LECTIO
Prvo čitanje: Jošua 5, 9a.10-12
⁹ U one dane: Reče Gospodin Jošui: »Danas skidoh s vas sramotu egipatsku.« 1⁰ Izraelci se utaboriše u Gilgalu i ondje na Jerihonskim poljanama proslaviše Pashu uvečer četrnaestoga dana u mjesecu. 11 A sutradan nakon Pashe, upravo toga dana, blagovali su od uroda one zemlje: beskvasna kruha i pržena zrnja. 12 I mȁna je prestala padati čim su počeli jesti plodove zemlje. Tako Izraelci nisu više imali mȁne, nego su se te godine hranili plodovima zemlje kanaanske.
Riječ Gospodnja
Nakon dugog i napornog hoda kroz pustinju, izabrani narod – kojega Bog uvijek iznova naziva svojim sinom – iz teškog ropstva u Egiptu stiže na prag Obećane zemlje. Upravo je izvršen obred obrezanja (rr. 3-5) u znak očišćenja i obnove saveza. »Uvečer« se slavi Pasha. Svečana noć, kao na početku izlaska, bdijenje ispunjeno iščekivanjem. »Sutradan« (11. r.) na Izraelcima se ostvaruje Božji moćni zahvat: Bog svečano izjavljuje Jošui: »Danas skidoh s vas sramotu egipatsku« (9. r.).
A evo ‘znaka’: narod koji se četrdeset godina u pustinji hranio mȁnom, kruhom suza – koji je bio nezasluženi Božji dar – sada prvi puta kuša plodove zemlje u koju je došao. Obrezani, odnosno posvećeni Izraelci, proživljavaju sinovsko iskustvo dolaska kući.
Drugo čitanje: Druga poslanica Korinćanima 5, 17-21
Braćo!
1⁷ Je li tko u Kristu, nov je stvor. Staro uminu, novo, gle, nasta!
1⁸ A sve je od Boga koji nas sa sobom pomiri po Kristu i povjeri nam službu pomirenja. 1⁹ Jer Bog je u Kristu svijet sa sobom pomirio ne ubrajajući im opačinâ njihovih i polažući u nas riječ pomirenja. 2⁰ Kristovi smo dakle poslanici; Bog vas po nama nagovara. Umjesto Krista zaklinjemo: dajte, pomirite se s Bogom! 21 Njega koji ne okusi grijeha Bog za nas grijehom učini da mi budemo pravednost Božja u njemu.
Riječ Gospodnja
Ulomak započinje temeljnom tvrdnjom kršćanstva: budući da je čovještvo umrlo i uskrsnulo s Kristom, sve ono što je staro (to jest, pod vlašću grijeha) je iščezlo; ono što sada vrijedi jest novo stvorenje. Stari čovjek je pokopan u krštenju. Iz vode izranja novi čovjek.
Takva preobrazba je čista milost. Ljudski rod, ogrezao u grijeh, nije se mogao vratiti Bogu samo svojim vlastitim sredstvima. U svojoj preobilnoj ljubavi (usp. Ef 2, 4; Rim 5, 8), Bog je poslao Sina Jedinorođenca da svojom žrtvom izvrši pomirenje. Spašeni smo »po Kristu« i »u Kristu«. Ova dva izraza nisu ponavljanje jednog te istog, već su produbljivanje, kojim se želi reći da, kad smo jednom pomireni zaslugama Kristovim, mi smo smješteni u njega i postajemo s njime suradnici u djelu spasenja. Doista, u 20. retku nam je povjereno posebno poslanje: Kristovi smo poslanici, po nama Bog žele sve potaknuti na pomirenje s njime. To poslanje zahtijeva potpuni i slobodni pristanak volje. Pavao nudi uzvišeni razlog koji može potaknuti naš pristanak: Pravednik je postao grijeh da grješnici postanu pravednost. On se solidarizirao s nama, zar se mi nećemo solidarizirati s njime?
