LECTIO
Prvo čitanje: Knjiga Propovjednikova, 1, 2; 2, 21-23
¹´² Ispraznost nad ispraznošću, – veli Propovjednik, – ispraznost nad ispraznošću, sve je ispraznost! ²´²¹ Jer čovjek se trudi mudro i znalački i uspješno, pa sve svoje mora ostaviti u baštinu drugomu koji se oko toga nije uopće trudio. I to je ispraznost i velika nevolja. ²² Jer što ima čovjek od sve brige srca svoga i truda kojim se trudio pod suncem? ²³ Jer svi su dani njegovi muka i poslovi njegovi jad; čak mu ni noću ne miruje srce. I to je ispraznost.
Riječ Gospodnja.
»Ispraznost« (hebr. hével) je karakteristična riječ Propovjednika (hebr. Kohélet). On je stavlja na početak knjige i ponavlja pet puta u prvom retku nakon naslova (2. r.). Taj se pojam spominje sedamdeset i tri puta u Starom zavjetu, od čega trideset osam puta (dakle više od polovice) u spisu ovog mudraca koji je živio oko dvjesto godina prije Krista. Izvorno riječ označava ‘dašak vjetra’ ili ‘isparavanje’; u prenesenom smislu označava ‘ono što je nepostojano i prolazno’. Reći da je nešto »ispraznost« znači da je propadljivo, nestalno, kratkotrajno. Riječ je bila poznata u predaji: »Poput daška je čovjek« vele Ps 39, 6; 62, 10: 144, 4; no Kohélet je koristi kao pripjev u svojim razmišljanjima o čovjeku, o njegovim djelima i općenito o svemu: »Sve je ispraznost« (2. r.); »Sve što se čini pod suncem je ispraznost« (1, 14); »Tko zna što je dobro čovjeku u životu njegovu, za ono malo dana koje tako isprazno živi, koji mu prolaze kao sjena?« (6, 12.). Djelovanje na kojem »ispraznost« označuje ništavost, obmanu i varku, kao kad se primjenjuje na lažne bogove, je ono čovjeka koji se silno trudi i priljubljuje uz bogatstva kao uz idol, »pa sve to mora ostaviti u baštinu drugomu koji se oko toga nije uopće trudio« (2, 21). Tekst prvog čitanja pripravlja evanđelje; međutim, tema se razvija i u drugim ulomcima (usp. 2, 17.19.26; 4, 7.8; 5, 9; 6, 2). U tom razmišljanju još hitnijim postaje traganje za onim što je uistinu važno.
Drugo čitanje: Poslanica Kološanima 3, 1-5.9-11
Braćo!
¹ Ako ste suuskrsnuli s Kristom, tražite što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu! ² Za onim gore težite, ne za zemaljskim! ³ Tȁ umrijeste i život je vaš skriven s Kristom u Bogu! ⁴ Kad se pojavi Krist, život vaš, tada ćete se i vi s njime pojaviti u slavi. ⁵ Umrtvite dakle udove svoje zemaljske: bludnost, nečistoću, strasti, zlu požudu i pohlepu – to idolopoklonstvo! ⁹ Ne varajte jedni druge! Jer svukoste staroga čovjeka s njegovim djelima ¹⁰ i obukoste novoga, koji se obnavlja za spoznanje po slici svoga Stvoritelja! ¹¹ Tu više nema: Grk – Židov, obrezanje – neobrezanje, barbar – skit, rob – slobodnjak, nego sve i u svima – Krist.
Riječ Gospodnja.
Uočimo tri trenutka našeg sjedinjenja s Gospodinom Isusom: »suuskrsnuli s Kristom«; »život skriven s Kristom«; »pojaviti s njime«. Krštenje nas čini dionicima Kristova uskrsnuća, čini nas da umremo grijehu i dijelimo Kristov ponizni i skriveni život, i u konačnici zadobijemo udjela u njegovoj proslavi, »pojaviti se s njime u slavi«. Tijekom ovog života trudimo se razvijati prva dva trenutka: onaj u kojem umiremo »ovom svijetu«, zlim djelima koja potječu iz pokvarene ljudske naravi (5. r.), i onaj u kojem tražimo ono »što je gore«, po čemu se kršćanin stalno »obnavlja« i postaje živa »ikona« sve sličnija Ocu, pored kojega je sjeo uskrsnuli Gospodin (rr. 1.10).
