LECTIO
1. čitanje: Knjiga izrekâ 8, 22-31
Ovo govori Mudrost Božja: ²² »Gospodin me stvori kao počélo svoga djela, kao najraniji od svojih čina, u pradoba; ²³ oblikovana sam još od vječnosti, od iskona, prije nastanka zemlje. ²⁴ Rodih se kad još nije bilo pradubinâ, dok ne bijaše izvora obilnih voda. ²⁵ Rodih se prije nego su utemeljene gore, prije brežuljaka. ²⁶ Kad još ne bijaše načinio zemlje, ni poljana, ni početka zemaljskom prahu; ²⁷ kad je stvarao nebesa, bila sam nazočna, kad je povlačio krug na licu bezdana. ²⁸ Kad je u visini utvrđivao oblake i kad je odredio snagu izvoru pradubinâ; ²⁹ kad je postavljao moru njegove granice da mu se vode ne preliju preko obala, kad je polagao temelje zemlji: ³⁰ bila sam kraj njega, kao graditeljica, bila u radosti, iz dana u dan, igrajući pred njim sve vrijeme: ³¹ igrala sam po tlu zemlje njegove, i moja su radost djeca čovjekova.«
Riječ Gospodnja
Na početku razmišljanja Izraela o Mudrosti, ona je ‘jednostavno’ označavala sposobnost, moć upravljanja vlastitim životom i vlastitim odnosima na način da iz toga proizađe sreća (usp, primjerice, Izr 3, 1-13). U početku, mudrac je onaj koji sigurno korača svojim putem i pritom se ne spotiče, onaj koji se savjetuje i neprestano razmišlja (usp. Izr 3, 21.23). Produbljujući pak tu ideju, malo pomalo se shvaća da je mudrac onaj koji uspijeva uvidjeti pravi zakon života, koji u svijetu prepoznaje jednu Mudrost koja mu prethodi, čije su oči u stanju vidjeti ono sjeme koje je Gospodin posijao svijetom: »Gospodin je mudrošću utemeljio zemlju« (Izr 3, 19).
Ulomak koji imamo u današnjem bogoslužju (liturgiji) predstavlja novi korak u tom razmišljanju. Naime, ovdje Mudrost više nije vrlina onoga koji je muda, nije više ni zakon utkan u stvaranje, nego nam se prikazuje u liku djevojke koja prati Gospodina u njegovu djelu stvaranja i koja se raduje sa svijetom i s cijelim čovječanstvom. Ovdje, dakle, Mudrost postaje pogled koji Stvoritelj upućuje svijetu, Riječ koja čini da povijest postoji. Zbog toga se Mudrost ovdje tumači kao lik ili kao slika Riječi Božje.
Ipak, ulomak bi mogao biti još dubokoumniji i primjereniji. Naime, ova samohvala Mudrosti ima mnoge posljedice na način na koji mi razmišljamo o Bogu. Prije svega, pokazuje nam lice Boga koje je manje ‘muško’. U hebrejskom jeziku mudrost (hokhmá) je imenica ženskog roda (kao, uostalom, i imenica ‘duh’, rúah). Istina, ona ovdje u bîti nije poistovjećena s Bogom, no ona u svakom slučaju ostaje prvo lice koje Bog pokazuje kad želi stvaranje (22. r.). Kao drugo, ovdje Bog stvoritelj nije više samotni lik, koji nemajući nešto drugi čime bi se bavio, počinje si stvarati igračku kako bi si doslovno ‘skratio vrijeme’, već je opisan kao Bog u odnosu, koji upravu tu djevojku koja ga prati uzima kao uzorak svakog dobra kojemu kani dati oblik (rr. 27ss.), čim on zapravo postaje njegova »graditeljica« (30. r.). Konačno, pokazuje se čovjekoljublje (filantropija) Boga koji se raduje zajedno sa čovječanstvom (r. 30s.): ne, dakako, da bi se poigravao s dramatičnošću ljudske povijesti, već naprotiv, kako bi pokazao da se pravi smisao povijesti i pravog života nalaze upravo u toj ‘igri uloge’ između Stvoritelja i stvorenja (usp. Izr 9, 5s.).
2. čitanje: Poslanica Rimljanima 5, 1-5
Braćo:
¹ Opravdani dakle vjerom, u miru smo s Bogom po Gospodinu našem Isusu Kristu. ² Po njemu imamo u vjeri i pristup u ovu milost u kojoj stojimo i dičimo se nadom slave Božje. ³ I ne samo to! Mi se dičimo i u nevoljama jer znamo: nevolja rađa postojanošću, ⁴ postojanost prokušanošću, prokušanost nadom. ⁵ Nada pak ne postiđuje. Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan!
