Učenici osnovnih škola i ministranti Požeške biskupije tradicionalno su 7. svibnja, prvu subotu u mjesecu svibnju, hodočastili u biskupijsko marijansko svetište Gospe Voćinske. Program je počeo pokorničkim bogoslužjem i sakramentom pomirenja. Središnji dio hodočašća bilo je euharistijsko slavlje koje je predvodio požeški biskup Antun Škvorčević u zajedništvu s Ivicom Žuljevićem, upraviteljem Odgojno-obrazovnog centra Požeške biskupije, rektorom Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa u Zagrebu Željkom Faltakom, odgajateljem Josipom Đurinom, i drugim svećenicima koji su dopratili hodočasnike.
Biskup je započeo homiliju rekavši djeci kako mu se čini da je Isus bio ponešto strog prema svojim učenicima u današnjem evanđelju kad ih je pitao: „Hoćete li i vi otići od mene?“ Riječ je o važnom pitanju, ne samo za tadašnje njegove učenike, nego i za nas danas, ustvrdio je biskup. Rekao je djeci da Isus to isto pitanje postavlja i njima, jer možda i oni kao onodobni Isusovi slušatelji žele od njega čuti i prihvatiti samo nešto svoje, a ne što je Božje, drugačije i zahtjevnije od njihova. Izrazio je uvjerenje kako su došli na hodočašće da bi Isusu s Petrom iz današnjeg evanđelja potvrdili: „Kamo da idemo, ti jedini imaš riječi života vječnoga!“ Na biskupov poziv sva nazočna djeca zajednički su ponovila: „Gospodine, ti imaš riječi života vječnoga!“ Radi se o tome, kazao je biskup, do kamo možemo stići s Isusom, a do kamo s onim što mi hoćemo. Isus tumači u današnjem evanđelju kako tijelo ne koristi ništa, i da je duh onaj koji oživljuje, te veli: „riječi koje sam vam govorio Duh su i život“. U tom je izazov, ustvrdio je biskup. Spomenuo je djeci kako su važne riječi koje im učitelji govore u školi, svjedočeći o onom što su ljudi istražili o svemiru, svijetu, nama, što smo susreli na životnome putu. No, to nije dovoljno, jer ljudske riječi dopiru do našega razuma, ali ne dublje. Isusove su riječi duh i život, i jer su božanske prodiru do srca da bi nas oživjele. Svojom riječju Isus unosi u nas svoj Duh koji nas oživljuje da postajemo više od tijela, pobjednici s njime nad smrću, kazao je biskup. Dodao je kako se čudi da onodobni Isusovi slušatelji nisu razumjeli da je sve naše ljudsko kratkoročno te u njegovu govoru prepoznali riječ koja oživljuje naše srce i daruje život. Kazao je nazočnoj djeci da su spomenuti Isusovi slušatelji napravili krivu procjenu kad su njegovoj riječi pristupili samo razumski a ne vjerom koja je mjerilo srca za ono što Bog može ostvariti više nego li mi a za čim čezne naše srce.
