LECTIO
1. čitanje: Djela apostolska 15, 1-2.22-29
¹ U to neki siđoše iz Judeje i počeše učiti braću: »Ako se ne obrežete po običaju Mojsijevu, ne možete se spasiti.« ² Kad između njih te Pavla i Barnabe nasta prepirka i raspra nemalena, odrediše da Pavao i Barnaba i još neki drugi između njih uzađu u Jeruzalem k apostolima i starješinama poradi tog pitanja.
²² Tad apostoli i starješine zajedno sa svom Crkvom zaključe izabrati neke muževe između sebe i poslati ih u Antiohiju s Pavlom i Barnabom. Bijahu to Juda zvani Barsaba, i Sila, muževi vodeći među braćom. ²³ Po njima pošalju ovo pismo: »Apostoli i starješine, braća, braći iz poganstva po Antiohiji, Siriji i Ciliciji – pozdrav!« ²⁴ »Budući da smo čuli kako vas neki od naših, ali bez našega naloga, nekakvim izjavama smetoše i duše vam uznemiriše, ²⁵ zaključismo jednodušno izabrati neke muževe i poslati ih k vama zajedno s našim ljubljenim Barnabom i Pavlom, ²⁶ ljudima koji su svoje živote izložili za ime Gospodina našega Isusa Krista. ²⁷ Šaljemo vam dakle Judu i Silu. Oni će vam i usmeno priopćiti to isto. ²⁸ Zaključismo Duh Sveti i mi ne nametati vam nikakva tereta osim onoga što je potrebno: ²⁹ uzdržavati se od mesa žrtvovana idolima, od krvi, od udavljenoga i od bludništva. Budete li se toga držali, dobro ćete učiniti. Živjeli!«
Riječ Gospodnja.
Širenje Evanđelja među poganima gotovo odmah stavlja Crkvu u nastajanju pred veliki problem njihova odnosa s Mojsijevim zakonom: kakvu još vrijednost, nakon Krista, ima Tora sa svim svojim obrednim propisima? I Crkva je tada osjetila potrebu da se suoči s temeljnim pitanjima za sam njezin život i njezino evangelizacijsko poslanje.
Na jeruzalemskoj skupštini održan je prvi ‘ekumenski’ sabor: događaj od središnje važnosti, primjer za Crkvu svih vremena. Od njegova ishoda ovise nutarnje zajedništvo i njegovo širenje. Upravo je želja za zajedništvom u istini potaknula antiohijsku zajednicu, gdje je problem iskrsnuo, da pošalju Barnabu i Pavla u Jeruzalem da se posavjetuju »s apostolima i starješinama« (2 r.). Crkva-majka ih prima i zdušno raspravlja taj problem (rr. 4-7a). Petrova intervencija, Barnabin i Pavlov izvještaj koji svjedoče o čudesima što ih Bog učini među poganima, i konačno autoritativna riječ Jakova, odgovornog za jeruzalemsku crkvu, pomažu razabrati putove Duha (28. r.). Pod njegovim vodstvom dolazi se do potpunog dogovora (»Apostoli i starješine zajedno sa svom Crkvom zaključe…: rr. 22-25«), koji je objavljen u službenom dokumentu u kojem se tvrdi da ‘židovski propisi’ ne mogu nametati poganskim narodima.
U određenom smislu, kao što je Isus sve zapovijedi sažeo u jednu jedinu zapovijed ljubavi, tako i sada različiti obredni propisi bivaju ‘nadiđeni’ u slovu, da bi iz njega moglo proizaći ono bitno, odnosno potreba da se ide putem obraćenja, da se umre grijehu. Ako još uvijek na snazi ostaju neki propisi, to nije zbog njihove vrijednosti u samima sebi, već stoga što pospješuju iskreni crkveni suživot između judeokršćana i obraćenih pogana. Povijest se ne odvija samo po apstraktnim načelima, nego traži i razlučivanje, a ono je mudrost iščekivanja pravog trenutka da se poduzmu promjene, tako da koriste rastu a ne da budu razlog još većih podjela.