Riječ Gospodnja
Poslanica Rimljanima se predstavlja kao sveopći navještaj kršćanske poruke a ulomak što ga danas čitamo u bogoslužju (liturgiji) je jedan od ključnih odlomaka, koji na svoj način sažima cijelu poslanicu. Prva misao koje tu nalazimo i koja tvori temeljni kriterij (mjerilo) navještaja je opravdanje vjerom (1 r.; usp. Rim 1,16 – 4,25). Opravdanje vjerom u bîti znači da u temelju života nekog kršćanina nisu ljudske sposobnosti, već je on pravedan po pravednosti koja dolazi iz ljubavi Božje (usp. Rim 3, 21s.). To je prvi navještaj slobode koja dolazi od kršćanstva: ne treba se oslanjati na vlastitu sposobnost biti svet i opsluživati zakon, niti na vlastitu sposobnost istančanog razmišljanja ili uspjeha. Naprotiv, treba se pouzdati u obećanje Boga koji nam daruje novi život.
Drugi navještaj slobode nam dopušta Isus Krist, koji nam daje slobodu kako pred grijehom tako i pred zakonom (usp. Rim 5, 12-20). S tim u svezi, dovoljno je prolistati evanđelje da se u njemu zorno pokaže što znači ta sloboda: navještaj Božje dobrote također i usred progona i boli svijeta, dijeljenje kruha s onim koji nam je blizu i onim daleko, ljubav za istinu koja proizlazi iz vlastite savjesti i vlastitog odnosa s Bogom, poraz smrti u uskrsnuću.
Ipak, da se približimo tom otajstvu, naš ulomak opisuje hod na kojem se na svakom koraku susreću nevolje – izraz koji istodobno označuje životna trpljenja (usp. na primjer 2 Kor 1, 4ss.), trpljenja Crkve koja se time sjedinjuje s mukom Kristovom (usp. na primjer Kol 1, 24) i konačnu napast pred smrću i pred mučeništvom (usp. na primjer Otkr 7,14) – strpljivost, prokušanost i nada. To, uostalom, znači uspjeti dovršiti duhovni hod koji omogućuje živjeti u punini milosti Duha koji već djeluje u srcima vjernika (usp. Rim 8): taj život u Duhu vodi računa pred svijetom i pred svačijim srcem o vlastitoj vjeri, vlastitoj nadi i vlastitoj djelatnoj ljubavi.
Evanđelje: Ivan , 16, 12-25
U ono vrijeme: reče Isus svojim učenicima: ¹² »Još vam mnogo imam kazati, ali sada ne možete nositi. ¹³ No kada dođe on – Duh Istine – upućivat će vas u svu istinu; jer neće govoriti sam od sebe, nego će govoriti što čuje i navješćivat će vam ono što dolazi. ¹⁴ On će mene proslavljati jer će od mojega uzimati i navješćivati vama. ¹⁵ Sve što ima Otac, moje je. Zbog toga vam rekoh: od mojega uzima i – navješćivat će vama«.
Riječ Gospodnja
U ovom ulomku Ivanova evanđelja Isus naviješta svoj odlazak, kraj njegova zemaljskog hoda, i oprašta se od svojih učenika da se njihovo srce ne prestraši pred događajima njegove muke (usp. Iv 14, 1ss.). U bitî govori onima koji ga slušaju da je sve ono što se događa volja Očeva: ne u smislu nečega već unaprijed napisanog, već u smislu da se ta drama s kojem se on suočava i s kojom su se učenici počeli suočavati zajedno s njime (usp. govor o čokotu i lozama: 15. pogl.) već nalazi u Očevu pogledu punom ljubavi za povijest: »Ovaj svijet već je osuđen« (16, 11).
To je jamačno sud istine, jer ne dolazi od pogleda s strane – kako bi se, s ljudske točke gledišta, možda mogao protumačiti Isusov sud o vlastitom naraštaju koji ga je odbacio -, već dolazi izravno iz izvora istine; zbog toga »će doći Branitelj« i »svijetu pokazati što je grijeh, što li pravednost, a što osuda« (usp. 16, 7s.). Nema dakle suglasja između toga Očeva pogleda, djela Sinova i onoga što će »reći« Duh istine: to je jedini način na koji se Bog može predstaviti svijetu i povesti ga »u svu istinu« (13. r.). Učenici nisu još spremni podnijeti teret te završne objave, upravo zato što još nisu primili Duha, a onda ni sposobnost duboko se uključiti i Božje gledanje na svijet: zajedništvo koje se nalazi u Bogu (rr. 14s.) je njegov vlastiti naum prema kojem ide cijela povijest.