Evanđelje: Luka 15, 1-3.11-32
1 U ono vrijeme: Okupljahu se oko Isusa svi carinici i grešnici da ga slušaju. 2 Stoga farizeji i pismoznanci mrmljahu: »Ovaj prima grešnike, i blaguje s njima.« 3 Nato im Isus kaza ovu prispodobu: 11 »Čovjek neki imao dva sina. 12 Mlađi reče ocu: ‘Oče, daj mi dio dobara koji mi pripada.’ I razdijeli im imanje. 13 Nakon nekoliko dana mlađi sin pokupi sve, otputova u daleku zemlju i ondje potrati svoja dobra živeći razvratno.«
14 »Kad sve potroši, nasta ljuta glad u onoj zemlji te on poče oskudijevati. 15 Ode i pribi se kod jednoga žitelja u onoj zemlji. On ga posla na svoja polja pasti svinje. 1⁶ Želio se nasititi rogačima što su ih jele svinje, ali mu ih nitko nije davao.«
1⁷ »Došavši k sebi, reče: ‘Koliki najamnici oca moga imaju kruha napretek, a ja ovdje umirem od gladi! 1⁸ Ustat ću, poći svomu ocu i reći mu: ‘Oče, sagriješih protiv Neba i pred tobom! 1⁹ Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim. Primi me kao jednog od svojih najamnika.’«
2⁰ »Usta i pođe svom ocu. Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga. 21 A sin će mu: ‘Oče! Sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim.’ 22 A otac reče slugama: ‘Brzo iznesite haljinu najljepšu i obucite ga! Stavite mu prsten na ruku i obuću na noge! 23 Tele ugojeno dovedite i zakoljite, pa da se pogostimo i proveselimo 24 jer sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se!’ I stadoše se veseliti.«
25 »A stariji mu sin bijaše u polju. Kad se na povratku približio kući, začu svirku i igru 2⁶ pa dozva jednoga slugu da se raspita što je to. 2⁷ A ovaj će mu: ‘Došao tvoj brat pa otac tvoj zakla tele ugojeno što sina zdrava dočeka.’ 2⁸ A on se rasrdi i ne htjede ući. Otac tada iziđe i stane ga nagovarati. 2⁹ A on će ocu: ‘Evo toliko ti godina služim i nikada ne prestupih tvoju zapovijed, a nikad mi ni jareta nisi dao da se s prijateljima proveselim. 3⁰ A kada dođe ovaj sin tvoj koji s bludnicama proždrije tvoje imanje, ti mu zakla ugojeno tele.’ 31 Nato će mu otac: ‘Sinko, ti si uvijek sa mnom i sve moje – tvoje je. 32 No trebalo se veseliti i radovati jer ovaj brat tvoj bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se!’«
Riječ Gospodnja
Lukino evanđelje općenito se naziva i ‘Evanđelje milosrđa’. S 15. poglavljem nalazimo se u njegovu središtu: tu se, naime, nalaze tri prispodobe o milosrđu, slične u strukturi, ali posložene u svojevrsni ‘krešendo’. Drahma je bila izgubljena, ovca je bila zalutala, rasipni sin je zatražio svoje nasljedstvo i onda je otputovao. Najvećoj udaljenosti odgovara najveća ljubav: zbog pronađene drahme i ovce priređuje se gozba, zbog sinovljeva povratka kolje se ugojeno tele, daje mu se prsten i kraljevska odjeća.