2. čitanje: Otkrivenje svetog Ivana apostola 21, 10-14.22-23
¹⁰ Anđeo me prenese u duhu na goru veliku, visoku i pokaza mi sveti grad Jeruzalem: silazi s neba od Boga, ¹¹ sav u slavi Božjoj, blistav poput dragoga kamena, kamena slična kristalnom jaspisu; ¹² okružen zidinama velikim i visokim, sa dvanaest vrata: na vratima dvanaest anđela i napisana imena dvanaest plemena Izraelovih. ¹³ Od istoka vrata troja, od sjevera vrata troja, od juga vrata troja, od zapada vrata troja. ¹⁴ Gradske su zidine imale dvanaest temelja, a na njima dvanaest imena dvanaestorice apostola Jaganjčevih. ²² Hrama u gradu ne vidjeh. Tȁ Gospod, Bog, Svevladar, hram je njegov – i Jaganjac! ²³ I gradu ne treba ni sunca ni mjeseca da mu svijetle. Ta Slava ga Božja obasjala i svjetiljka mu Jaganjac!
Riječ Gospodnja.
Viđenjem nebeskog Jeruzalema završava knjiga Otkrivenja i dovršava se čitava biblijska objava. U očitoj suprotnosti s prethodnim viđenjem grada zla, Babilonske bludnice, i kazne kojom je udaren (17. i 18. poglavlje), Ivana sada opisuje veličanstvenu stvarnost koja »silazi s neba«, tj. kao božanski dar: Jeruzalem, zaručnica Jaganjčeva, sveti grad. U njemu se očituje sama Božja ljepota, kojoj je nalik sjaj koji iz njega isijava (11. r.; usp. 4, 3).
Savršenstvo grada je opisano slikama uzetim od proroka (Ez 40, 2; Iz 54, 11s; 60, 1-22; Zah 14 itd.) i stavljenim u novu i uzvišeniju sintezu. Tri simbolička elementa podsjećaju na njegovu izgradnju: zidine, vrata, temelji. Zidine označuju razgraničenje, zbijenost, sigurnost, a ne zatvorenost. Naime, na svakoj strani, na svakoj stožernoj točci, otvaraju se troja vrata (usp. Ez 48, 30-35), kroz koja svi narodi zemlje mogu ući u grad, tvoreći tako jedan jedini narod Božji, kojemu je dana objava. Osim toga, na vratima su napisana imena dvanaest Izraelovih plemena, a pred njima stoji dvanaest anđela, posrednika starog zakona (rr. 12s.). Temelji zidina su apostoli raspetog i uskrslog Krista, na čijem svjedočanstvu je izgrađena Crkva (Ef 2, 19s.).
Gradu, međutim, nedostaje najodličnije sveto mjesto – hram, zbog kojega je zemaljski Jeruzalem bio »sveti grad«. Taj prividni nedostatak je njegova najveća ‘punina’: Svemogući i Jaganjac su njegov hram. Susret s Bogom više se ne događa na nekom posebnom mjestu, isključujući sva druga mjesta. Susret s Bogom u nebeskom Jeruzalemu je bračna stvarnost, zajedništvo života: Bog i Jaganjac će biti sve u svima (1 Kor 15, 28), slavna prisutnost Božja (šekiná) i uskrslog Krista je svjetlo koje sve obasjava i u koje su svi uronjeni (rr. 22-24; usp. Iz 60, 19a).
Evanđelje: Ivan, 14, 23-29
U ono vrijeme: ²³ Reče Isusu svojim učenicima: »Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti. ²⁴ Tko mene ne ljubi, riječi mojih ne čuva. A riječ koju slušate nije moja, nego Oca koji me posla. ²⁵ To sam vam govorio dok sam boravio s vama. ²⁶ Branitelj – Duh Sveti, koga će Otac poslati u moje ime, poučavat će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što vam ja rekoh. ²⁷ Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem. Dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje. Neka se ne uznemiruje vaše srce i neka se ne straši. ²⁸ Čuli ste, rekoh vam: ‘Odlazim i vraćam se k vama.’ Kad biste me ljubili, radovali biste se što idem Ocu jer Otac je veći od mene. ²⁹ Kazao sam vam to sada, prije negoli se dogodi, da vjerujete kad se dogodi.«
Riječ Gospodnja.
