U organizaciji Povjerenstva za pastoral mladih, 26. ožujka održan je dvadeset i treći Križni put mladih Požeške biskupije pod geslom „Ja sam Put i Istina i Život“. Više od tisuću i dvjesto sudionika prešlo gotovo dvadeset i pet kilometara od Pleternice do Požege.
Na euharistiskom slavlju, biskup je, primijetivši u homiliji crvenilo od sunca na licima mladih rekao kako je to znak da su se na ovom Križnom putu ražarili i u svom srcu, među ostalim i ovdje u Katedrali dok su u tišini i sabranosti slušali naviještaj Božje riječ. Ona nas, naime, uvijek želi zagrijati Božjom blizinom, pohoditi njegovom toplinom, kako ne bismo bili ljudi hladnog i praznog srca. Upozorivši na veliki križ postavljen ispred svetišta, koji su mladi prvi put ponijeli na Biskupijskom križnom putu 2007. godine, kad smo slavili desetu obljetnicu osnutka Požeške biskupije, biskup je rekao da je on petnaest godina znak da naši mladi nisu ljudi hladnog srca za Isusa Krista, nego da sudjeluju u mnogim duhovnim događajima svojih župa i naše Biskupije, formirajući se po Isusovu modelu čovjeka, koji se u povijesti čovječanstva pokazao snažnim i nezamjenjivim. Crkva stoga trajno podsjeća ljude, a napose mlade, da ne ostanu bića malog, ili možda nikakvog formata, nego da iznutra rastu do one veličine, dubine i snage koju u njima može ostvariti Krist.
Kazao je da nam o tom Isusovu formatu čovjeka na svoj način progovara i evanđelje koje smo navijestili. Evanđelist Luka tvrdi da je u Isusovo vrijeme bilo ljudi koji su se pouzdavali samo u sebe, koji su sebe smatrali pravednicima a druge podcjenjivali kao grješnike. Biskup je ustvrdio da je životno polazište samodostatnosti, individualizma i sebičnosti napose pogubno za mlade ljude i da su u tom krugu očituje mali ljudski format koji ne donosi sreću. Čovjek, naime, zatvoren za Boga i bližnjega zapravo je siromah i gubitnik, pa makar posjedovao veliko materijalno bogatstvo. Napomenuvši kako je zanimljivo da unatoč tome što se naš biološki organizam, koji se sastoji od oko 30 milijardi stanica, svake tri godine potpuno izmijeni, mi ostajemo nepromijenjeni na razini svijesti i osobnog identiteta, biskup je ustvrdio da je jedinstvena i neponovljiva osoba duhovni podatak, Božje djelo, njegov dar. Međutim, upozorio je biskup, čovjek na razini svoga duha može postati prostor djelovanja Zloga, te u svom ljudskom formatu očitovati zloću, sebičnost i pokvarenost, biti izgubljen na nutarnjim putovima svoga bića. Povezano s time istaknuo je važnost molitve, napose za mladog čovjeka.
Polazeći od naviještene Isusove prispodobe o farizeju i cariniku koji su došli u Hram pomoliti se, biskup je najprije pojasnio da su farizeji bili poznati kao vjerni vršitelji propisa Mojsijevog zakona, a da su carinici bili omraženi sakupljači poreza za rimske okupatore. Kazao je kako je farizej upotrijebio molitvu za prigodu u kojoj je pun sebe nabrajao što sve dobroga čini, smatrajući da mu je zbog toga Bog na neki način postao dužnik i da ga za to treba nagraditi. Bog, međutim ne želi s nama uspostavljati računske odnose, nego prijateljske po kojima rastemo kao njegova stvorenja do one razine postojanja, formata čovjeka koji on može u nama ostvariti. Isusova je primjedba u evanđelju da je farizej otišao iz hrama neopravdan. Naprotiv, carinik koji sav skroman, ponizan na dnu Hrama nema ništa drugo Bogu nabrojiti nego svoje slabosti, promašaje i grijehe, živi posvemašnju otvorenost za Boga i spremnost da ga Bog obdari svojim milosrđem i ljubavlju te uzraste u svom ljudskom formatu, ustvrdio je biskup. Dodao je da računajući s Bogom kao carinik, naša ranjenost zlom i negativnošću nije naša sudbina, nego milosna punina koju nam Bog želi darovati.
Naglasivši kako je carinik svojom molitvom postao dionik Božjeg svijeta a ne farizej, biskup je progovorio o molitvi u životu mladih, kazavši da je ona disanje duše. Kao što ljudsko tijelo umire ako milijarde njegovih stanica ne dobivaju dovoljnu količinu kisika, tako ni njegova duša ne može živjeti bez molitve. U molitvi koja je posvemašnja čovjekova otvorenost za Boga, on svojom prisutnošću ulazi u njegovo biće i iznutra ga oblikuje u njegovu duhu, uspostavlja u božanske dimenzije postojanja. Molitva nije prvenstveno izgovaranje određenih riječi, nego stav otvorenosti čovjekova duha, srca, dubine vlastitog bića za Boga. Slikovito rečeno, ona je kisik za čovjekovu dušu, disanje u Duhu Svetom, ustvrdio je biskup. Poručio je mladima da se ne boje svojih poteškoća i problema, da se ne pokušavaju ni sebi ni drugima prikazivati drugačijima nego što jesu, jer nikome ne koriste naše prijetvornosti, a još manje laži, da je iskrenost njihova šansa i da ih Bog voli onakve kakvi jesu, te da je on njihova snaga i pobjeda u svim njihovim slabostima i nemoćima. Pozvao ih je da se i oni poput dvanaestorice učenika s kojima je Isus unatoč njihovim slabostima osvojio svijet oduševe za njegov model čovjeka, čija je veličina u onome što Bog može u njem i po njem ostvariti. Ustvrdio je: Ako Isus Krist u ovom dijelu Hrvatske može računati s vama tisuću i dvjesto mladih sudionika ovog Križnog puta, on će izvesti veličanstvena djela za našu Hrvatsku. Pozvao je mlade da se u izgradnji svoje budućnosti ravnaju po zakonitostima duha, te nikada ne svedu svoj život samo na materijalnu razinu, uvjereni da je Isus Krist njihova jedina i konačna prava sudbina. Poželio im je da budu oduševljeni Isusovi prijatelji, i da mu svaki dan molitvom posvjedoče da vjeruju kako ih on svojom ljubavlju koja pobjeđuje smrt može najbolje izgrađivati u njihovu čovještvu. Zamolio je Isusovu Majku, koja je s velikom nježnošću pratila Isusa na njegovu zemaljskom putu, da svakome od njih u teškim trenucima života bude tješiteljica, hrabriteljica i pomoćnica.