Polazeći od naviještenog ulomka iz Djela apostolskih, biskup je predstavio Petra kao čovjeka kojeg je oživjela Isusova riječ, unijela u njega svjetlo i snagu Duha a on joj povjerovao i po njoj djelovao. Petar pohađa Isusove učenike u različitim mjestima te dolazi do Lide i Jope, i susreće ljude u njihovoj slabosti: U Lidi Eneju koji je uzet, a u Jopi Tabitu koja je umrla. Eneja koji je uzet i ne može vladati svojim tijelom, želi ozdraviti. Biskup je upozorio djecu na znakovitu pojavu, da nitko od nas ne voli sjediti na istom mjestu cijeli svoj život, nego kretati se, hodati, nekamo ići i stići. Ustvrdio je kako je svijest da mi trebamo hodati i nekamo stići zasadio u nas Onaj koji nas je pozvao u život, a do cilja našega puta ne stiže se fizičkim nego duhovnim hodom kojem je ime vjera. Stoga Petar kaže uzetome: „Eneja, ozdravlja te Isus Krist, ustani i hodaj“. Vjera je hod s Isusom Kristom, te u Petrovom „ustani i hodaj“ čujemo onu istu riječ koja se upotrebljava za Isusovo uskrsnuće, u kojem je on ustao iz smrti u pobjedu života, čiji se dionik postaje vjerom i vjernošću Isusu Kristu. To je više nego li prohodati fizičkim nogama, zaključio je biskup, poželjevši da svi sudionici hodočašća u Voćinu Marijinim zagovorom još čvršće prohodaju vjerom u srcu te s Isusom oblikuju svoj život i stignu s njime do pobjede svjetla nad mrakom, života nad smrću. Slično je Petar postupio i s umrlom djevojčicom u Jopi, pozvavši je: „Tabita, ustani“. Opet čujemo istu riječ „ustani“ koja se primjenjuje na Isusovo uskrsnuće. Biskup je pripomenuo kako radije voli govoriti da je Isus ustao od mrtvih, ili ustao iz smrti nego da je ustao iz groba. Poznata nam je fizička smrt, gdje tijelo umire i odlažemo ga u grob, ali postoji i smrt srca, istaknuo je biskup. Ona se zove sebičnost, po kojoj počinjemo istinski umirati. No kada Isus Krist uđe u naše srce može raskinuti okove naše sebičnosti i pomoći nam da ustanemo od mrtvih.
Biskup je potom pozvao nazočnu djecu neka se prisjete što smatraju najvažnijim u životu? Zaželio je da im najvažnije bude ono što u njima može ostvariti Isus Krist. On može snagom svoga Duha pokrenuti u njihovom srcu energije svoje pobjede nad smrću, da bude oslobođeno od onoga što u njemu stvara mrak. To je Marija jako dobro razumjela, voljela je Isusa, pa je i sama postala dionikom Isusove pobjede nad smrću, te je slavimo kao uznesenu na nebo. Marija nam zato neprestano svijetli kao primjer do kamo se s Isusom stiže kada smo mu vjerni, i kada je on prvi i najvažniji u našemu životu. Biskup je dodao kako smatra važnim da okupljena djeca u Voćinu shvate tko su ona u Isusu Kristu i njegovoj Majci Mariji. Izrazio je uvjerenje da je Isus ubacio u njihovu pamet i srce poticaj da kada dođemo kući razmišljaju što to ona žele od života i kako misle to postići, te njihovo hodočašće ne završi ovdje, nego se nastavi u njihovoj svakodnevici. Potom je spomenuo kako se ovdje nalaze trojica bogoslova koji žele postati svećenici. Zapitao je kakvo je to svjetlo Isusova Duha u srcima nekih mladih ljudi te oni prepoznaju da ih on zove na put svećeništva te se odlučuju slijediti ga. Kazao je da je to čudo nalik na ono s Enejom, kad je u srcu ustao vjerom i prohodao s Isusom Kristom. To je kao ustati iz nekoga mrtva stanja, poput Tabite. Radujući se što će trojica mladih ljudi u obredu primanja među kandidate za svete redove reći svoj „evo me“, biskup je kazao kako se nada da će netko i među nazočnom djecom tako osluškivati Isusa u svom srcu, da prepozna kako Isus i njega zove da ga slijedi u svećeničkom ili redovničkom zvanju, i da jednakom odvažnošću kažu „evo me“. Biskup je na kraju homilije povjerio Isusovoj Majci, neka svojim zagovorom pomogne da takvih mladih ljudi bude što više, napose o 25. obljetnici Požeške biskupije, te bude dovoljno onih koji će u našoj Slavoniji naviještati Radosnu vijest Isusove pobjede nad smrću. Potaknuo je na ustrajnost u molitvi, jer Isusovih prijatelja nikad dosta u Hrvatskoj.
