Hrvatski biskupi su na Izvanrednom plenumu, 24. siječnja 2022. usvojili dokument pod naslovom „Poticaji i smjernice za zauzetije ekumensko nastojanje“. Tom prigodom Ivan Dukarić-Stubičar s Hrvatskog radija postavio je biskupu Antunu Škvorčeviću nekoliko pitanja o toj temi. Cijeli razgovor objavljen je u emisiji „Religijski forum“ na prvom programu Hrvatskoga radija, 3. veljače 2022.
- Na ovogodišnjem siječanjskom izvanrednom zasjedanju HBK donesen je dokument o ekumenskim nastojanjima Katoličke Crkve u Hrvatskoj a koji je prvenstveno i na tragu dokumenata opće Crkve te dokumenata II. vatikanskog koncila kao i enciklika koje govore o ekumenskim nastojanjima. Osim toga dokument polazi i od ekumenskih prilika ” in situ” ,na ovim prostorima koja su prvenstveno obilježeni odnosima Katoličke i Srpske pravoslavne Crkve. Kako vi ocjenjujete trenutačno ekumensko stanje u Hrvatskoj i zbog čega ste smatrali važnim donijeti novi dokument o ekumenizmu u Hrvatskoj?
BISKUP: Ponajprije srdačno pozdravljam Vas i sve slušatelje Hrvatskoga radija. Evo nekoliko osnovnih informacija o dokumentu i njegovim sadržajnim naglascima. Sam naslov „Poticaji i smjernice za zauzetije ekumensko nastojanje“ na svoj način tumači svrhu koju on ima. Naime, biskupi su po svojoj službi i poslanju jamstvo, poticatelji i promicatelji jedinstva Crkve. Latinski naziv „pontifex“ koji se rabi za biskupa znači graditelj mostova, te je sasvim razumljivo da mu je osobno i zborno s drugim biskupima nastojati to biti u konkretnim okolnostima gdje vrši svoje poslanje. U svojim „Poticajima i smjernicama“ naši biskupi izričito navode svrhu tog dokumenta kad kažu: „Želja nam je da (…) doprinesemo izgradnji duhovnih i teoloških mostova među rastavljenim kršćanima na našim prostorima, poslužimo učvršćenju dosadašnjih postignuća oko jedinstva te pokrenemo ostvarivanje novih“. Spomenuo bih kako je postojala potreba za jednim dokumentom HBK o ekumenizmu i zbog toga što je posljednji takav dokument donijela Biskupska konferencija Jugoslavije 1974. pod naslovom „Pastirski poziv svim članovima Katoličke Crkve u Jugoslaviji na oživljavanje ekumenskog duha i zanosa.“ Provođenje načela navedenog dokumenta BKJ nisu kod nas prestala uspostavom HBK, jer su ona utemeljena u II. vatikanskom saboru i drugim učiteljskim interventima opće Crkve nakon njega. Novi dokument na svoj način plod je onoga što se kod nas tijekom posljednjih desetljeća zbivalo na području ekumenizma, napose od Nacionalnog euharistijskog kongresa 1984. godine i Domovinskog rata, kada je među ostalim održano nekoliko važnih susreta između delegacije Katoličke Crkve na čelu s kardinalom Franjom Kuharićem i delegacije SPC predvođene patrijarhom Pavlom, te upućeno „Pismo hrvatske biskupske konferencije o pedesetoj obljetnici završetka drugoga svjetskog rata“ 1995. Poznato je da su u novije vrijeme organizirani susreti s episkopima SPC u Hrvatskoj i održani zajednički spomeni ratnih žrtava.
Zacijelo nije prigoda zalaziti u pojedinosti ovog dokumenta dok on ne bude tiskan i ne dobijemo ga u ruke, ali bih istaknuo samo jednu važnu činjenicu, koju nerijetko nemaju u vidu mnogi koji se uključuju u raspravu o ekumenizmu. Naime, ekumenizam, kako ga shvaća Katolička Crkva jest djelovanje usmjereno prema drugim kršćanima, motivirano, pokretano i ostvarivano iz vjere kako bi se promaknulo njihovo jedinstvo. Međusobni dijalog kršćani vode o pitanjima vjere i kao vjernici njeguju „kulturu susreta“. Kršćani ne pristupaju prošlosti da bi se faktografskom istinom jedni s drugima obračunavali ili razračunavali, nego da bi evanđeoskim načinom očistili povijesno pamćenje i promicali pomirenje. Odnos prema drugim kršćanima moguće je uspostavljati i s drugih interesnih polazišta, kao što je nacionalno i povijesno, ali to nije ekumenizam. Svako ekumensko djelovanje treba imati teološko neuvjetovano polazište. Kao vjernike uvijek nas obvezuje Isusova smrt za svakog čovjeka, njegova molitva „Da svi budu jedno“ (Iv 17,21), ljubav prema bližnjemu pa i samom neprijatelju, te svečano proglašena vjera Katoličke Crkve na II. vatikanskom saboru da smo braća i sestre sa svima koji su kršteni, da postoji samo jedna Kristova Crkva prisutna u određenom stupnju u svim kršćanskim zajednicama, da pravoslavne Crkve posjeduju eklezijalnost, koju treba prepoznavati i priznavati. Zbog navedenih razloga vjere dužni smo među ostalim poštivati svaku pravoslavnu Crkvu i njezina poglavara i onda kad nam se ne sviđa njegov govor ili ono što on čini, ostati s njime u dijalogu vjere, imajući na umu da je ekumenizam „prije svega svi napori da se uklone riječi, sudovi i djela koji po pravdi ni po istini ne odgovaraju stanju odijeljene braće te tako otežavaju njihove uzajamne odnose“ (Unitatis redintegratio, br. 4) Navedeno polazište vjere Ekumenski vademecum (br. 25) sažima u tvrdnju: „Sav je ekumenizam krsni ekumenizam“. Radi toga, u svoj delikatnosti stanja, koje treba kod nas imati na umu u promišljanju naših ekumenskim odnosima s SPC, u ni jednom trenutku ne smijemo zaboraviti da smo vjernici i da trebamo nastupati s tog polazišta, jer u suprotnom ono što činimo ne bi smjeli nazivati ekumenizmom.
