Na svetkovinu Uskrsnuća Gospodnjega, 17. travnja biskup Antun Škvorčević u požeškoj je Katedrali predvodio svečano euharistijsko slavlje u zajedništvu s vjernicima Grada, svećenicima Župe sv. Terezije i središnjih biskupijskih ustanova.
Upitavši na početku homilije sudionike slavlja jesu li se dobro pripravili za Uskrs, biskup je pojasnio da ga to zanima zbog toga što se minulih dana s određenom zabrinutošću u hrvatskim medijima raspravljalo koliko je skupa „uskrsna košarica“, koliko je inflacija „pojela“ naš prihod, te s istim novcem ne možemo više kupiti onoliko koliko smo to uspijevali ranije. Ustvrdivši da je inflacija obezvrijedila naša materijalna primanja, naglasio je da svojevrsna inflacija postoji i na našoj ljudskoj razini, koja se događa kad u nekom društvu prevlada negativnost, kad ona završi u ratu poput onoga u Ukrajini, koji s pravom možemo nazvati inflacijom čovjeka i čovječnosti. Svjedoci smo kako u navedenom ratu, kao i u svakom drugom, čovjek vrijedi malo ili ništa, ustvrdio je biskup. Spomenuo je da je ratna inflacija čovječnosti utemeljena u inflaciji ljudskog srca, kad njime zavlada zloća i sebičnost. Smrt se pojavljuje kao najteža inflacija u koju se na svoj način zgusnu svi čovjekovi životni minusi te on završava u nultoj točki svoga postojanja. Naglasio je kako se s pravom na sve časne načine trebamo truditi da nam inflacija ne obezvrijedi novac, smanji našu kupovnu moć i poveća osiromašenje, ustvrdivši da je još važnije poduzimati sve što je moguće da se u našem društvu ne bi dogodila još brža inflacija čovjeka i čovječnosti, te on i prije svoje fizičke smrti završi u tami besmisla po moralnoj smrti kao predokusu ništavila. Biskup je kazao sudionicima slavlja kako je Isus Krist moćan svojom pobjedom nad smrću ući u sve naše grobne tame i u njima podići život, jer je upravo zato umro i bio položen u grob da bi iz njega slavno ustao kao pobjednik nad smrću i mi s njime.
Polazeći od naviještenog evanđeoskog ulomka o Isusovu praznom grobu, biskup je ustvrdio da žene, koje su uskrsnog jutra onamo krenule zapravo nije zanimao grob, nego tijelo njihova prijatelja Isusa koje je u nj bilo položeno i kome su one pomazanjem željele iskazati počast. Otkrivši da je grob prazan, one žurno odlaze dojaviti njegovim učenicima, prvenstveno Petru i Ivanu, naznačujući da se s obzirom na Isusa dogodila još jedna inflacija: uz to što ga je ugrabila smrt, sada više nema ni njegova tijela u grobu. Dramu praznog groba i o kakvom je tu velikom gubitku riječ, znaju svi najbliži onih hrvatskih branitelja čija smrtna tijela još nisu pronađena, te silno pogađa činjenica da ih se nije moglo dostojno položiti u grob, podsjetio je biskup. Kazao je da su Petar i Ivan na vijest o nestanku Isusova tijela, potrčali na njegov grob, te da je Ivan, premda je prvi stigao na grob, u nj ušao tek nakon Petra, te je vidio i povjerovao. Biskup je kazao kako je „vidjeti“ kod Ivana evanđelista uvid vjere s obzirom na ostvarena Božja djela, napose u Isusu Kristu. Vjera je pravi pristup kojim se može u tami groba vidjeti svjetlost, Božja pobjeda nad smrću. Što su vidjeli u Isusovu praznom grobu i što su povjerovali tumači apostol Petar rimskom vojniku Korneliju, tuđincu i poganinu u ulomku današnjeg prvog čitanja iz Djela apostolskih: a to je uskrsnuće od mrtvih. Ovo Petrovo svjedočanstvo u Kornelijevu domu dragocjena je prvokršćanska ispovijest sadržaja vjere o Isusu Kristu i svemu onome što se u njemu nama dogodilo. On je u Judejskoj zemlji ozdravljao bolesne i učinio mnogo drugih dobrih djela, posvjedočivši da je Bog bio s njime, ali njegovi neprijatelji su ga razapeli na križ i ubili. No, vjerni Bog ga je uskrisio treći dan od mrtvih, te se on nakon svoga uskrsnuća više puta ukazao svojim učenicima. Petrova tvrdnja „Bog ga uskrsi“ toliko je potresna činjenica za našu smrtnu sudbinu, da je to najvažniji podatak u povijesti čovječanstva i čitavog svemira, ustvrdio je biskup. Naime, on nam svjedoči istinu da Bog, koji je stvorio svakoga od nas i cijeli svijet pozvao u postojanje ne može izgubiti bitku sa smrću. Tu su istinu Petar i Ivan vidjeli u Isusovu praznom grobu i toj su istini povjerovali, ustvrdio je biskup. Podsjetio je sudionike slavlja da se glagol „vidjeti“ ovdje, kao i na drugim mjestima u Ivanovu evanđelju, ne odnosi na ono što čovjek može zapaziti svojim fizičkim očima, nego na Božje djelo koje se može prepoznati u svom srcu samo budnim pogledom vjere.