MEDITACIJA
Nije uvijek lako biti nasmiješen pred životom. Štoviše, u većini slučajeva smo u napasti – i to je danas naša najveća nevolja – vjerovati u sve drugo osim u našu sreću: tko je uspio nije jamačno onaj koji si postavlja pitanja o istini i o pravednosti, televizijske marionete nas obasiplju slikama koje povezuju bogatstvo i veselje, ljudske brbljarije nam ne pomažu razlikovati našu nutarnju istinu od naličja koje pokazujemo drugima, bol koja prati život sa svojim odnosima ušutkava naše snove…Pred tom i takvom poviješću – poviješću koja se dade glasno čuti – pokatkad se osjećamo omamljeni, bez mogućnosti da se osvrnemo unatrag i zapitamo gdje i u čemu leži pogreška od koje je sve krenulo.
Pa ipak, to nije jedina povijest u koju smo uključeni. Postoji i jedna povijest koja ide daleko, kojoj niti ne vidimo početke a koja nam se čak prikazuje na naličju svakoga dana. Riječ je o povijesti čovjeka koji je bio u stanju staviti istinu prije pogreške a da ne upadne u isključivost, staviti prihvaćanje prije straha , a da ne upadne u površnost, osjetiti se pozvanim na veću ljubav prije negoli bojati se za vlastitu sudbinu, a da ne izgubi ništa od vlastite čovječnosti. Riječ je o povijesti koju čine osobe kadre slijediti onog čovjeka na njegovu putu, u besplatnom služenju drugima, u molitvi, u utjesi. Riječ je o povijesti koji je još i danas plodna svaki put kad zagrljaj pobjeđuje trpljenje, svaki put kad je neka riječ izrečena u tišini, svaki put kad susrećemo osobu koja čini pravdu u istini i milosrđu. Ta nam se povijest čini skrivenom, jer nemamo uvijek tako ugođene uši da je čujemo i jer su druga imena gotovo uvijek glasnija, bahatija, iako su praznija. Zbog toga se ne može izreći Ime,. da se ne bi pobrkalo s ostatkom povijesti.
Naučili su nas da to Ime nazivamo Ocem, da mu se klanjamo kao Sinu, dag a zazivamo kao Duha Svetoga: to su imena koja se čuju u onoj povijesti koja se nalazi iza naše svakodnevne povijesti. S tim imenima na našim usnama i u našim srcima moći ćemo konačno razumjeti da svijet nije prepušten sam sebi i – premda u svom trpljenju –ne ide osamljen svojim putem, već da je lijepo radovati se »na kugli zemaljskoj, stavljajući (naše) poslastice među sinove čovječje«. I kao što ćemo moći shvatiti da, među svim dimenzijama kroz koje svaki dan prolazimo, ono što se nalazi u temelju svega jest upravo i jedino naš duhovni hod. Moći ćemo shvatiti da naš poziv na zajedništvo s Bogom i s našim suputnicima nije teret, nego igra koji nas može razveseliti i učiniti slobodnima više no ikad…No to je sasvim neka druga povijest…
MOLITVA
Bože, koji si Otac, zahvaljujem ti što si me pozvao na moju povijest i unutar moje povijesti. Ti si odvjeka pripravio svijet da me mogneš susresti, da mi jednog dana mogneš reći svu svoju ljubav, koja je potpuna ljubav, ljubav oca i majke za svoje dijete. Daj da vjerujem u tebe, da ti povjerim svaki moj korak, svaku moju želju, da uistinu dospijem u tvoje ruke.
Bože, koji si Sin, ti si ušao u moju povijest i spasio me. Nisi gledao na ono što ide tebi u korist, nego si sudjelovao u naumu ljubavi što ga je Otac imao za mene i za svu moju braću i sestre koji hode zajedno sa mnom. Daj mi da živim u tvojoj slobodi djela i riječi, daj da shvatim kako me istina može stvarno učiniti slobodnim pred grijehom i pred drugima.
Bože, koji si Duh Sveti, tvoja mi snaga otvara oči da vidim pravu povijest koja se krije u pozadini svakog dana, tvoja mi moć pokazuje čudesa koja se događaju u meni i u onima oko mene. Daruj mi svoje darove, da svojim putem hodim otvorenih očiju i ušiju koje su kadre čuti glas koje me ponovno zove u život, lupanje onog srca koje me smiruje kad sam uplašen, stisak ruke koje me jača i koji mi govori kao osobi, smijeh onoga koji je kadar igrati se božanskim životom koji je u svijetu.