- Dokument bi trebao iznjedriti i nove poticaje za rad u ekumenskom nastojanju, gdje vidite prostore napretka?
BISKUP: U svom prvom dijelu „Poticaji i smjernice“ hrvatskih biskupa govore o formaciji za ekumenizam različitih vjerničkih razina, a u drugom dijelu o modelima konkretnog ekumenskog djelovanja, gdje je na prvom mjestu „duhovni ekumenizam“. On se sastoji od molitve, obraćenja i svetosti života, zajedničke molitve s drugim kršćanima, zajedničkog čitanja Svetog pisma, slavljenja liturgijskih blagdana, svetaca i mučenika koji sjedinjuju. Osobito značenje za duhovni ekumenizam ima čišćenje povijesnog pamćenja za koje se posebnom snagom zauzimao sv. Ivan Pavao II. kada je u Enciklici Ut unum sint, napisao kako je nužno prevladavanje „određenih odbijanja da se drugome oprosti“, „zatvaranja u sebe same u osudi drugih što nije u skladu s evanđeljem“ i „prezira koji proizlazi iz nezdravih predrasuda“ (br. 15). Svjesni smo kako smo kod nas platili preveliku cijenu u XX. stoljeću za zlo koje se dogodilo te nas i to obvezuje da odnose napose između Katoličke Crkve u Hrvatskoj i SPC, odnosno Srba i Hrvata ne prepustimo slučajnosti, ili se njima poigravamo na način da jedni druge javno i privatno ozloglašavamo. U odgovornosti za sadašnji povijesni trenutak pozvani smo izgrađivati međusobne odnose na evanđeoskim načelima, u kršćanskoj dobrohotnosti i iskrenosti, postojanosti i strpljivosti, ne dopuštajući da mržnja ili neki drugi diktat Zloga preuzme prvenstvo nad ljubavlju, Božjom pobjedničkom moći, očitovanoj u Isusovu križu i njegovu uskrsnuću. Onome koji vjeruje, uvijek je na prvom mjestu pouzdanje u Boga koje mu daje da u djelovanju za dobro ustraje i u ljudski neizglednim situacijama. Dodao bih da se dokument HBK „Poticaji i smjernice“ zauzima i za „ekumenizam ljubavi“, utemeljen na krsnom ekumenizmu, koji radosno prepoznaje i cijeni kod drugih istinske kršćanske vrijednosti, koje kod njih postoje te njeguje „kulturu susreta“. Uvjerava nas II. vatikanski sabor (UR 4): „Katolici ne bi trebali čekati da se drugi kršćani približe njima, nego uvijek moraju biti spremni učiniti prvi korak prema drugima“. Valja spomenuti i „dijalog istine“ kao ekumensku zadaću, koji je povezan sa zajedničkim nastojanjem oko toga da nas Duh Sveti uvede u punu istinu o Isusu Kristu i njegovoj Crkvi. Konačno, ne manje važna ekumenska zadaća je „dijalog života“, napose povezan s mješovitim ženidbama, mogućnošću sudjelovanja u svetim otajstvima, zajednički pothvati u socijalnim projektima i na drugim razinama. Vjerujem da će biskupski „Poticaji i smjernice“ potaknuti mnoge vjernike kod nas da budu aktivni sudionici ekumenskih nastojanja.
- Osim ekumenizma odnosno razgovora i zajedničke molitve s kršćanima važan je i dijalog s drugim religjjama pa je prema tom dokumentu oformljen i odbor za dijalog s muslimanima i Židovima. Međureligijski dijalog u Hrvatskoj izuzetno je dobar i pun međusobnog poštovanja, što se vidi u svim susretima te je u tome Hrvatska među onim sredinama koje su za primjer. Gdje tu vidite prostore napretka, i koliko poznajemo i poštujemo vjeru drugih i drugačijih?
BISKUP: Odbor za odnos sa Židovima i muslimanima HBK je odvojila od Biskupske komisije za ekumenizam, kako bi istaknula posebnost koju želi očitovati u pristupu religijskom dijalogu, naravno u povezanosti sa spomenutom Komisijom. Taj odnos je kod nas dobar. No, postoje mnoge mogućnosti za još snažniju njegovu izgradnju napose po međusobnim susretima na različitim razinama, kako bismo mogli u našem društvu svjedočiti zajedničke vrijednosti, i dati doprinos njegovoj humanizaciji.
