Zdravstveni djelatnici s područja Požeške biskupije hodočastili su 22. lipnja 2022. u Voćin. Program je započeo ulaznom procesijom od hodočasničkog križa prema crkvi, gdje su hodočasnici pjesmom i molitvom pozdravili Gospu Voćinsku. Središte hodočašća bilo je euharistijsko slavlje koje je predvodio požeški biskup Antun Škvorčević, u zajedništvu s duhovnicima katoličkih udruga medicinskih sestara i liječnika te dušobrižnicima u bolnicama s područja Požeške biskupije i drugim svećenicima.
U homiliji biskup je rekao da bi netko, gledajući sa strane zdravstvene djelatnike danas u Voćinu, mogao zapitati što je došlo liječnicima, medicinskim sestrama i drugom zdravstvenom osoblju da su došli u ovo hodočasničko mjesto, smatrajući da bi oni i danas, premda je državni blagdan, trebali biti pokraj bolesnika i služiti im. Izrazivši uvjerenje da im naviještena Božja riječi pomaže u davanju odgovora na spomenuto pitanje, biskup je najprije progovorio o moćnom voćinskom arhitektonskom crkvenom objektu, kojeg su u 15. stoljeću izgradili ljudi, koji su smatrali da će se po tom zdanju moći vinuti do onih razina našeg postojanja koje nam samo Bog omogućuje. Podsjetio je sudionike slavlja da su u ovo zdanje tijekom više stoljeća dolazili vjernici s područja koja oni predstavljaju – od Strmca, gdje se nalazi katolička bolnica Sv. Rafaela, i od Virovitice, preko Našica, do Požege i Nove Gradiške, pa iz Lipika, do Pakraca i Daruvara – i ovdje očitovali svoju vjeru kojom su se uzdizali u Božji svijet, zagledani u Isusovu Majku i očekujući njezinu pomoć. Istaknuo je nazočnima da se oni svojim hodočašćem uključuju u snažnu duhovnu povijest koja se u Voćinu odvijala tijekom više stoljeća i postaju dionicima duhovnog dinamizma u koji nas uvodi Isusova Majka.
Polazeći od naviještenog prvog čitanja u kojem sv. Pavao tumači Rimljanima kako je čovjek Božji projekt, biskup je ustvrdio da bi Apostol danas nama u Hrvatskoj koji najveće nade polažemo u europske fondove za ostvarivanje naših projekata poručio kako je dobro što to činimo, ali bi nas upozorio kako se projekt čovjeka ne može ostvariti samo iz naših ljudskih mogućnosti, nego nam je za to potrebna pomoć njegova projektanta i suradnja s njime, a to je Bog. Njegov projekt o čovjeku sav je usmjeren prema onoj dimenziji i razini života koju nazivamo „pozitivnom“, te ćemo se svi složiti da je pozitivnost zapravo zdravlje, i kako nas svakodnevno iskustvo uvjerava da se našim ljudskim sposobnostima ne uspijevamo osloboditi negativnosti, kojih kao da je u Hrvatskoj svakog dana sve više, ustvrdio je biskup. Bog nije dopustio da njegov projekt o čovjeku zbog ljudske zarobljenosti negativnošću i zlom propadne, te je poslao na svijet svoga Sina Isusa Krista da nas izbavi iz spomenutog stanja. Biskup je ustvrdio da je inicijativa koju je Bog u Sinu svome Isusu Kristu poduzeo za čovjeka snažan argument za to da Božji projekt čovjeka neće propasti, jači je i veći i od bilo kojeg ljudskog argumenta. Govoreći o tome kako nas sv. Pavao poziva da zaziremo od zla i prianjamo uz dobro, polazeći od najpozitivnije i najmoćnije stvarnosti kojoj je ime ljubav, a to je u konačnici Bog, biskup je kazao kako se do istine da je ljubav na vrhu čovjekove vrijednosne ljestvice ne dolazi znanstvenim putem, nego putem vjere. Vjera je sposobnost našeg duha prodrijeti u Božju blizinu i doći do svjetla koje obasjava ljudski razum da pravo vidi i razumije stvarnost oko sebe i postane njezinim dionikom.
