LECTIO
Prvo čitanje: Knjiga Mudrosti, 9, 13-18b.
¹³ Tko od ljudi može spoznati Božju namisao i tko će se domisliti što hoće Gospodin? ¹⁴ Plašljive su misli smrtnika i nestalne su naše namisli. ¹⁵ Jer propadljivo tijelo tlači dušu i ovaj zemaljski šator pritiskuje um bremenit mislima. ¹⁶ Mi jedva nagađamo što je na zemlji i s mukom spoznajemo i ono što je u našim rukama: a što je na nebu, tko će istražiti? ¹⁷ Tko bi doznao tvoju volju da nisi dao mudrosti i da s visine nisi poslao Duha svoga svetoga? ¹⁸ Samo tako su se poravnale staze ljudima na zemlji i samo su tako naučili ljudi što je tebi milo i spasili se tvojom mudrošću.
Riječ Gospodnja.
Bogoslužje nam danas pruža poljednji dio molitve kojom Salomon od Boga moli dar mudrosti (Mudr 9). To je osobita molitva, jedna od najuzvišenijih u Svetom pismu i po svom duhovnom sadržaju i po svom stilskom izričaju, premda se na prvi pogled može činiti prejednostavnom. To je molitva koja nas stavlja, na neizreciv način, u ozračje svjetla Božjeg milosrđa koje silazi na nas.
Ono čemu nas Knjiga Mudrosti u konačnici želi poučiti je upravo molitva. kao što je Mudrost bila uz Boga od samog časa stvaranja, ona je također i uz čovjeka da on nastavi »svijetom upravljati u svetosti i pravednosti« (Mudr 9, 3). Čovjekov život je bîtno vedri i iskreni odnos s Mudrošću da se iz nje crpi svjetlo kako bi čovjek mogao vladati svijetom. U tom smislu čovjekov život ne može biti ništa drugo nego molitva. U Bibliji se čovjekov život promatra kao divni odnos s Mudrošću, a taj odnos je molitva: »Daj mi mudrost« (9, 4). Međutim, to je otajstveni odnos koji se temelji na iskustvu vlastite krhkosti i vlastitog grijeha i koji se stoga živi jedino u prihvaćanju ljubavi i svjetla kojima se ne može odoljeti i koji poštuju našu čovječnost. Nikakvo savršenstvo, ma kako veliko ono bilo, nije dovoljno za djelo na koje Bog poziva čovjeka, koji »bez mudrosti ne bi ničemu vrijedio« (9, 6). Jedino nam dar mudrosti omogućuje gledati sjaj stvorene stvarnosti.
Zadivljujuće je bogatstvo ove molitve koja nas očarava širinom i sjajem u kojem se zrcale Božja obećanja i čovjekova nadanja. Započinje zazivom koji je usidren u Bogu: »Bože otaca naših i Gospode milosrđa« (9, 1). To je osobni zaziv upućen Bogu koji je uvijek bio prisutan i koji je i sada Bog cijelog naroda s kojim je sklopio savez. To je priziv na onu ljubav i dobrotu koju je Bog uvijek imao prema cijelom izraelskom narodu. Ona pokazuje da je temelj molitve žarko iskustvo Božjeg milosrđa.
Jamačno, čovjek se osjeća slab i krhak da ostvari Božje naume (rr. 13-19). Kako da spozna i ispuni volju Božju? »Tko bi doznao tvoju volju« (17. r.), veli Knjiga Mudrosti. Čovjek, međutim, znade da će mu Bog i ovoga puta pomoći svojom milošću. Čovjek zna da ga je Bog vazda prosvjetljivao i vodio svojom Mudrošću. Zna da »su se njegovi preci spasili Božjom mudrošću« (18. r.). Bog nam i danas može pomoći. Zbog toga trajno od Boga molimo dar božanske mudrosti: »Pošlji je s nebesa svetih« (9, 10).
Znademo da je ta molitva djelotvorna. Božji odgovor je siguran, a to je silazak Riječi u krilo presvete Marije. Mudrost se je utjelovila u Isusovu osobu. Dobila je ljudsko lice. Ušla je u našu povijest, učeći nas da se odreknemo svega kako bismo se na koncu potpuno stavili Bogu na raspolaganje. Isus je Mudrost, slatka i blistava, koja nam je dana s visine. Njegovo nam evanđelje pokazuje golemu ispraznost svemira i ujedno nedostupnu transcendenciju jedine Stvarnosti koja je bitna, a to je Bog.