Evanđelje: Luka 12, 13-21
U ono vrijeme:
¹³ Netko iz mnoštva reče Isusu: »Učitelju, reci mome bratu da podijeli sa mnom baštinu.« ¹⁴ Nato mu on reče: »Čovječe, tko me postavio sucem ili djeliocem nad vama?« ¹⁵ I dometnu im: »Klonite se i čuvajte svake pohlepe: koliko god netko obilovao, život mu nije u onom što posjeduje.« ¹⁶ Kaza im i prispodobu: »Nekomu bogatu čovjeku obilno urodi zemlja ¹⁷ pa u sebi razmišljaše: ‘Što da učinim? Nemam gdje skupiti svoju ljetinu.’ ¹⁸ I reče: ‘Evo što ću učiniti! Srušit ću svoje žitnice i podignuti veće pa ću ondje zgrnuti sve žito i dobra svoja. ¹⁹ Tada ću reći duši svojoj: Dušo, evo imaš u zalihi mnogo dobara za godine mnoge. Počivaj, jedi, pij, uživaj!’ ²⁰ Ali Bog mu reče: ‘Bezumniče! Već noćas duša će se tvoja zaiskati od tebe! A što si pripravio, čije će biti?’ ²¹ Tako biva s onim koji sebi zgrće blago, a ne bogati se u Bogu.«
Riječ Gospodnja.
Neki čovjek zatraži od Isusa: »Reci mome bratu da podijeli sa mnom baštinu« (13. r.). Neka žena je od njega zatražila da intervenira kod sestre: »Reci joj dakle da mi pomogne« (Lk 10, 40). Dva različita konteksta, a sličan zahtjev. U oba slučaja Isus odbija biti ‘posrednikom’. Koristi pak prigodu da muškarcu i ženu očita lekciju o dubinski istoj ‘brizi’ koja može zadobiti različite oblike: »A što pade u trnje – to su oni koji poslušaju, ali poneseni brigama, bogatstvom i nasladama života, uguše se i ne dorode roda« (Lk 8, 14). Trnov grm, koji prijeti ugušiti čovjekov život, ovdje je ‘požuda’, neuredna težnja za posjedovanjem. Isus ukazuje na razlog zbog kojeg je treba izbjeći: »Čovjekov život nije u onom što on posjeduje« (r. 15). Čini to prispodobom, u kojoj onaj koji se obogatio i snuje kako u tome uživati – »počivaj, jedi, pij, uživaj« (r. 19) – iznenada biva lišen života, s gorkom posljedicom »Bezumniče! Što si pripravio, čije će biti?’« (20. r.). Ponavlja se jadno stanje o kojem govori Kohélet »Čovjek se trudi… sve svoje mora ostaviti u baštinu drugomu koji se oko toga nije uopće trudio. I to je ispraznost i velika nevolja.«
Materijalna dobra, i život u kojem ih stječemo i u njima uživamo, jesu »dar Božji« (2, 21). (Prop 5, 17s.). Onaj čovjek je svoje račune pravio sâm, ne »pred Bogom«. Zaboravio je gospodara života i zatvorio se u obilje onoga što je posjedovao. Ono se pokazalo nesposobnim sačuvati njegov život, kojega Bog drži u svojim rukama. Samo on je stijena na koju se treba osloniti. Bog također utvrđuje i kriterije kako se koristiti bogatstvom: njih se pridržava onaj koji se bogati »u Bogu«, zanemaruje ih onaj tko gomila blago »za sebe« (12, 21).
U ovoj prispodobi »bogataš« (16. r.) zaboravlja vertikalnu dimenziju života. U Lk 16 druge dvije prispodobe pokazuju horizontalnu dimenziju bogatstva: jedan se njime koristi za dobro bližnjega a drugi u njemu uživa zaboravljajući na siromašne. Bogataš je imao lukavog upravitelja koji je pravovremeno mislio na sutra, kad bude bio otpušten, i smanjujući dužnicima dug osigurao si budućnost. On pokazuje da si, kad bogatstvom koje nam je stavljeno na raspolaganje činimo dobro drugima, osiguravamo sretnu budućnost kod Boga. Drugi »gavan« je bogataš koji na kućnom pragu ne primjećuje siromašnog Lazara, a na onom svijetu traži da Lazar prijeđe provaliju kako bi mu rashladio jezik.