Ovo je evanđeoski ulomak kojemu, čini se, nije potrebno nikakvo tumačenje (egzegeza). Ipak, evo nekih naglasaka. Prije svega, ove su prispodobe stavljene u neki kontekst: Isus je okružen »grješnicima« i »blaguje« s njima, čin koji u židovskom načinu razmišljanja (mentalitetu) izražava prisno zajedništvo. Sa svoje strane grješnici – svi – »okupljahu se« oko njega, to jest smatraju ga prijateljem. Pismoznanci i farizeji »mrmljaju«, sablažnjavaju se i negoduju zbog Isusova ponašanja, koje se protivi Zakonu. Glavni lik u prispodobama uvijek je Bog kojega je Isus došao objaviti. U pripovijesti o rasipnom sinu izloženo je stanje čovječanstva, koje dobro prikazuju dvojica braće. Zbog grijeha čovjek se osjeća robom nekog gospodara, kakav god bio način na koji živi svoje ropstvo, buntovnički ili u podložnosti bez ljubavi. Sve postaje svojatanje ili računica, sve dok povratak mlađeg sina ne razotkrije što zapravo leži u srcu starijeg brata, i kakvo je pravo lice ‘gospodara’: on je zapravo samo Otac, velik u ljubavi. Njegovo milosrđe liječi duboke rane koje je ostavila sinovljeva pobuna. Njegova se nježnost iskazuje kao poziv na gozbu i na zajedništvo, koje ne može biti potpuno sve dok svi u njoj ne sudjeluju. Ta punina za cijenu ima Kristovu muku i smrt. »Čovjek neki imao dva sina…«, počinje prispodoba: to je slika duboko podijeljenog čovječanstva.
MEDITACIJA
Saberimo naše srce i naše želje u Kristu koji je za nas umro i uskrsnuo. Sva čitanja govore o povratku. To je važna riječ za kršćanina, i usko je povezana s jednom drugom riječju; obraćenje. Svaki povratak, da bi to uistinu bio, zahtijeva očišćenje, promjenu, obnovu srcu.
U prispodobi o rasipnom sinu krije se putovanje svakoga od nas od udaljenosti, čiji je uzrok grijeh, do sličnosti, koju stvara ljubav. Taj povratak se odvija putem što ga je sâm Otac otvorio pred ljudima, a to je Isus, posrednik, vječni svećenik. On se objavljuje kao »čovjek za druge«. Jedan je put za sve, svi mogu njime ići. Tim putem koji je sâm Krist, krenuo je rasipni sin, nakon što je odlučio ‘ustati’. Doista, grijeh obara na zemlju, ponižava, oduzima dostojanstvo. U tom je sinu prikazan ljudski rod; u njemu smo prikazani svi mi. Mi se možda ne udaljujemo fizički, već na nutarnji način: i u tome više smo slični starijem bratu. Pokatkad se udaljimo tako daleko da više niti ne znamo gdje smo: izgubili smo i sâm putokaz. Kad nam ono što nas okružuje više nije blisko, kad samoća postane teška, tada se iz dubine srca usuđuje proviriti najiskrenija želja; to je glas Oca koji nas nikad nije napustio. To je čas odluke. Sjedinjujući se s Kristom, također i mi, grješnici kojima je oprošteno, moramo jedni drugima postati žrtveno janje. Naprotiv, daleko od nas bio prigovor starijeg sina: to nije stav koji priliči jednom kršćaninu. Ako osjećamo da taj prigovor u nama budi, odmah zazovimo Gospodinovu pomoć, jer se udaljujemo od kuće zajedništva. Tko se je sjedinio s Kristom, on sâm postaje spasenje za druge, sudjeluje u gozbi ne kao promatrač, već kao onaj koji u njoj sudjeluje osobno i radosno.
MOLITVA
Isuse, došao si da na povratku pratiš nas, koji smo se poput rasipnog sina udaljili od kuće Očeve, od nebeske radosti. Tvoje srce je uvijek bilo puno čežnje i ljubavi: tvoje riječi i naše srce uspaljuju željom, jer u tebi susrećemo prijatelja; u tebi otkrivamo što znači biti solidarni s onima koji su siromašni, bijedni, lišeni svega, pa i nade. Nećemo se više usuditi sami pojaviti pred Ocem. Ti si odjenuo dronjke i prvi si pokucao na vrata. Ušli smo s tobom, nakon tebe: i ljubav nas je iznenadila.
