nas put odlučno poziva evanđeoska prispodoba o neplodnoj smokvi. Sluga koji moli da se pričeka s njenoj sječom upravo je Isus. Kao naš zagovornik on nastavlja govoriti do konca svijeta: »Još malo, još malo vremena, još ću se više pobrinuti za njih«. Sva skrb koju nam Isus iskazuje svojom Riječju, sakramentima, svojim providnosnim zahvatima – a takvi su također i bolni događaji života – ima za cilj naše obraćenje. Dopustimo mu, dakle, da nas okopa i pognoji. Sveta Riječ je poput pluga koji dolazi izorati zemljište našeg srca, no ona je i kao sjeme koje se u nj stavlja da urodi.
MOLITVA
Na tragičnom obzoru godinâ rata, mržnje i nasilja, u sporom i mučnom protjecanju naših dana, ti nas, Gospodine, još uvijek pozivaš da nam kažeš tko ti jesi. Pomogni nam da uvijek znademo slušati tvoj glas, pomogni nam da ostanemo u šutnji, na koljenima, barem jedan časak, pred treperećom svijećom koja gori pred svetohraništem, u samoći naših prostranih crkvi, koje često postaju pustinja u kojoj nas jedino ti iščekuješ
Pričaj nam o sebi, o onome što si učinio za nas i za bezbrojne naraštaje ljudi koji su prije nas hodili stazom povijesti, kad si se, čuvši kako se krik očaja diže sa zemlje, milosrdno spustio k nama da sklopiš s nama vječni savez. Daj da i mi po tvom primjeru naučimo otkriti patnje tolike braće koju nismo nikad zapazili niti se za njih pobrinuli.
KONTEMPLACIJA
Predragi Gospodine, zbog ljubavi kojom si život dao za svoje stado, vapijem k tebi i molim te: svojim prstom zapiši u moje grudi slatki spomen tvoga milog imena, kojega nikakav zaborav nikad neće izbrisati. Na stranice moga srca zapiši tvoje zapovijedi i tvoju volju, tvoj zakon i tvoje naloge, kako bih uvijek i na svakom mjestu imao pred očima tebe, Gospodine neizmjerne nježnosti, i tvoje zapovijedi. Kako su slatke nepcu mom riječi tvoje! Daj mi nježni spomen kako te nikad ne bih zaboravio.
Ognju što uvijek sjajiš, ljubavi koja uvijek goriš, slatki Kriste, dobri Isuse, vječna i neuništiva svjetlosti, kruše života koji nas jačaš a da sâm ne slabiš. Svaki dan te blagujemo a ti uvijek ostaješ cio. Zasjaj u meni, zapali me, prosvijetli i posveti tvoje stvorenje, liši ga njegova zla, ispuni ga milostima i daj da njima trajno ostane ispunjeno, kako bih ja blagovao hranu tvoga tijela za spasenje moje duše, da, dok te blagujem, od tebe živim, za tebe hodim, do tebe dospijem i u tebi otpočinem GIOVANNI DI FÉCAMP, Confessione theologica /Teološka vjeroispovjest /, III, 47.52.
AKCIJA
Često ponavljaj i danas živi Riječ: »Blagoslivljaj dušo moja Gospodina i ne zaboravi dobročinstva njegova« (Ps 103, 2).
ZA DUHOVNO ČITANJE
Sve je privremeno u životu čovjeka, sve je povezano s vremenom: u tom smislu grješnici kao i pravednici žive u vremenu, koje je njima Božji dar, vremenu milosti koje je stoga pogodno za obraćenje. Ni tvrdokorni grješnik niti tvrdokorni pravednik neće uvijek ostati takvima, svi su pozvani postati ‘grješnici na putu obraćenja. ‘
Bog dolazi dotaknuti nas na bezbrojne načine da se dademo poučiti tom stanju obraćenja; s naše pak strane mi se možemo samo pripremati da nas Bog dotakne.
Kad smo udaljeni od obraćenja, udaljeni smo od ljubavi. U tom bi slučaju čovjeku preostale samo dvije mogućnosti: ili samozadovoljstvo i vlastita pravednost, ili duboko nezadovoljstvo i očajavanje. Izvan obraćenja ne možemo stajati u prisutnosti pravoga Boga: nećemo biti pred Bogom, nego pred nekim od naših brojnih idola. S druge pak strane, bez Boga ne možemo biti u stanju obraćenja, jer ono nikad nije plod dobrih nakana ili nekoga napornog pothvata: ono je prvi korak ljubavi, Božje ljubavi mnogo više nego naše.
Obratiti se znači popustiti pred upornim Božjim djelovanjem, prepustiti se prvom znaku ljubavi kojega prepoznamo da dolazi od njega. Prepuštanje, dakle, čvrstom prihvaćanju ‘predaje’: kad se predamo pred Bogom, mi mu se prinosimo. Tada se tope sva naša opiranja pred neugasivom vatrom njegove Riječi; ne preostaje nam drugo nego molitva proroka Jeremije: »Vrati nas k sebi, [doslovno: okreni nas], Gospodine, obratit ćemo se [doslovno: bit ćemo okrenuti]« (Tuž 5, 21; usp. Jer 31, 18) (A. LOUF, Sotto la guida dello Spirito /Duhom vođeni/, Magnano, 1990, str. 15-17, passim).