U predvečerje svog odlaska Isus tješi učenike obećanjem da će se on vratiti i da će se opet objaviti onima koji ga ljube (21b r.), tj. onima koji čuvaju njegovu riječ. Ljubav prema Isusu je odjelotvorena ljubav (karitas), ukorijenjena u vjeri da je on Očev Poslanik, koji je došao na zemlju da nam ga objavi i priopći sve što je čuo od njega (r. 24b; usp. 15, 15). Tko, vjerujući, svoje dane provodi u poslušnosti Riječi, postaje Božje prebivalište (23. r.) i poznaje po milosti –odnosno u Duhu – zajedništvo s Ocem i sa Sinom. Trenutak je težak za učenike, no oni se ne trebaju bojati da će biti ostavljeni siročad. Otac će im poslati Duha Svetoga, kao vođu na putu posljednjeg vremena. Naime, djelo spasenje je potpuno izvršeno Isusovom mukom, smrću i uskrsnućem. Pa ipak, potrebno je da svatko uđe u nju i dade se spasiti. A to je zadaća Duha: otvoriti srce ljudi za razumijevanje božanskog otajstva i pokrenuti ih na obraćenje. Po djelovanju Duha Svetoga Krist ostaje suvremenik svakog čovjeku koji se rađa. Po djelovanju Duha Svetoga Pisma su živa Riječ, upućena svačijem srce.
Njegovo je poslanje ‘poučavati’ i ‘podsjećati’ na sve ono što je Krist rekao i učinio u svom zemaljskom životu. Međutim, takvo poučavanje i podsjećanje ne odvode daleko u vremenu i prostoru, već dubinski promatraju sadašnjost, budući da je Isus sada Emanuel, s-nama-Bog. On sâm je to ustvrdio kad je obećanju Duha dodao dar: »Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem«. Taj pak mir je on sâm. Zbog toga je on drugačiji od onoga kojega svijet može dati: on je osoba, vječni život, ljubav. Tako se vraća na početak: Isus prebiva u srcu čovjeka da ga osposobi ljubiti; ljubeći, čovjek se sve više otvara Bogu i postaje s njime suradnik spasenja, ižaravanje mira, proročki navještaj neba.
MEDITACIJA
Nama – koji smo vazda nemirni i nesigurni, pa i kad dižemo glas da nas se uvaži – Isus danas daje svoju riječ, različitu od onoga što svijet govori, različitu od onoga što bismo možda mi željeli. Nesumnjivo dragocjeniju, za vrijeme i za vječnost. Kao što je učenicima na Posljednjoj večeri predao svoje srce i sve blago života koje je njemu pohranjeno, tako čini i s nama, danas, dajući nam ključ svoga mira i pružajući nam uvid u ishod. Ključ mira je ljubav, konkretno prianjanje uz njegovu riječ koja od nas čini prebivalište Božje .A ishod, od sada, je radost. Jednostavan i zahtjevan program! A ipak je nama na dohvat, jer nam je dao Duha Svetoga, živući Isusov spomen, svjetiljku koracima na našem putu i snagu u naporu kršćanskog zalaganja.
Ako otvorimo vrata srca Gospodinovu miru, u našoj nutrini više puta se događa, na početku, zbrka: vjerovali smo da nas drugi više ne uznemiruju; mislili smo da nas je Duh potpuno ispunio; a naprotiv…njegov je mir dinamizam ljubavi, ne ekstatična smirenost; ako mu otvorimo vrata srca, sva braća mogu u njega ući, sa svim njihovim uznemirujućim pitanjima. Mislili smo barem da smo nutarnje bogati da dajemo, a umjesto toga evo veoma smo siromašni. To je trenutak kad »Otac siromašnih«, Duh Sveti, u nama postaje Tješitelj, i kad nas poučava: da slušamo, prije svega, bez predrasude ( jer su siromašni) druge; da se sjetimo Isusove riječi, koja u nama postaje svjetlo koje braći osvjetljava put mira. To je pomalo i ono što se dogodilo prije dvije tisuće godina, na saboru u Jeruzalemu…To je trajni posao, jer se mir Isusov, ponuđen srcu svakog učenika, mora moći proširiti svijetom: on je naime cilj radosti i nebeske slave, koja je dar Božji. Nama je pak zadan zadatak da se za taj cilj već od sada pripremimo.