Drugo čitanje: Poslanica Filemonu 9b-10. 12-17
Predragi!
⁹ Ja, Pavao, starac, a sada i sužanj Krista Isusa. ¹⁰ Molim te za svoje dijete koje rodih u okovima, za Onezima, ¹² Šaljem ti ga – njega, srce svoje. ¹³ Htjedoh ga zadržati kod sebe da mi mjesto tebe posluži u okovima evanđelja. ¹⁴ Ali ne htjedoh preko tvoje volje da ne bi tvoja dobrota bila od nevolje, nego od dobre volje. ¹⁵ Možda baš zato bi za čas odijeljen da ga dobiješ zauvijek – ¹⁶ ne kao roba, nego više od roba, kao brata ljubljenoga, osobito meni, a koliko više tebi, i po tijelu i po Gospodinu. ¹⁷ Smatraš li me dakle drugom, primi ga kao mene.
Riječ Gospodnja.
U ovoj poslanici Pavao želi poučiti svog prijatelja Filemona ovom mudrom odreknuću. Čini to sa zadivljujućom obazrivošću i osjetljivošću, koje su pune duboke i profinjene kršćanske mudrosti. Mogao bi mu ‘zapovjediti’ da mu prepusti svog roba Onezima koji je pobjegao od svoga gospodara nakon što ga je okrao. Umjesto toga, poznavajući njegovu velikodušnost, smatra prikladnijim uvjeriti ga razlozima djelotvorne ljubavi.
»Pavao, starac, a sada i sužanj Krista Isusa« (9. r.) mogao bi s pravom zadržati roba Onezima kod sebe. Ne dakako kao roba, nego kao »pomoćnika u službi evanđelja« (13. r.), odnosno kao Kristova roba i slugu. Umjesto toga, on ga šalje natrag k Filemonu. Ostavlja da Filemon odluči hoće li ga zadržati ili će ga poslati natrag k Pavlu. Na taj način Pavao ne samo da Onezima oslobađa ropstva, već od Filemona traži nešto mnogo dragocjenije, poziva ga na još snažnije odreknuće: da primi Onezima, ne više kao roba, nego kao »brata ljubljenoga« u Gospodinu (usp. 16. r.). Onezim je, naime, po Pavlovoj ljubavi za Filemona postao čovjek kao i on, istinski živ, u posjedu blaga koje neće nikad propasti. Riječ je o ponovnom zadobivanju Onezima, ne više radi puke vremenite dobiti, za neko ‘vrijeme’, nego »zauvijek« (15. r.).
Evanđelje: Luka 14, 25-33
U ono vrijeme:
²⁵ S Isusom je zajedno putovalo silno mnoštvo. On se okrene i reče im: ²⁶ »Dođe li tko k meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik! ²⁷ I tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik!«
²⁸ »Tko od vas, nakan graditi kulu, neće prije sjesti i proračunati troškove ima li čime dovršiti: ²⁹ da ga ne bi – pošto već postavi temelj, a ne mogne dovršiti – počeli ismjehivati svi koji to vide: ³⁰ ‘Ovaj čovjek poče graditi, a ne može dovršiti!’ ³¹ Ili – koji kralj kad polazi da se zarati s drugim kraljem, neće prije sjesti i promisliti da li s deset tisuća može presresti onoga koji na nj dolazi s dvadeset tisuća? ³² Ako ne može, dok je onaj još daleko, poslat će poslanstvo da zaište mir.« ³³ »Tako dakle nijedan od vas koji se ne odrekne svega što posjeduje, ne može biti moj učenik.«
Riječ Gospodnja.
Evanđeoski ulomak sadrži dvije prispodobe (rr. 28-30 i 31s.) i tri temeljne izreke kršćanske mudrosti (rr. 26s.33). Prava mudrost, ona koju nas Isus uči u evanđelju, je da napustimo sve, da se lišimo i odreknemo svega, da konačno postanemo slobodni ići za Isusom i da budemo uronjeni u ocean Božje ljubavi. Dar mudrosti je upravo taj da idemo za Isusom. Ništa drugo nego on. Naime, prispodobe uče da je kršćaninova mudrost to što ide za Isusom »odričući se svega što posjeduje«, kako predlaže Luka: »Dođe li tko k meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik!« (25. r.). To je zahtjev ako se želi ići za Isusom.