Kako u ovoj našoj Hrvatskoj i svijetu sve do Ukrajine ne biti slijepi pa vidjeti samo ono što se izvanjski događa, na površini stvarnosti, nego prepoznati vjerom što se Božjega u nama i oko nas događa, prevažno je pitanje, kazao je biskup. Ukazao je na to da je Bog u svakoga od nas upisao želju da njegovim božanskim pogledom vidimo i prosuđujemo stvorenu stvarnost u kojoj živimo, te otkrijemo da je naš poziv ono što je Bog ostvario za nas u Isusovoj smrti i uskrsnuću. Pozvao je sudionike slavlja neka ne dopuste da se to božansko gledanje u vjeri u njima ugasi, a oni da se bave samo prolaznim inflacijama materijalne naravi, zanemarujući onu najvažniju čovjekovu smrtnu inflaciju. Koliko li je pomračenih pogleda u Ukrajini, gdje se čovjeka i drugu državu promatra nekim do kraja inflatornim pogledom, gdje ljudi jedni druge gledaju nekim sebičnim, usmrćujućim pogledom, i gdje postaje sasvim normalno drugome oduzeti život, potjerati ga iz njegove kuće i zemlje! Gotovo pet milijuna ljudi je protjerano iz Ukrajine, pa recite da netko ondje vidi dobro i radi dobro, ustvrdio je biskup, dodavši da tih pet milijuna ljudi Bogu nisu nevažni i da ih on nije napustio. Još je kazao da se usuđuje ovaj rat i njihovo progonstvo nazvati grobnom tamom. Istaknuo je kako je potrebno da svi mi zajedno sa suvremenim Petrom, Ivanom, ženama i drugim Isusovim učenicima uđemo u taj grob, da vidimo i povjerujemo. Naime, u grobovima naše osobne, hrvatske i ukrajinske tame vjera ne vidi samo površinu one sebičnosti koja gomila zlo i oduzima čovjeku dostojanstvo, nego u svakom čovjeku, osobito prognanom i poniženom prepoznaje onu vrijednost koju u njemu vidi Bog, kazao je biskup. Dodao je da Isusova ljubav jača od smrti neće dopustiti da spomenuti ljudi skončaju u mraku prezira i smrti.
Zbog toga nas apostol Pavao u ulomku drugog čitanja iz Poslanice Kološanima poziva da suuskrsnemo s Kristom i tražimo što je gore, da se svojom vjerom uzdignemo na razinu njegove pobjede nad smrću, i otuda promatramo same sebe, te omogućimo da se ona u nama ostvari, ustvrdio je biskup. Kazao je kako sâm sebi i sudionicima slavlja postavlja pitanje – a kad bi mogao uputio bi ga i onima u Rusiji i Ukrajini: tražimo li dovoljno ono što je u Božjem svjetlu i svijetu, ili radije tapkamo u mraku naših grobova. Pozvao ih je da na ovogodišnji teški Uskrs odluče zaista iz mraka naših nemoći uzdići pogled k Isusu Kristu te u njem promatrati sebe i svijet oko sebe u njegovu svjetlu, tražiti da energije Božje pobjede nad smrću uđu u nas, te ne budemo sijači smrti nego suradnici svjetla i Božje pobjede nad smrću.
Homiliju je biskup zaključio riječima iz svoje ovogodišnje uskrsne Poruke pod naslovom »I rastavi Bog svjetlost od tame« (Post 1, 4): »Uskrs o 25-toj obljetnici Požeške biskupije snažno nas potiče da obnovimo svijest kako smo krštenjem ušli u zajedništvo onih koji su svjetlo u Isusu Kristu i koji su s njime prešli iz smrti u život, postali dionici otajstva Crkve, Tijela njegova. Navedena činjenica vjere obvezuje nas u međusobnim odnosima na „krsnu pristojnost“, po kojoj jedni u drugima prepoznajemo Isusovo djelo, i trajno hranjeni euharistijskim kruhom života budemo prepoznatljivi znak i početak kraljevstva nebeskog na zemlji. Upozorava nas Apostol: „Kakvo zajedništvo ima svjetlo s tamom? (…) Jer mi smo hram Boga živoga“ (2 Kor 6,14. 16). To je naš identitet tijekom proteklih 25 godina u požeškoj mjesnoj Crkvi, to želimo biti u sadašnjem vremenu i u budućnosti po Kristu Isusu, vođeni našim biskupijskim geslom: „Krist danas i uvijeke“. Dok u svojoj Biskupiji nastojimo biti jedni drugima svjetlost u Gospodinu, molimo da kršćani u Rusiji i Ukrajini, koji ispovijedaju istoga Isusa Krista pobjednikom nad smrću, jednako tako budu jedni drugima svjetlost, a pokretači rata da „odlože djela tame“ (Rim 13, 12), zaustave ubijanje nedužnih ljudi i val izbjeglica, kako se ne bi svrstali među one na koje se odnosi prijekor sv. Pavla: „Jer što potajno čine, sramota je i govoriti“ (Ef 5,12). Zahvaljujem vam za plemenitost koju ste iskazali svojim novčanim darom za stradalnike u Ukrajini na Čistu srijedu ove godine i u drugim prigodama, kao i za suosjećajnost koju svjedočite ukrajinskim izbjeglicama u Hrvatskoj. Uvjerio sam se koliko ste djelo na taj način učinili za njih kad sam posjetio spomenutu skupinu izbjeglica iz Ukrajine na području naše Biskupije, izrazivši im i u vaše ime kršćansku blizinu i poželjevši im sretan Uskrs,« zaključio je biskup Antun.