MOLITVA
U tebi, Gospodine, i samo u tebi, naše nemirno i uznemireno srce nalazi smirenje (spokoj). Ti si pravi mir kojega svijet i njegove ispraznosti ne mogu dati. Ti si dragocjeni biser, zalog buduće baštine, koju nam nitko nikada neće moći oduzeti. Daj nam žarku želju poslušati svaku tvoju riječ kako bismo bili spremni izvršiti ono što nam povjeravaš, ne oslanjajući se na naše sposobnosti, nego na snagu tvoga Duha koji prebiva u nama. Neka nas njegovi neizrecivi uzdasi otvore trajnoj molitvi za svakog čovjeka koji trpi daleko od tvoga lica. Neka nam njegova karitativna ljubav udijeli istinsku brigu da nijedan siromah ne prođe mimo nas a da ne primi utjehu i pomoć.
KONTEMPLACIJA
»Kada dođe Duh Sveti, poučavat će vas o svemu« (Iv 14, 26) i o budućim stvarnostima. Dragi sinovi, ovdje nije riječ o tome kako će ovaj ili onaj rat završiti, ili hoće li biti dobar urod. Ne, ne, sinovi, ne tako. Ono »o svemu« znači sve stvari koje su nam potrebne za božanski život i za otajstveno poznavanje istine i pokvarenosti naravi. Slijedite Boga i hodite svetim i pravim putem, a to neke osobe ne čine: kad ih Bog želi unutra, one izlaze a kad ih želi vani, ulaze; sve čine naopako. To su »sve stvari«, sve stvari što su nam potrebne iznutra i izvana, one znače dubinski i blisko , čisto i jasno poznavati naše nedostatke, mrtvljenje nas samih, veliki prijekori zato što ostajemo udaljeni od istine i štetno se priljubljujemo uz male stvari. Duh Sveti nas poučava da se spustimo u duboku poniznost da se potpuno podvrgnemo Bogu i svim stvorenjima. To je znanost u kojoj su sadržane sve znanosti koje su potrebne za pravu svetost. To bi bila prava poniznost, bez komentara, ne na riječima ili prividno, već stvarna i duboka. O da se mognemo tako raspoložiti da nam uistinu bude dan Duh Sveti! Bog nam u tome pomogao. Amen. (GIOVANNI TAULERO, Govori, Milano 1997, str. 233s).
AKCIJA
Često ponavljaj i danas živi Riječ: »Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem« (Iv, 14,27).
ZA DUHOVNO ČITANJE
Bez Duha Svetoga, odnosno ako nas Duh iznutra ne oblikuje i ako redovito u praksi za njim ne posežemo, može se dogoditi da hodimo korakom Isusa Krista, ali ne s njegovim srcem. Duh nas nutarnje suobličuje evanđelju Isusa Krista i osposobljava nas da ga javno (životom) naviještamo. Gospodinov vjetar, Duh Sveti, spušta se na nas i treba u ono što činimo utisnuti određeni dinamizam koji mu je vlastit, poticaj koji našoj volji neće ostati tuđ, nego onaj koji je nadilazi. Bog će nam darovati Duha Svetoga u mjeri u kojoj ćemo prihvatiti Riječ, kad god i gdje god je čujemo.
U nam bi trebala postojati samo jedna stvarnost, jedan svemoćni Duh koji bi posjedovao čitav naš život, da u njemu djeluje, u skladu s okolnostima, kao duh karitativne ljubavi, duh strpljivosti, duh slatkoće, no koji je jedan jedini Duh, Duh Božji. Svi bi naši čini trebali biti nastavljanje istog utjelovljenja. Bilo bi potrebno da sva naša djela predamo Duhu koji je u nama, tako da se u svakome od njih može prepoznati njegovo lice. Duh samo to traži. Nije k nama došao odmarati se; on je neumoran, nezasitan u djelovanju; samo ga jedna stvar može spriječiti; to da mu mi našom zlom voljom ne dopustimo, ili mu ne iskažemo dovoljno povjerenja id a ne budemo do kraja uvjereni da on ima samo jedna stvar činiti: djelovati. Da mu dopustimo činiti, Duh bi bio apsolutno neumoran i svime bi se poslužio. Ne treba mnogo da se ugasi plamićak, dok veliki oganj sve proždire. Kad bismo bili ljudi vjere, mogli bismo Duhu povjeriti sve djela dana, kakva god bila: on bi ih preobrazio u život (M. DELBRÉL. J., Indivisibile amore. Frammenti di lettere /Nepodijeljena ljubav. Ulomci pisama/, Casale Monf. 1994, 43-45, passim).