Isus, budući da je Sin Božji, od nas traži »cijelo srce, svu našu snagu«. Ništa se ne može oduprijeti toj ljubavi. Isus želi biti ljubljen kao jedina ljubav, kao jedino bogatstvo i projekt koji ispunja srce. »Tko se ne odrekne svega što posjeduje« (33. r.) ne može se smatrati njegovim učenikom. ‘Sve što se posjeduje’ je sve ono što posjedujemo, ne samo materijalna dobra, nego i odnosi s drugim osobama, kao što su najbliskiji rođaci. U bîti kršćanska mudrost je sva u tome: biti oslobođeni od onoga što nas udaljava i odvaja od Boga kako bismo počeli živjeti naš poziv kao učenici.
Prispodobe u bîti poučavaju da je za hodanje za Isusom potrebno imati mudrost ljudi ovoga svijeta. Tko gradi kuću, prije početka posla se pita hoće li moći pokriti račune. Tako i kralj koji kreće u bitku dobro odvaguje može li se suprotstaviti neprijatelju s vojskom koju posjeduje. Iz tih primjera Isus izvlači ovaj zaključak: »Tako dakle nijedan od vas koji se ne odrekne svega što posjeduje, ne može biti moj učenik.« (33. r.). Ići za Isusom je naporni pothvat. Treba prije dobro promisliti, jesmo li spremni odreći se svega da izgradimo kršćansko zdanje i u borbi života koristiti se isključivo božanskom mudrošću a ne vlastitom lukavošću. Uz to, Isus traži da se to razmišljanje izvrši u tišini.
Moramo se zapitati jesmo li doista spremni sve ostaviti i potom svu snagu hrabro očekivati od Boga, dopuštajući da on raspolaže čitavim našim životom. Ostaviti ne znači pobjeći u pustinju, već, jednostavno osloboditi prste kojima grčevito nešto držimo u ‘posjedu’ kako bismo sve poklonili Gospodinu.
MEDITACIJA
Tekstovi ove nedjelje nas stavljaju pred jednu te istu temu: predanje Bogu. Često se pitamo: tko može spoznati volju Božju? Ili: kako znamo što Bog hoće od nas? Čitanja današnje mise nam kažu da možemo spoznati Božje namisli samo ako posjedujemo mudrost. Međutim, da se posjeduje mudrost treba se odreći svega i ići za Isusom. Mudrost koju nas Isus poučava je ići za Isusom. Ništa drugo. Potrebno je osloboditi se, oplijeniti se, odreći se svega što mislimo da posjedujemo, prodati sve što imamo, ne nositi novca sa sobom, nemati čak ni kamen na koji nasloniti glavu, ne zatvoriti se u rodbinske veze: »Dođe li tko k meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik! « (Lk 14, 26).
Jamstvo učenika je da bez ičega dođe k Isusu. Prava mudrost se sastoji u tome da ne nosimo terete koji nam onemogućuju ići za Isusom. Pozitivno rečeno, treba nositi samo jedan teret: Isusov križ. A teret križa je teret njegove ljubavi. Nije riječ o proračunavanju, o prebrojavanju kamenja potrebnog za gradnju kuće, ili o broju osoba potrebnih za bitku. To nije Gospodinova nakana. Biti učenik znači ne ljubiti ništa drugo izvan Isusove ljubavi. Uvijek više voljeti i jedino voljeti Gospodina, to jest iznova ga izabirati svaki dan i predati mu sav naš život. Dar mudrosti, kojeg vazda treba tražiti od Gospodina, dopušta nam da se potpuno, slobodno i iskreno predamo toj ljubavi. Onaj kojega je ta ljubav osvojila više se ničega ne boji od strane Božje. Ljubav pobjeđuje svaki strah. Ništa nas više ne može prestrašiti.
MOLITVA
O moj Gospodine, itekako su imali pravo oni sveci reći da shvaćaju zašto imaš tako malo sljedbenika: ti želiš previše od njih! Teško te je slijediti, i zbog toga što je teško shvatiti tvoju filozofiju: kad nas pozivaš da te slijedimo, govoriš o križu kojeg treba nositi, da nešto dobijemo trebamo se svega odreći, da nešto izgradimo trebamo se lišiti dobara. K tome valja pribrojiti namjerno relativiziranje najdražih i najsvetijih osjećaja.