KONTEMPLACIJA
O Bože, udaljiti se od tebe znači pasti, k tebi se vratiti znači ustati, u tebi ostati znači učvrstiti se; o Bože, izaći iz tebe znači umrijeti, uputiti se k tebi znači oživjeti, boraviti u tebi znači živjeti […] Primi mene svoga slugu koji bježi od ispraznih stvari koje me okruživahu dok sam bježao od tebe. Osjećam da se moram vratiti k tebi; meni koji kucam neka se otvore tvoja vrata; nauči me kako da dođem do tebe. Nemam ništa drugo osim tvoje dobre volje. Znadem samo da treba prezirati propadljive i privremene stvari, a tražiti one nepromjenjive i vječne.
To je, Oče, ono što znadem, jer sam samo to naučio, ali ne znam odakle valja krenuti da se dođe do tebe. Ti mi to reci, ti mi pokaži put i daruj mi što je potrebno za putovanje. Ako se vjerom k tebi vraćaju oni koji se udaljiše od tebe, podaj mi vjeru; ako krepošću, podaj mi krepost; ako znanjem, podaj mi znanje, Umnoži vjeru u meni, umnoži nadu, umnoži ljubav, ili čudesnu i jedinstvenu dobrotu (AUGUSTIN, Solilokvij I, 2-4, passim).
AKCIJA
Često ponavljaj i danas živi Riječ: »Pokazat ćeš mi stazu života« (Ps 16, 11).
ZA DUHOVNO ČITANJE
Promatrajući Oca uspijevam razabrati tri puta koja vode u pravo očinstvo milosrđa: bol, oproštenje i velikodušnost. Može se činiti čudnim smatrati bol putem do milosrđa. Ali jest. Bol od mene traži da priznam da grijesi svijeta – uključujući i moje – razdiru moje srce i tjeraju me da zbog njih prolijevam suze, mnoge suze. Nema suosjećanja bez suza. Ako već nema suza što teku iz očiju, moraju barem postojati suze koje proviru iz srca. To žalovanje je molitva.
Drugi put koji vodi u duhovno očinstvo je oproštenje. Postojanim opraštanjem i mi postajemo poput Oca. Praštanje je put kojim se prelazi zid i drugi bivaju prihvaćeni u mom srcu bez očekivanja ičega zauzvrat.
Treći način da budemo kao Otac je velikodušnost. U prispodobi, Otac sinu koji odlazi ne samo da daje sve što on traži, nego ga obasiplje darovima i na njegovu povratku. A starijem sinu kaže: »Sve moje, tvoje je«. Otac ništa ne zadržava za sebe. Upravo kako Otac cijeloga sebe daruje vlastitoj djeci, tako se i ja moram potpuno darovati svojoj braći i sestrama. Isus jasno pokazuje da je upravo to sebedarje znak pravog učenika: »Nitko nema veće ljudi od ove: da tko život svoj dade za svoje prijatelje«. Dati same sebe je istinski čin jer nije nešto što se događa samo po sebi. Svaki put kad se zaputim u pravcu velikodušnosti, znam da napuštam strah i idem prema ljubavi.
Poput Oca, moram vjerovati da se sve ono što ljudsko srce želi, može naći kod kuće. Poput Oca, moram imati hrabrosti da preuzmem odgovornost duhovno zrele osobe, i povjerovati da prava radost i potpuno zadovoljstvo mogu doći samo tako da se kući vrate svi oni koji su bili povrijeđeni i ranjeni na svome životnom putu, te da budu ljubljeni ljubavlju koja ništa ne traži zauzvrat.
Postoji strašna praznina toga duhovnog očinstva. No, ta je strašna praznina ujedno i mjesto prave slobode. Tu sam slobodan primiti na sebe terete drugih bez ikakve potrebe procjenjivanja, razvrstavanja, prosuđivanja. Tu u tom stanju postojanja koje si nikad ne bi dopustilo prosuđivati, u meni se može roditi pouzdanje koje oslobađa (H. NOUWEN, L’abbraccio benedicente /Blagoslovni zagrljaj/, Brescia, 1994, str. 190-199, passim).
