Na svetkovinu Presvetog Trojstva, 12. lipnja 2022. Župa u Daruvaru proslavila je svoga zaštitnika i spomenula se 200. obljetnice postojanja. Svečano euharistijsko slavlje u župnoj crkvi predvodio je požeški biskup Antun Škvorčević u koncelebraciji s domaćim župnikom Ivanom Popićem i svećenicima Pakračkog dekanata.
Započinjući homiliju biskup je spomenuo kako se nismo okupili u daruvarskoj župnoj crkvi slaviti 200 godina Župe, nego navijestiti otajstvo i slaviti ga. Naime, nabrajanjem onoga što se događalo tijekom minulih dvjesto godina, bavili bismo se uglavnom nečim što je izvanjski uočljivo, a Isusova Crkva je otajstvena stvarnost. Upozorivši na razliku između otajstva i tajne, rekao je da je tajna manjak znanja, koja prestaje kad upoznamo nepoznate stvarnosti. Otajstvo se pak odnosi na onu razinu postojanja koju ne možemo dohvatiti našim umom niti nekim drugim ljudskim sredstvima. Ono zbog toga nije nešto nestvarno i nepostojeće, priča, nego najstvarnija činjenica koja nas nosi, a mi je ne znamo do kraja izreći i pameću dokučiti, ustvrdio je biskup. U tom smislu sam čovjek je otajstvena stvarnost, dubina, neuhvatljivost, jedinstvenost i neponovljivost, srce, osoba. Po tom duhovnom podatku mi smo najdublje povezani s Bogom. On pak nije samac, nego zajedništvo triju božanskih osoba, ljubav kao temelj i izvor svega postojećega.
Biskup je podsjetio kako prošlost dohvaćamo samo sjećanjem, budućnost snovima, a sadašnjost jedva počnemo živjeti, ona već prođe. Kazao je kako nas pisac Knjige mudrosti u ulomku prvog čitanja podsjeća da naša sadašnjost ima svoju težinu i značenje za vječnost po Božjoj mudrosti koja je utkana u svu stvorenu stvarnost, dozvana u postojanje Božjom ljubavlju. Kad ljubav nešto ostvaruje, tu je prisutna dubina, jedinstvenost i neponovljivost, vječnost, ustvrdio je biskup. Još je rekao kako naša sebičnost skraćuje nas same i stvarnost oko nas na malo, plitko, na neistinu, o čemu među ostalim svjedoči i trenutačno dramatično ekološko pitanje. Biskup je istaknuo kako nas sv. Pavao u drugom čitanju iz Poslanice Rimljanima uvjerava da je naša sadašnjost i stvarnost u kojoj živimo mjesto Božjeg djelovanja za naše puno očovječenje, spasenje. Otac ima inicijativu spasenja, inicijativu ljubavi. On poziva sve ljude da dijele s njime njegov život i prijateljstvo. Ova inicijativa dobiva konačni oblik u povijesnom nastupu Sina, koji kao čovjek sjedinjuje ljude s vlastitim sinovstvom i omogućuje pristup Očevoj obitelji. Pri tom Duh ima ulogu izliti Božju ljubav u naša srca, onu koja dolazi od Oca i koju mu Sin uzvraća. Već sada možemo u vjeri „imati mir s Bogom“, i po ljubavi u njegovoj ljubavi živjeti. Naša nada stoga nije uzaludna.
Podsjetivši na mjesto koje ima Crkve u tom Božjem naumu ljubavi, biskup je ustvrdio da ona nije neka ljudska organizacija, udruga građana ili civilno društvo, nego živi organizam uskrslog Gospodina Isusa, koji je na križu svojom ljubavlju jačom od smrti pobijedio smrt, i koji po sakramentu svetoga krštenja i drugim sakramentima snagom Duha Svetoga, ljubavlju Oca i Sina tvori od nas jedno duhovno tkivo, njegovo otajstveno tijelo, Crkvu. Kad se u dubini našega bića ostvari ta otajstvena dimenzija, tada smo iznutra ispunjeni, svijetli, utješeni, nalazimo se u pravom stanju svoga postojanja, ustvrdio je biskup. Kazao je da tom djelu služi i njihova daruvarska Župa, čijih je posljednjih dvadeset i pet godina ugrađeno u Požešku biskupiju, što ju je prije dvadeset i pet godina utemeljio papa Ivan Pavao II. To je onaj papa koji je na početku svoga pontifikata s Trga Sv. Petra u Rimu doviknuo svijetu: »Otvorite vrata Kristu!« Biskup je potaknuo sudionike slavlja da im današnja proslava bude prigoda obnoviti svoje povjerenje u Boga i otvoriti mu vrata svoga srca. Pozvao je neka se svatko pojedinačno, obitelji i cijeli Grad povjeri moćnom Božjem naumu i djelu ostvarenom u Isusu Kristu, koji je isti jučer, danas i uvjeke, i koji je jedina naša nada. Zamolio je Isusovu Majku, najvjerniju službenicu Božju da im pomogne te se ne obeshrabre na svojim životnim putovima, nego da im nevolje i poteškoće budu poticaj biti još vjerniji Bogu, kako bi dospjeli do one punine na koju su pozvani.