Povezujući govor o vjeri s evanđeoskim ulomkom, u kojem se ljudi u čudu pitaju otkuda Isusu iz Nazaretu, običnom drvodjelji, kojemu poznajemo oca i majku, mudrost i sposobnost moćno navješćivati Božju riječ i činiti čudesa, biskup je kazao da čovjekov identitet nije u onome čime se kao životnim zanimanjem bavi niti u društvenom statusu koji mu je dodijeljen, nego u onome što on jest po Božjem pozivu u život i njegovoj stvorenosti. Ljudski život je najveća stvarnost ne samo u našim, nego i u Božjim očima. Stoga je služiti čovjekovu životu najveća mudrost i dostojanstvo, ujedno i najteži posao, napomenuo je biskup. Podsjetio je sudionike slavlja kako su vjernici u ovom svetištu stoljećima tragali za takvom mudrošću, koja im je pomagala rasti u ljudskosti, dobroti, plemenitosti i ljubavi i svim drugim vrlinama koje je sv. Pavao nabrojao u spomenutom ulomku, i izrastati do one mjere čovjeka koju nismo sami smisli, nego nam je Bog objavio i omogućio u Sinu svome Isusu Kristu, pobjedniku nad zlom i smrću.
Dajući odgovor na pitanje s početka homilije, biskup je ustvrdio da liječnici, medicinske sestre i drugo zdravstveno osoblje nisu pogriješili što su danas došli na hodočašće u Voćin, jer su se susreli s jednom poviješću duha hrvatskog čovjeka, koji je ovdje zagovorom Isusove Majke njegovao blizinu Bogu i iz nje crpio konkretnu životnu istinu o sebi, objavljenu u Isusu Kristu, stjecao životnu mudrost. Poručio je sudionicima slavlja koliko je dragocjeno što se kao medicinski djelatnici bave čovjekom, potaknuvši ih da svaki dan budu ne samo s čovjekom, nego i za čovjeka, a da nikada i nipošto ne budu protiv čovjeka. Podsjetivši kako se i danas u Hrvatskoj vode rasprave o tome je li čovjek vrijedan poštovanja od trenutka njegova začeća, i ima li on dostojanstvo i u najtežim životnim stanjima, uključujući i njegovo umiranje, biskup je upozorio da su polazišta u tim raspravama počesto interesno motivirana a mjerila površna i bezbožna, zbog čega u konačnici nastrada sam čovjek. Stoga je zahvalio sudionicima slavlja što iz svoje vjere nastoje promišljati o sebi, o čovjeku, o njegovoj ranjenost, bolesti i smrti, i zastupati onu istinu koju nam je Bog objavio u Isusu Kristu.
Kazao je da je to proročki način odnosa prema stvarnosti koji zastupa Isus u današnjem evanđelju, očitujući da je prorok čovjek koji nastupa snagom Božje riječi, živi po njegovim nadahnućima u srcu i savjesti, i koji očima vjere promatra sve na mnogo dublji način. Upozorio je na Isusovu riječ da „nitko nije prorok u svom zavičaju“, među svojom rodbinom i poznanicima i evanđelistinu tvrdnju da nije mogao među svojima učiniti čudesna djela, kako je drugdje redovito ostvarivao, prvenstveno ozdravljujući bolesnike, čudeći se njihovoj nevjeri. Protumačio je biskup, da u ozračju nepovjerenja i nevjere Isusa nije očitovao svoju božansku moć. Pozvao je zdravstvene djelatnike da se u svom svakodnevnom ophođenju s bolesnicima ne ograniče samo na biološko-kemijska sredstva i tehnološka pomagala, nego da im pristupe i svojom vjerom, te na taj način stvaraju ozračje za one mogućnosti koje ne može ostvariti znanost i tehnika, nego samo Bog. Rekao je kako nas Marija stoljećima i u voćinskom svetištu uvjerava da se čuda mogu događati samo onda kad Bogu u našim životima otvorimo mogućnosti za njegovo djelovanje. Stoga ju je zamolio neka ne dopusti da otvrdnu naša hrvatska srca za Boga pa da ga više ne razumijemo, a onda ni same sebe, nego da nam dade srce poput njezina, u kojem će biti mjesta za Božju riječ, za njegovu istinu o čovjeku i za sve ono pozitivno što Bog može ostvariti u nama. Zahvalio je sudionicima slavlja što tako s Bogom razmišljaju i što računaju s Marijom u opredjeljenjima svoje slobode, poželjevši da Bog potpomogne sve ono dobro, lijepo i plemenito što s njime osjećaju za čovjeka.