Oprosti mi, Gospodine, ali danas mi je teško shvatiti tolike stroge zahtjeve. A sa mnom su mnogi drugi u napasti da ti kažu: »Ako budeš tražio mnogo, ja ću si potražiti drugog učitelja života, koji ima više razumijevanja, koji je čovječniji, veći prijatelj života«, ovoga života, jedinoga koji nam je dan da živimo. I ti, Gospodine, također vidiš veliki broj odraslih i mladih koji napuštaju vjeru, često upravo zato jer ne razumiju tvoju strogost. A i pastiri su počesto zbunjeni i uznemireni i postavljaju si ozbiljna pitanja…
Oprosti mi što sam si dao oduška! Daj mi svoju mudrost da mogu vidjeti stvari kao ih ti vidiš, da nikad više ništa ne može dovesti u sumnju ispovijedanje moje vjere: samo ti imaš riječi života vječnoga! Daj mi tvoju mudrost, da te mogu razumjeti i posvjedočiti uvijek sve bolje i da vazda s više hrabrosti mogu reći i te tvrde i vječne riječi. Utvrdi moje siroto srce, da ne ustukne pred križem: pred tvojim križem, pred mojim i pred onim moje braće. Da, Gospodine: »Ti imaš jedini riječi života vječnoga«!
KONTEMPLACIJA
Križ su vrata kroz koja ljudski um ulazi u spoznaju nebeskih otajstava. Poznavanje križa je skriveno u patnjama križa; a u mjeri sudjelovanja u njima, doživljava se ono što se događa na križu, po riječi Apostola: »Kako u nama obiluju Kristove patnje, tako će obilna u nama biti utjeha u Kristu«. Utjehom se naziva razmatranje koje se tumači kao viđenje duše. Viđenje rađa utjehu. Nije moguće da naša duša urodi plodovima Duha, ako naše srce nije umrlo svijetu. Otac, naime, u razmatranju na sve načine utvrđuje dušu koja je umrla Kristovom smrću.
Ti koji si pobjednik, doživi u sebi samom muku Kristovu, da budeš dostojan doživjeti i njegovu slavu; ako doista s njime trpiš, s njime ćeš bit ii proslavljen. Um nije proslavljen s Kristom, ako tijelo ne trpi zbog Krista. Doista, u onom istom času u kojem bude prezreo slavu, primit će slavu; i bit će slavan u svom tijelu i ujedno u svojoj duši (IZAK IZ NINIVE, Un’umile speranza [Ponizna nada], I, 79.).
AKCIJA
Često ponavljaj i živi danas Riječ:
Ako izgubim život poradi Isusa, s njime ću vječno kraljevati.
ZA DUHOVNO ČITANJE
Jeruzalem je za mene najljepše i najdraže mjesto na svijetu. U Jeruzalemu je kapela Kalvarije, u Bazilici Svetog Groba. Neki od vas su već bili tamo, drugi će onamo poći, prije ili kasnije. Silazeći niz stepenice dolazi se u kapelu u kojoj je mali oltar rezerviran za grčke monahe. Pod oltarom se vidi otvor koji želi podsjetiti na mjesto gdje je bilo zabodeno drvo Isusova križa. Ispred je velika bizantska slika: Isus na križu, Gospa, evanđelist Ivan, Marija Magdalena. U toj sam maloj kapeli proveo mnoge sate mog života i nisam se nikad umarao ostajući dugo, u tišini molitve, a da nisam uspijevao reći ništa osobito. Stajao sam ondje, i osjećao sam da je tu središte svijeta, shvaćao sam da se svijet pojavljuje u svojoj istini samo ako se promatra s visine križa i s Isusovim pogledom.
I dan danas ustrajem u toj temeljnoj molitvi koja je kontemplacija križa kao smisla i ključa čitave ljudske povijesti. Nema osobe, nema ljudskog događaja koji se ne bi doticao u kontemplativnom slušanju poruke križa. Molim dakle od Isusa tu milost za svakoga od vas: da možete sve više razmatrati svjetlo koje se oslobađa s njegova križa, da s njime povežete svaku stvarnost vašega života i svaku stvarnost povijesti. (C. M. MARTINI, Tu mi scruti e mi conosci [Proničeš me i poznaješ], Milano, 1999, str. 102s.).