KONTEMPLACIJA
Tko govori o karitativnoj ljubavi, već govori o samom Bogu. Tko pak govori o Bogu čini to u nesigurnim izrazima koji zahtijevaju veoma veliki oprez. Govoriti o Bogu mogu i anđeli koji ga vide zahvaljujući daru božanskog prosvjetljenja. Bog je, naime, ljubav, no onaj koji bi htio točno definirati njegovu bît, bio bi sličan slijepcu koji bi htio izmjeriti more na čijem dnu stoji […].
Blažen onaj koji ljubi Boga poput zaljubljenika koji ludo voli svoju ljubljenu, sretan onaj koji se boji Gospodina kao što se osuđenik boji vlastitog suca. Blažen onaj koji se bez prestanka trudi umilostiviti Gospodina kao što to drugi čine kad žele zadobiti naklonost ljudi. Tko uistinu ljubi Boga nadilazi djetešce koje se puno ljubavi poseže za dojkom koju mu majka nudi. Zaljubljenik ne propušta ni časa da ne misli na voljenu osobu, uživajući dok mu srce promatra dragi lik […].
Volio bih sada od Jakova saznati kako on u ovoj zemlji vidi ljestve po kojima se uspeti, na koji su način bile načinjene one ljestve koje su u njemu zapalile želju da se počne po njima uspinjati. Ti sâm mi to kaži, jer svaki se tvoj obožavatelj kao i ja pita, koliki je broj stepenica kojima se želi uspinjati, koliko je vremena potrebno da ih se sve prođe. Meni je tajnu otkrila ona kraljica koju sam ugledao na nebu, povjerivši mu na uho: »O zaljubljena dušo, trebaš sa svog tijela najprije skinuti salo, inače nećeš moći dobro vidjeti moju ljepotu i u njoj uživati. Ove ljestve ti mogu zorno pokazati duhovni napredak. Da bi me ugledao na njihovu vrhuncu, moj veliki mistagog (sv. Pavao) ti savjetuje: ‘A sada ostaju vjeru, ufanje, ljubav, ali je među njima najveća ljubav’« (IVAN KLIMAK, La scala del paradise /Ljestve u nebo/, Roma, 1989, str. 348s. i 353s., passim).
AKCIJA
Često ponavljaj znak križa, snažno razmišljajući o značenju riječi:
»Nada pak ne postiđuje« (Rim 5,5)
ZA DUHOVNO ČITANJE
Polako sam počeo uviđati da u velikom cirkusu, punom krotitelja lavova i akrobata, koji svojim vratolomnim vještinama privlače našu pozornost, stvarnu i pravu povijest pričaju ‘klaunovi’. Klaunovi nisu u središtu zbivanja. Oni se pojavljuju između jedne i druge velike predstave, smiješno se gegaju, padaju, i ponovno nas nasmijavaju nakon napetosti koju su nam priredili junaci kojima se divimo. Klaunovi nisu u međusobnom dosluhu, ne uspijevaju u onome što kane učiniti, smiješni su, jedva održavaju ravnotežu, nespretni su, no… oni su na našoj strani. Mi na njihove napore ne gledamo s divljenjem, nego sa simpatijom, ne sa čuđenjem već s razumijevanjem, ne s napetošću nego sa smjehom. O akrobatima kažemo: »Kako to mogu činiti?«. O lakrdijašima kažemo: »Oni su poput nas«. Oni nas kroz suze i smijeh podsjećaju da dijelimo iste ljudske slabosti […].
Između uzbudljivih podviga junaka ovog svijeta, postoji trajna potreba za klaunovima, za osobama koje nam svojim praznim i samotnim životima – molitve i kontemplacije – objavljuju ‘drugo lice’ (naličje) i tako nam ponude utjehu, nadu i osmijeh. U ovom velikom, poslovima pretrpanom, očaravajućem i uznemirujućem gradu nastavljamo stalno smo izloženi napasti da se pridružimo krotiteljima lavova i akrobatima koji privlače najveću pozornost. No svaki put kad se pojave klaunovi podsjetimo se da ono što je zapravo bitno jest nešto što nije spektakularno i senzacionalno: to je ono što se događa između jednog i drugog prizora. Svojim ‘beskorisnim’ ponašanjem klaunovi nam pokazuju ne samo da je onome čime se bavimo, našim brigama i napetostima potreban osmjeh, nego da i mi također imamo bijele pjege na našim licu i da smo pozvani ponašati se kao klaunovi. (H. J. M. NOUWEN, I clown di Dio. Una vita spirituale per il nostro tempo, /Božji klaunovi. Duhovni život za naše vrijeme/ Brescia 2000, str. 7 i 162, passim).