MEDITACIJA
U prvom čitanju i evanđelju u žarište stavljamo dvije poruke koje rasvjetljuju naše postojanje. Prva je ona o ispraznosti ovozemaljskih dobara i samih ljudskih čina, pa i onda kad su učinjeni »mudro i znalački i uspješno« (Prop 2, 21). Ne produžuju život onima kojih su ih počinili; i ti su čini osuđeni na propast. Arheologija s naporom razotkriva nekoć glasovite gradove i civilizacije, kojima su se kasnije zametnuli čak i tragovi. Velike prirodne katastrofe pokazuju krhkost vrhunskih djela i spomenika koji su se smatrali neprolaznima. Iznenadna bolest razbija u komadiće planove nekog čovjeka ili obitelji, poput brončanog kipa pogođenog u glinenu nogu (usp. Dan 2, 31-34). Ponekad je dovoljno da se dogodi nešto nepredviđeno pa da se raspline nečiji san, da se izjalovi neko financijsko ulaganje. Toliki ljudi u određenoj dobi duboko doživljavaju beskorisnost i uzaludnost različitih aktivnosti – uključujući pastoralnu službu – u kojima su se predano zalagali. I sve prije nego dođu »zli dani« starosti, kad će se reći »Ne mile mi se« (Prop 12, 1).
Izraz ‘ispraznost’ može dakle poput tamnog oblaka visjeti nad iskustvima našeg života. Takvo razmišljanje je dvosmisleno. Može uroditi depresijom i obeshrabriti svaki pokušaj. Ali također može pomoći da čovjek stekne »mudro srce« (Ps 90, 12).
»Čujmo svemu završnu riječ: ‘Boj se Boga, izvršuj njegove zapovijedi, jer – to je sav čovjek’« (Prop 12, 13). To je druga poruka koja nam osobito dolazi po evanđelju: čovjek neka ne bude ‘luđak’ kao onaj ratar koji se obogatio. On je zaboravio da život ovisi o Bogu (Lk 12, 20) i nije čekao svog gospodara bdijući »opasanih bokova i s upaljenom svjetiljkom« (12, 35). To je opasnost u sadašnjem potrošačkom društvu: »zgrtati blago za sebe« upirući pogled na dobra ovog svijeta. Stvoritelj nije protiv zemlje koju je povjerio čovjeku »da je obrađuje« (Post 2, 15). Bog pak ostaje gospodar, koji u čovjeku traži »vjernog i razumnog upravitelja «, sposobnog oploditi talente. Odnos s Bogom raditi po njegovim zakonima, daje pozitivni smisao zemaljskim stvarnostima, koliko god one bile prolazne, i rad pretvara u zadovoljstvo: »Blago onome sluzi kojega gospodar kada dođe nađe da tako radi « (Lk 12, 43). Čovjek nije osuđen na ispraznost i siromaštvo, već je pozvan »bogatiti se u Bogu« (12, 21). To ne znači zgrtati bogatstvo pred očima nekog ‘dalekog’ i ravnodušnog Boga, već stjecati potrebno za život, tražeći najprije Božje kraljevstvo i pravdu njegovu, pouzdajući se u Providnost i otvarajući srce za solidarnost (12, 29-34).
MOLITVA
Primjenjujući na nas prethodna razmišljanja, pozvani smo hvaliti Oca za svjetlost kojom obasjava naš život. Zahvaljujemo mu što nam je dao da razumijemo pozitivni smisao koji mu je dao. Tražimo oproštenje od njega ako smo potrošili vrijeme gotovo jedino za zgrtanje dobara za nas, »ne bojeći se Boga«, živeći kad da njega nema i kao da nam nikad nije uputio svoju riječ ljubavi i usmjerenja za naš život. Ako je tomu tako, zamolimo ga dar našega obraćenja, promjene mentaliteta.
Zazovimo »mudrost srca«, kojom razumijemo da su ljudske stvarnosti relativne i istovremeno važno sredstvo našeg odnosa s Bogom. ‘Novi humanizam’, koji podrazumijeva biti mudri u odgovornom korištenju stvari ovoga svijeta po Božjem zakonu, na našu korist i na korist braće, milost je za koju treba moliti (usp. GS 31.55).
KONTEMPLACIJA
Prvo čitanje i evanđelje daju nam poticaje ne samo za meditaciju i molitvu, već i za širi pogled na Božje stvari.
Drama ‘ispraznosti’ je u tome što su stvari ovog svijeta lijepe i dobre, i kao takve privlače oko i srce čovjeka, koji potom s razočaranjem doživljava njihovu lažnost. O tom procesu govori pisac knjige Mudrosti. Njemu je jasno temeljno načelo: »Prema veličini i ljepoti stvorova možemo, po sličnosti, razmišljati o njihovu Tvorcu«. (13, 5). No ljudi su izloženi opasnosti da budu kratkovidni: »jer závodi ih samo naličje stvari…opčinjeni njihovom ljepotom smatraju ih bogovima«. Otuda prijekor: »Po naravi su glupi…« (13, 1.3.6.7).
Ljudski duh, »oslobođen od robovanja stvarima« (GS 57), može brzo i lako od divljenja stvorenom svijetu prijeći na kontemplaciju Stvoritelja: »Uistinu, ono nevidljivo njegovo, vječna njegova moć i božanstvo, onamo od stvaranja svijeta, umom se po djelima razabire« (Rim 1, 20).
Bog stvoritelj je isti Bog spasitelj koji nam je poslao svoga Sina. U današnjem evanđelju, produbljenom u svjetlu neposrednog konteksta i 16. poglavlja, Isus nam postupno otvara oči za uvijek sve širi horizont, koji nas uvodi u Božji način gledanja i u njegov naum sa čovjekom. Ako je Kohélet bio sklon izjednačavati ljude i zvijeri – »čovjek ničim ne nadmašuje zvijer, jer sve je ispraznost« (3, 19) – Isus, međutim, objavljuje da postoji velika razlika: »Život je vrjedniji od jela, i tijelo od odijela…vrjedniji ste od mnogo vrabaca« (12, 23s.). Iznad svega pokazuje da je način kako živimo ovaj život odlučujući za onaj budući: ‘bogatiti se u Bogu’ znači biti suzdržan s obzirom na zemaljska dobra i stvarati si »blago nepropadljivo na nebesima« (12, 33). Isus od nas ne traži da prezremo bogatstva ovoga svijeta, nego da ih vrednujemo u odnosu na neizmjerno veće dobro: život vječni.
Bog je pokazao da je čovjekov život dragocjen u njegovim očima kad je dopustio da Sin položi svoj život za nas. Sin je tako sinove Božje i sve stvorenje oslobodio ‘ispraznosti’, ukazujući na njihov zadnji smisao (usp. Rim 8, 19-25). Tkajući »dobrim djelima« tkivo krhkih ljudskih stvarnosti, mi sebi pripremamo »blaženu nadu« (Tit 2, 13s.). Međutim, dúgu koja povezuje sadašnji život s onim budućim vidi samo onaj koji vjeruje u Gospodina Isusa, umrloga i uskrsnuloga: Otac nas je »po velikom milosrđu svojemu uskrsnućem Isusa Krista od mrtvih nanovo rodio za životnu nadu, za baštinu neraspadljivu, neokaljanu i neuvelu« (1 Pt 1, 3s.).
Udubiti se u kontemplaciju današnjih čitanja, nakon što smo o njima razmišljali i nad njima molili, znači dakle prijeći od razmišljanja o Isusovoj riječi, koja nas prosvjetljuje s obzirom na ludo i mudro upravljanje dobrima, na promatranje »preobilnog bogatstva« što nam je Bog pripravio »u Kristu Isusu« (Ef 2, 7).
ACTIO
Često ponavljaj i živi danas Riječ:
»Život nam nije u onom što posjedujemo…« (usp. Lk 12, 15).
ZA DUHOVNO ČITANJE
Brzo će biti gotovo ovdje s tobom; gledaj dakle, kako živiš: jer danas jesi, a sutra te više nema; Čim nekoga ljudi ne vide, brzo ga zaboravljaju. O, kako smo ludi i tvrda srca, jer mislimo jedino na sadašnjicu, a ne predviđamo radije budućnost! Trebalo bi , da uvijek radiš i misliš tako, kao da ćeš još danas umrijeti. Kad bi ti savjest bila mirna, ne bi se mnogo bojao smrti. Bolje bi bilo čuvati se grijeha nego izbjegavati smrt. Ako danas nisi pripravan, kako ćeš biti sutra? Sutrašnji dan je nestalan i ne znaš hoćeš li sutra živ biti? Kako je sretan i mudar onaj, koji nastoji da sada za života bude onakav, kakvog želi da ga smrt nađe!
Sad je vrijeme dragocjeno; ovo su dani spasenja; ovo je milosno vrijeme (usp. 2 Kor 6, 2). Ali žalosno je, da ti ne upotrebljavaš korisnije to vrijeme u kome možeš zaslužiti, čime ćeš se okoristiti za vječni život! Nastoj sada tako živjeti, da se na času smrti možeš većma radovati nego bojati. Nauči se sada sve prezirati, da onda možeš nesmetano poći Kristu. Kroti sada svoje tijelo pokorom, da bi se tada sigurnije mogao pouzdati.
Vladaj se kao stranac i gost na svijetu, koga se ništa ne tiču svjetski poslovi. Sačuvaj slobodno srce i posvećeno Bogu, jer ovdje nemaš stalnog prebivališta (usp. Hebr 13, 14). (Nasljeduj Krista I, 23).
